Kakva bi trebala biti politika Benediktove opcije? Ako proširimo političke horizonte tako da uključuju i kulturu, vidimo da postoje neograničene mogućnosti za djelovanje i služenje. Kršćanski filozof Scott Moore tvrdi da griješimo kada politiku shvaćamo tek kao vještinu upravljanja državom.

Moore piše: „Politika je način na koji uređujemo zajednički život u polisu, bilo da je riječ o gradu, zajednici ili čak obitelji. Riječ je o načinu na koji živimo zajedno, kako prepoznajemo i čuvamo ono što je najvažnije, kako njegujemo prijateljstva i obrazujemo svoju djecu, kako učimo misliti i razgovarati o tome kakav je život uistinu dobar život.“

U kontekstu takva pogleda na politiku američki kršćani mogu puno toga naučiti iz iskustava čeških disidenata pod komunističkim režimom. Eseji koje su češki dramatičar i politički zatvorenik Vaclav Havel i krug ljudi oko njega napisali u uvjetima ugnjetavanja i progona koji daleko nadmašuju ono što bi američki kršćani mogli iskusiti u skoroj budućnosti nude snažnu viziju autentične kršćanske politike u svijetu u kojemu su kršćani slaba i prezrena manjina.

Havel, koji je umro 2011. godine, zagovarao je nešto što je nazvao „nepolitičkom politikom”, čiju je bit opisao kao „život u istini”. Njegovo najpoznatije i najdetaljnije izlaganje o ovome bio je dug esej iz 1978. godine pod nazivom Moć nemoćnih, čije je objavljivanje izazvalo val oduševljenja unutar istočnoeuropskih pokreta otpora. To je izvanredan dokument koji zaslužuje pažljivo proučava nje i promišljanje pravovjernih kršćana na današnjemu Zapadu.

Razmislimo, kaže Havel, o prodavaču voća i povrća koji živi pod komunizmom i koji u izlog svojega dućana stavlja natpis „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” On to ne čini nužno zato što u to vjeruje. Jednostavno ne želi imati problema. A ako u to zapravo ne vjeruje, svoje poniženje zbog doživljene prisile prikriva govoreći samome sebi: „Što ima loše u tome da se proleteri svijeta ujedine?” Strah omogućuje da službena ideologija zadrži svoju moć — a na koncu mijenja i trgovčeva uvjerenja. Oni koji „žive u laži”, kaže Havel, surađuju sa sustavom i kompromitiraju puninu svoje ljudskosti.

Svaki čin koji proturječi službenoj ideologiji predstavlja odbacivanje postojećega sustava. Što ako trgovac prestane stavljati natpis u svoj izlog? Što ako odbije igrati prema pravilima? „Njegova je pobuna pokušaj življenja u istini” – i to će ga skupo stajati.

Izgubit će posao i položaj u društvu. Djeca mu možda ne će smjeti pohađati fakultet koji žele ili uopće ići na fakultet. Ljudi će ga zlostavljati ili odbacivati. No, svjedočeći za istinu, on postiže nešto što potencijalno ima veliku snagu:

Poručuje da je car gol. A budući da je car uistinu gol, događa se nešto izrazito opasno: svojim se činom trgovac obraća svijetu. Svima omogućuje da zavire iza zavjese. Svima pokazuje da je živjeti u istini doista moguće.

Budući da su javna, trgovčeva su djela neminovno politička. On svjedoči istinitost svojih uvjerenja time što je za njih voljan trpjeti. Postaje prijetnja sustavu – ali zadržava svoju ljudskost. Havel tvrdi da je to puno važnije postignuća od pitanja koja je stranka ili političar trenutno na vlasti (a nama je to postalo bolno očito tijekom sramotne predsjedničke kampanje 2016. godine).

“Bolji politički sustav ne će automatski jamčiti i bolji život” nastavlja Havel. „Zapravo je istina obrnuta: bolji sustav može nastati jedino izgradnjom boljega života” (kurziv je moj).

Dakle, rješenje leži u stvaranju i održavanju „paralelnih struktura” unutar kojih se u zajednici može živjeti istina. No nije li to jedan oblik eskapizma, odnosno povlačenja u geto? Ni najmanje, tvrdi Havel: kontrakulturna zajednica koja bi odbacila odgovornost pomaganja drugima završila bi tek kao „malo profinjenija inačica ‘življenja u laži’.

Pokojni matematičar i disident Vaclav Benda daje nam dobar primjer kako bi taj bolji život mogao izgledati. Vjerni katolik Benda smatrao je da komunizam održava svoj željezni stisak tako što ljude izolira i fragmentira njihove prirodne društvene veze. Čehoslovački je režim oštro kažnjavao Katoličku Crkvu, što je mnoge vjernike nagnalo da privatiziraju vjeru skrivajući se iza zidova svojih domova kako ne bi izazivali pozornost vlasti.

Bendin poseban doprinos disidentskomu pokretu bila je ideja „paralelnoga polisa” – odvojena, ali porozna društva koje postoji uz bok službenomu komunističkom poretku.[1] Flagg Taylor, američki politički filozof i stručnjak za češke disidentske pokrete, tvrdi: „Benda je želio reći da disidenti ne smiju samo protestirati protiv komunističke vlasti, nego trebaju podupirati pozitivne interakcije sa svijetom.”

