Aleksandar Solženjicin (1918-2008), ruski književnik i nobelovac, godine 1945. je, zbog pisama u kojima je indirektno kritizirao Staljina, uhićen kao časnik sovjetske vojske u Istočnoj Prusiji, te je bio osuđen i zatočen u sibirskom logoru. Rehabilitiran je 1956. Solženjicin je i najistaknutije ime književnoga otpora sovjetskom totalitarizmu. Glasovitim ga je učinila pripovijest “Jedan dan Ivana Denisoviča”, 1962, koja se temelji na opisu “običnoga” dana “običnog” Rusa u logorskom zatočeništvu. Vrhunac su njegovog prvoga književnog razdoblja romani “Odjel za rak” (1968.), i “U prvom krugu” (1968.), koji su kružili u prijepisima, a objavljeni su prvi put u inozemstvu. Ruskim vlastima se nije sviđalo njegovo pisanje pa je 1974. uhićen i protjeran iz zemlje. Najprije je živio u Švicarskoj, zatim u SAD-u, da bi se u 1990-ima vratio u Rusiju. Njegova djela prožeta su vjerom u pobjedu hrabrosti i veličinu ljudskosti, koja je ukorijenjena u kršćanskom poimanju čovjeka kao nadasve duhovnog bića. Kroz Solženjicinove intervjue može se nazrijeti čovjeka velikog iskustva i neslomljive vjere. Njegove misli su vrijedne čitanja i promišljanja. Iako je ovaj intervju napravljen pred kraj Solženjicinova života (umro 2008. u Moskvi), izrečene misli u njemu i dan danas su vrlo aktualne. U sklopu svog istraživanja za knjigu „Solženjicin: Duša u progonu“  intervju je u Moskvi napravio Joseph Pearce za St. Austin Review, a prenio ga je Catholic Education Resource Centar odakle smo ga mi preuzeli.

Joseph Pearce: U cjelini vašeg djela, biste li rekli da su duhovna i filozofska dimenzija važnije od političke?
Aleksandar Solženjicin: Da, zasigurno. Prva bi bila literarna strana, onda duhovna i filozofska. Politička je potrebna primarno iz nužnosti, zbog trenutnog ruskog položaja.

Pearce: Smatrate li da mnogi problemi modernog svijeta proizlaze iz toga što populacija, kao cjelina, neadekvatno shvaća duhovnu i filozofsku istinu?
Solženjicin: To je nesumnjivo istina. Čovjek si je kao cilj postavio pokoravanje svijeta ali u tom procesu gubi svoju dušu. Ono što se zove humanizam, ali bi ispravnije bilo nazvano bezbožni antropocentrizam, ne može dati odgovor na najbitnija pitanja našeg života. Došli smo do intelektualnog kaosa.

Pearce: U “Rusija u ponoru” kažete da „naša mahnita vlada na smrt probada budućnost Rusije“. Zašto ste izabrali koristiti tako snažan i provokativan jezik?
Solženjicin: Mi izlazimo iz komunizma na najnesretniji i nespretan način. Bilo bi teško dizajnirati put iz komunizma koji bi bio gori od ovog. Naša vlada je objavila da provodi neku vrstu velikih reformi. U stvarnosti, nije došlo do nikakvih pravih reformi i nitko ni u jednom trenutku nije objavio koherentni program. Naziv „reforma“ samo skriva ono što je proces krađe nacionalnog nasljedstva.

Pearce: Također ste napisali „Rusija je ušla u slijepu ulicu i nema kamo ići.“ Što ste pod tim mislili?
Solženjicin: Centralna vlada nema plan za pronalazak puta iz te slijepe ulice. Oni slijede smjer koji će im omogućiti da ostanu na vlasti, kojim god sredstvima. Diljem zemlje Rusi imaju ideje o tome kako spasiti zemlju i pronaći izlaz, bile te ideje političke ili nekakve drugačije. Svugdje se nalazi jasni mislioci. Oni bi mogli predložiti neki projekt, neki plan za budućnost. Znam to jer značajna većina tih prijedloga biva poslana direktno meni. Ti se ljudi nadaju da ću ja moći reći nešto i pokrenuti prema bolje, ali u ovim okolnostima to ne mogu učiniti.

