ANALIZA SUVREMENOG ISLAMA (1)

Bog ili šejtan – Islam na tankoj granici između reforme i nasilja

U mjestima kao što su Iran, Irak, Afganistan i Libanon, ratoborni se islam sve surovijim sredstvima sukobljava sa Zapadom. Svjedočimo i pokušaju ponovne uspostave kalifata i stravičnim zločinima koje protiv kršćana i ostalih manjina rade islamski fundamentalisti a svoj teror šire i na Europu. Iako muslimanske zajednice na Zapadu rastu svojim brojem i obraćenjima, čak i ono što se ponekad može činiti kao renesansa, zapravo je znak duboke krize unutar religije koju je osnovao prorok Muhamed. Odlučili smo se nizom članaka pozabaviti upravo tom nutarnjom krizom u islamu i pokušati za hrvatsku javnost rastumačiti i produbiti razumijevanje zamršenih procesa koji se događaju u islamskim zemljama danas i kroz povijest. Jer problem islama je već davno postao nezaobilazan pri promišljanju o budućnosti svijeta i civilizacije te je, za razumijevanje političkih događaja u svijetu, to znanje neizostavno potrebno. Pater Samir Khalil Samir, isusovac i profesor koji se bavi islamom i predaje u Beirutu, u nizu članaka daje temeljitu analizu problema suvremenog islama. U prvom od niza članaka riječ će biti o načinima na koji radikalni i progresivni muslimani pokušavaju riješiti svoje probleme…

Foto: Shutterstock.com

Islamski svijet djeluje zabrinjavajuće za zapadnjačkog promatrača: čini se kao sila, kao nevjerojatna moć koja melje sve pred sobom i koju nitko ne može zaustaviti. Taj osjećaj – koji plaši mnoge zapadnjake – odgovara onome što mnogi muslimani zovu Sahwah – ponovno buđenje. No, zapravo, islam pati od duboke krize koju uočavaju svi muslimani: nesposobnost uskladiti se s modernim svijetom i u sebe asimilirati modernitet.

Islam prolazi jednu doista veliku krizu. To je činjenica koja nije očita samo vanjskim promatračima jer, takoreći, dosad nema nijednog muslimana, mislioca, arapskih ili islamskih novina koje nisu raspravljale o ovoj činjenici: islam je suočen s krizom.

Postoji razlika koju treba jasno uočiti. Za radikalne islamiste – koji pokušavaju ostvariti projekt političkog islama – „krivnju“ za krizu snosi Zapad i njegova agresivnost. Tako za neke radikalne islamiste ova kriza ima korijene u križarskim ratovima, za druge opet u nedavnoj kolonizaciji, za treće u stvaranju izraelske države, za četvrte je, pak, njezin uzrok u američkoj agresiji u Afganistanu i Iraku. U svakom slučaju, ono što muči islam dolazi izvana, od Drugoga.

No postoji i druga grupa, puno brojnija, koja tvrdi da je boljka islama u islamu samome. Ovo stajalište je uobičajeno među intelektualcima koji su skloni reformističkoj struji. Oni tvrde da problem nije u samome Kuranu već u interpretaciji Kurana, a to je zato što islam shvaća Kuran kao religiozni, politički, društveni i kulturni sistem. Sudeći po komentarima u medijima islamskih zemalja, možemo reći da položaj ovoga gore prvoga navedenog, radikalnog islamizma, obuhvaća dobrih 20 posto muslimana, a ova intelektualno-progresistička tendencija između 10 i 20 posto.

No svi se slažu da je došlo vrijeme za promjene u islamu.

POVIJESNI KORIJENI

1. Drijemež islama

Česta tema u takvim debatama je ona o „drijemežu islama“. Radikali taj „drijemež“ pripisuju četverostoljetnoj otomanskoj dominaciji koja je zakočila razvoj religije. Reformisti pak tvrde da je taj „drijemež“ počeo već u 12. stoljeću ili čak i ranije. U svakom slučaju, svi se slažu da je ovaj „drijemež“ zaustavio prijašnju „otvorenost Kurana interpretaciji“ ili ako se doslovno prevede s arapskog, to bi značilo da je taj drijemež „zatvorio vrata ijtihādu“. U kontekstu reforme, ijtihād je, naime, ključna riječ. Ova riječ dijeli korijen s riječi jihād – džihad tj. sveti rat. Ta riječ izražava napor koji je u džihadu orijentiran prema nasilju, oružanoj borbi na Božjem putu. A ijtihād je moralni i intelektualni napor za reformom; on je ta „interpretacija“.

U islamskom svijetu se neprestano ponavlja da su „zatvorena vrata za ijtihād; odnosno, ostavljeno je malo mjesta za interpretaciju, a što je onda rezultiralo fosilizacijom, zakočenošću. Upravo je to rasprava koja je prisutna u arapskom svijetu od sredine 19. stoljeća. Desetljećima se govori o „zatvaranju vrata“ da bi se tako definirala nužnost reforme islama. Mnogi ‘reformisti’ iz tog vremena, uključujući velike vjerske vođe poput Khaira ad-Dīn Al-Tūnisia (1810-1899), iz Tunisa, Jamāla ad-Dīn al-Afghānia (1838-1897) iz Perzije, Abda al-Rahmān al-Kawākibia (1854-1902) iz Sirije, i iznad svega Šeika al-Azhar Muhammad ‘Abdoha (1849-1905) iz Egipta, smatrali su da se reforma treba dogoditi apsorbiranjem elemenata zapadnjačke kulture u islam i postizanjem skladnog ujedinjenja islamskog i zapadnjačkog svijeta.