Preuzimajući na sebe i svoju obitelj ozbiljan rizik (on i supruga imali su šestero djece) Benda je odbio getoizaciju. Nije vidio mogućnost za suradnju s komunistima, ali je odbacio i kvijetizam smatrajući da on onemogućuje iskazivanje kršćanstvu svojstvene zauzetosti za pravdu, milosrđe i evanđeosko svjedočenje Krista u javnosti. Za Bendu je Havelov poticaj na „život u istini” značio samo jedno: živjeti kao kršćanin u zajednici.

Benda nije zagovarao povlačenje u kršćanski geto. Ustrajao je na tome da se paralelni polis mora shvatiti kao borba za „očuvanje ili obnovu nacionalne zajednice u najširemu smislu te riječi” — uz obranu svih vrjednota, institucija i materijalnih okolnosti o kojima ovisi postojanje takve zajednice.

„Mislim da bi pad u barbarizam, napuštanje razuma i obrazovanja te gubitak tradicija i sjećanja bio poprilično učinkovit, izrazito bolan i kratkoročno gotovo nepopravljiv način eliminacije ljudske vrste ili pojedinih naroda. Vladajući režim – dijelom namjerno, a dijelom zahvaljujući svojoj suštinski nihilističkoj naravi – čini sve što može da ostvari taj cilj. Cilj neovisnih građanskih pokreta koji nastoje stvoriti paralelni polis mora biti upravo suprotno: ne smijemo biti obeshrabreni prošlim neuspjesima, a područje školstva i obrazovanja moramo uvrstiti u svoje glavne prioritete.”[2]

Prema navedenomu shvaćanju paralelni polis ne znači stvaranje zatvorene zajednice za kršćane, nego uspostavljanje (ili ponovno uspostavljanje) zajedničkih praksa i institucija koje se mogu oduprijeti izolaciji i fragmentaciji suvremenoga društva. (U tome prepoznajemo poziv brata Ignatiusa iz Norcije da postavimo „granice” – formalne linije iza kojih živimo da bismo njegovali svoju vjeru i Kulturu – ali da ih „pomičemo prema van, unedogled”) Benda piše da su krajnji politički ciljevi paralelnoga polisa „vratiti se istini i pravdi, smislenomu poretku vrjednota, [te] ponovno cijeniti neotuđivost ljudskoga dostojanstva i potrebu za ljudskim zajedništvom u uzajamnoj ljubavi i odgovornosti”.

Drugim riječima, kršćani disidenti trebali bi projekte Benediktove opcije shvatiti kao stvaranje bolje budućnosti za sebe, ali i za one koji ih okružuju. To je veličanstvena vizija, no Benda je znao da većinu ljudi ne zanima zalaganje za apstraktne ciljeve koji su privlačni jedino intelektualcima. Zato je zagovarao praktične akcije, izvedive običnim Česima u njihovoj svakodnevici.

„Ako vam se ne sviđa kako izgleda sveučilišno ob­razovanje, pomozite studentima da pronađu ilegalne seminare briljantnih profesora koje je vlada izbacila sa sveučilišta”, poručuje Taylor objašnjavajući Bendina načela. „Objavljujte dobre romane u vlastitoj nakladi i učinite ih dostupnim ljudima, neka vide što propuštaju, Poduprite teološku naobrazbu u nekomu od ilegalnih sjemeništa. Kada ljudi shvate da je otpor povezan s nečim što im je zaista bitno i da je on moguć jedino ako postoji određeni broj ljudi koji te stvari predano čuvaju u inat neprijateljski nastrojenoj državi, i oni će se aktivirati.”

Bilo da to zovemo „nepolitičkom politikom” ili „paralelnim polisom”, pogledajmo kako bi vizija čeških disidenata mogla izgledati u našim okolnostima. Havel navodi nekoliko primjera. Zamislite učitelje koji se brinu da djeca nauče ono što im nije dostupno u državnim školama. Zamislite pisce koji pišu o onome u što doista vjeruju i pronalaze načine da to dođe do publike, pod svaku cijenu. Zamislite svećenike i pastore koji uspijevaju živjeti posvećenim životom usprkos osudama i pravnim preprekama i umjetnike koje nije briga za službena mišljenja.

Rod Dreher

[1] Zanimljivo, Bendin koncept ima preteču u prvoj Crkvi. Povje­sničar Peter Brown navodi da pisma svetoga Ciprijana, kartaš­koga biskupa (umro kao mučenik 258. godine), „pokazuju da je Crkva počela funkcionirati kao izrazito neovisno tijelo – pravi “grad unutar grada'”. Vidi Peter Brown, The Rise of Western Christendom: Triumph and Diversity, A.D. 200-1000, Wiley-Blackwell, Malden, 2013., str. 62.

[2] Vaclav Benda, The Meaning, Context and Legacy of the Parallel Polis, prev. Paul Wilson, u „The Long Night of the Watchman: Essays by Vaclav Benda, 1978—1989″, ur. F. Flagg Taylor IV., St. Augustine’s Press, South Bend, 2017.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Benediktova opcija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.