Pearce: Vjerujete li da je i Zapad u istoj slijepoj ulici i također nema gdje ići?
Solženjicin: U posljednjih dvanaest godina sam prestao gledati na Rusiju kao na nešto veoma različito od Zapada. Kada danas kažemo „Zapad“ već se referiramo na Zapad i na Rusiju. Mogli bismo koristiti riječ „modernitet“ ako isključujemo Afriku, islamski svijet i dijelomice Kinu. Sa iznimkom tih područja, ne bi trebali koristiti riječ „Zapad“ već „modernitet“. Moderni svijet. I da, tada bih rekao da postoje boljke koje su karakteristične, koje već dugo muče Zapad i koje je Rusija brzo prihvatila.

Pearce: Često vas optužuju da ste mračni i depresivni. Kako na te optužbe odgovarate?
Solženjicin: To je posljedica toga da ljudi ne čitaju, već samo pregledavaju. Dopustite da vam dam primjer: Arhipelag gulag. U toj su knjizi zastrašujuće priče, ali kroz cjelinu se provlači duh katarze. U “Rusija u ponoru” nisam opisao tamnu stvarnost u svijetlim nijansama ali sam uključio jasan put, potragu za nečim boljim, neki izlaz – prije svega u duhovnom smislu jer ne mogu predlagati političke izlaze, to je posao političara. Dakle, tu je jednostavno stvar u tome da oni koji me optužuju ne znaju čitati.

Pearce: Jedan britanski novinar je nedavno izjavio da vi vjerujete da je Rusija pobijedila zla komunizma samo da bi ih zamijenila zlom kapitalizma. Je li to ispravna procjena vašeg stajališta i ako jest, što vi smatrate najgorim zlima kapitalizma?
Solženjicin: Tijekom godina sam na različitim mjestima morao dokazivati da je socijalizam, koji je za mnoge zapadne mislioce bio svojevrsno kraljevstvo pravde, zapravo bio pun prisile, birokratske pohlepe, korupcije i gramzljivosti. Socijalizam ne može biti ostvaren bez pomoći prisile. Komunistička propaganda bi ponekad uključivala izjave tipa „mi uključujemo gotovo sve zapovijedi Evanđelja u svoju ideologiju“. Razlika je ta što Evanđelje traži da se te zapovijedi vrše u ljubavi i kroz samosvladavanje, a socijalizam koristi samo prisilu. To je jedna sličnost. Netaknuti Božjim duhom, neukroćeni ljudskom savješću, i kapitalizam i socijalizam su odbojni.

Pearce: Znamo da je modernitet od sebičnosti napravio vrlinu, leži li možda u tome ključ njegovog uspjeha?
Solženjicin: To je veoma točno. On doista prikazuje sebičnost kao vrlinu i protestantizam je tu dao veliki doprinos.

Pearce: Zašto protestantizam?
Solženjicin: Naravno, čovjek ne može reći da je samo njegova vjera ispravna a da ostale nisu. Naravno, Bog je neizmjerno multidimenzionalan i svaka religija koja postoji na Zemlji predstavlja neko lice tj. stranu Boga. Ne smije se imati negativan stav prema ijednoj religiji, no mora se priznat da se dubina razumijevanja Boga i primjene njegovih zapovijedi razlikuje u pojedinim religijama. U tom smislu moramo priznati da je protestantizam sve sveo na vjeru.
Kalvinizam tvrdi da ništa ne ovisi o čovjeku i da je vjera unaprijed određena.U svom oštrom protestu protiv katolicizma, protestantizam se požurio zajedno s ritualnim odbaciti i misteriozan, mitski i mistični aspekt Vjere. U tom je smislu osiromašio religiju.

Pearce: Je li povratak religiji jedina nada?
Solženjicin: Ne povratak religiji već uzdizanje prema religiji. Stvar je u tome što religija ne može a da ne bude dinamična pa je „povratak“ kriv termin. Povratak formama religije koje su postojale prije nekoliko stoljeća je apsolutno nemoguć. Upravo suprotno, da bi se borila s modernim materijalističkim porivima, nihilizmom i egoizmom, religija se mora razviti, biti fleksibilna u svojim izričajima i imati vezu sa kulturalnim formama epohe. Religija uvijek ostaje više od svakodnevnog života. Da bi ljudima olakšala uzdizanje prema religiji, religija mora biti sposobna mijenjati svoje forme u skladu sa svijesti modernog čovjeka.