Prvi svjetski rat i pad Otomanskog Carstva donijeli su tada sekularizaciju Turske, ukidanje kalifata (1923-1924), i zapadnjačku kontrolu nad raznim arapskim nacijama. Sve to označava veliki religijsko-politički pad islama koji se odjednom našao podijeljen u nacije, bez kalifa, vođa i vodiča.

2. Radikalizam Muslimanskog bratstva

Ovo krizno stanje pomoglo je usponu Muslimanskog bratstva. Stoga je općeprihvaćeno da će autentično rješenje krize donijeti Muslimansko bratstvo, a ne reformisti koji su htjeli imitirati Zapad. Osnivač Muslimanskog bratstva Hassan al-Banna (1906 – 1949) koristio je veoma jednostavan argument: naši veliki reformatori su htjeli reformirati islam uzimajući Europu kao model, a upravo je Europa ta koja je prevarila i rastrojila islamski svijet. U takvom razmišljanju podupirao ga je najdraži učenik imama Muhammada Abduha, šeik Rashid Rida, naturalizirani Egipćanin porijeklom iz Tripolija, mjesta u Siriji (sad Libanonu), koji je imao veoma jednostavno načelo: islam je rješenje svih problema društva (al-Islām huwa al-hall); nema potrebe pribjegavanju ičemu izvan islama. Dovoljno je vratiti se korijenima islama, iznad svega Kuranu i tradiciji Proroka koju treba shvaćati doslovno.

U pokušaju rješavanja krize, takav stav ne teži inovaciji već povratku na „primitivni“ islam koji uzima originalni islam za svoj model. A kada se govori o „originalnom“ islamu, govori se o osvajačkom islamu. Zapravo, takvo se razmišljanje primarno oslanja na drugu fazu Muhamedova života, Medinsku fazu (622-632), kada se islam organizirao politički, i na eru prvih kalifa, poznatu kao „dobro vođena era“, koji su pokorili Bliski istok i Mediteran (632-660). Taj period se smatra pravim islamom, sposobnim osvojiti svijet. Povratak tim korijenima će, smatra ta struja razmišljanja, omogućiti muslimanima da osvoje još mnoga svjetska područja. Odnedavno je ta tendencija postala još radikalnija i dovela je do pokreta koje zovemo islamizam i radikalizam.

Kao što se može vidjeti, takav pristup naizgled omogućuje direktno rješenje krize, bez potrebe za dubokom analizom koja bi pronašla uzroke same krize. A ako netko pita: zašto je onda islam zaostao (u znanosti, tehnologiji, kulturi, umjetnosti, širenju ideja na globalnoj razini, dominaciji…), odgovor je uvijek sljedeći: zato što je napadnut, ometan, sputavan… Za krizu je uvijek kriv Drugi.

3. „Reformisti“ i kriza interpretacije

„Reformisti“ glavnu odgovornost za krizu pripisuju pogrešnoj interpretaciji Kurana; onoj koja ga je pretvorila u politički udžbenik i na Kuran projicirala sociološke i kulturne koncepcije tipične za pojedini period (dominacija muškarca nad ženom, želja za nasiljem, neukost itd.). U ovom periodu, „reformisti“ ustaju protiv neobrazovanosti, autoritarizma (nedemokracije) njihovih vlada i, iznad svega, lošeg obrazovanja imama koje je, do ovog trenutka, generiralo popularni islam koji se može nazvati islamom neukih, za neuke. (Ostale članke iz ovog niza vidi OVDJE!)

Samir Khalil Samir*, SJ, Asianews.it

Prijevod: Dubravka Sertić | Bitno.net

Samir Khalil Samir SJ posjeduje doktorate iz orijentalne teologije i islamskih studija. Osnovao je u Egiptu 20 škola za učenje čitanja i pisanja, 12 godina je bio profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu u Rimu. Tijekom građanskog rata 1986. preselio se u Libanon. Osnovao je istraživački institut CEDRAC u Beirutu koji istražuje i skuplja kršćansku kulturnu baštinu na Istoku. Ujedno je i profesor na Pontifikalnom Orijentalnom institutu Centre Sèvres u Parizu, zatim je profesor na Maqasid Institute u Beirutu gdje imamima predaje o kršćanstvu… Bio je gostujući profesor na bezbrojnim sveučilištima diljem svijeta. Autor je preko 40 knjiga i više od 500 znanstvenih članaka na arapskom i francuskom na temu odnosa kršćanstva i islama, savjetnik je mnogim političkim i vjerskim vođama u Europi i na Bliskom istoku. Također je s muslimanskom mladeži svakodnevno vodio razgovore na ulicama Pariza sve do 2005. godine. Njegovo glavno područje interesa je kršćanski Orijent, islam i integracija muslimana u Europi te pitanje odnosa muslimana i kršćana. Smatra ga se najvećim stručnjakom za pitanje islama u Katoličkoj Crkvi. Bibliografiju njegovih djela vidi ovdje: Pontificio Istituto OrientaleFacoltà delle Scienze Ecclesiastiche Orientali

 

Objavljeno: 18. studenoga 2015.

Možda vam se svidi