Pearce: Povezano s tim, među pripadnicima Katoličke Crkve postoje dva pogleda na reforme II. Vatikanskog koncila. Jedna strana tvrdi da su bile dobre jer su modernizirale Crkvu a druga strana ih vidi kao predaju modernim vrijednostima s kojima je Crkva bila u ratu. Kako vi na to gledate?
Solženjicin: To pitanje sada stoji i pred Ruskom Pravoslavnom Crkvom i također ima dvije struje mišljenja u sebi. Ona koja je hijerarhijski dominirana ne želi razvoj dok reformatori traže promjene. Na primjer, pitanje svojstveno za Rusku Pravoslavnu Crkvu je bi li trebali nastaviti koristiti starocrkveno slavenski ili bi trebali početi uvoditi suvremen ruski jezik u liturgiju. Razumijem strahove, oprez i oklijevanje i u pravoslavnoj i u katoličkoj Crkvi, da se Crkva spušta na moderni nivo, u moderno okružje. Razumijem taj strah, ali se jednako tako bojim da će povratak svijeta religiji biti nemoguć ako si religija ne dopusti promjene. Svijet je sam po sebi nemoćan da se uzdigne na stare zahtjeve religije. Religija mu nekako mora izaći ususret.

Pearce: Je li ovaj, u nedostatku bolje riječi, pesimizam primjenjen na izglede ponovnog pronalaska ili uzdizanja društva prema religiji?
Solženjicin: Morao bih reći da je put veoma težak i nada malena, ali postoji. Povijest je u različitim pitanjima postavila goleme prepreke.

Pearce: U tom slučaju, smatrate li da je najizglednije da će religija nastaviti ovako kako je trenutno – da je prakticira manjina?
Solženjicin: Da. Ali to ne znači da bi vjernici trebali slegnuti ramenima i odustati. Duboko sam uvjeren da je Bog prisutan i u životu svake pojedine osobe ali i u životima čitavih naroda.

Pearce: Kakav je trenutni položaj kršćanstva u Rusiji?
Solženjicin: Nakon što je ljudima dano dopuštenje da prakticiraju svoju vjeru, broj kršćana je porastao. Mnogi su pod stiskom ateističkih medija i poroka zaboravili svoju vjeru pa sada postoji svojevstan povratak kršćanstva ali istovremeno je prisutno i propadanje vrijednosti koje prati uspon konzumerističkog društva. To je simultan proces.

Pearce: Smatrate li da je budućnost Rusije isprepletena sa kršćanstvom i, ako je tako, je li isprepletena sa budućnošću Ruske Pravoslavne Crkve?
Solženjicin: Pravoslavna Crkva je glavna struja kršćanstva u ovoj zemlji. Rekao bih da kršćanski dijelovi Rusije neće napustiti ovaj put ali bih oklijevao predviđati koliki bi bio mogući utjecaj toga na razvoj događaja za cijelu zemlju. Za cijelu budućnost Rusije, rekao bi da je situacija na vagi i da nije jasno koja će strana vage prevladati. Kako je to istina za cijelu Rusiju i sve probleme Rusije, također je nejasno koliko će razvoj kršćanstva biti povezan sa Rusijom i utjecat na njezin put. To sada ne možemo predvidjeti.

Pearce: Ako je kršćanstvo volja Božja a istovremeno je osuđeno na to da igra manju ulogu u budućnosti čovječanstva, je li to volja Božja ili rezultat ljudske slobodne volje koje je okrenuta zlu, što Bog dopušta?
Solženjicin: To je rezultat slobodne volje čovjeka i to ne bi trebalo odvajati od predviđanja kraja svijeta u Evanđeljima. Treba primijetiti da se u Svetom pismu, u predviđanjima budućnosti, uvijek govori o putu prema antikristu a ne o trijumfu Božje volje.

Pearce: Kada pogledate unatrag, što su bili najvažniji i najznačajniji trenutci važeg života?
Solženjicin: Pokušat ću odgovoriti. Prije svega, vojska i fronta jer sam živio bez oca. Moj otac je umro prije mog rođenja pa mi je falio odgoj muškaraca. U vojsci sam to prevladao. To je prvo. Drugo bi bilo uhićenje jer mi je dozvolilo da shvatim sovjetsku stvarnost u njezinoj cjelini a ne samo jednodimenzionalno kao što sam ju shvaćao prije uhićenja.

Pearce: Kako bi voljeli da vas pamte budući naraštaji?
Solženjicin: To je kompleksno pitanje. Nadam se da će se sve što je rečeno o meni, sve klevete, prolaskom desetljeća osušitit poput blata i otpasti. Nevjerojatno je koliko je puno gluposti pričano o meni, puno više na zapadu nego u Sovjetskom savezu. U Sovjetskom savezu je uvijek bila jednosmjerna propaganda i svi su znali da je samo komunistička propaganda.

Prijevod: Dubravka Sertić