Pitanje abortusa je prvenstveno etički problem, a ne vjerski, i u tom kontekstu nastavljamo s argumentacijom iz prethodnih dijelova. Dakle, ne oslanjamo se na Bibliju i vjerske autoritete da bismo logikom i razumom došli do zaključka da je abortus nemoralan, iako zastupnici abortusa kao prava često karikiraju pro-life poziciju kao neinformirani vjerski primitivizam. Naoružani navijačkim sloganom da Hrvatska treba biti sekularna država vojuje se rat protiv Crkve, vjere, i “teokracije“, a zanemaruje se činjenica da postoje i ateisti koji su protiv abortusa.

Problem abortusa uključuje složenu znanstvenu i filozofsku raspravu u kojoj nema mjesta etiketiranju i vrijeđanju. Prema tome, moramo pronaći zajedničko tlo razuma i iskrene potrage za istinom.

U prethodnim nastavcima (ovdje i ovdje) ponuđeni su različiti filozofski argumenti koji uvjerljivo pokazuju da su embrij i fetus ljudska bića u ranoj fazi razvoja. Zdravorazumski odgovor je ujedno i znanstveno utemeljen – embrij ili fetus posjeduje svoj vlastiti unikatni DNA s genetskim materijalom dovoljnim za potpuni samoinicijativni razvoj ljudske individue. Prema tome, abortus nije odluka koja se isključivo tiče ženina tijela.

U političkim i javnim raspravama često se u suštini izbjegava moralna problematika. Osnovno pitanje kojim se politička i javna domena bavi je to bi li abortus trebao biti legalan, koja su ženina prava, itd., a nedovoljno se bavi pitanjem je li abortus moralan. I na kraju krajeva, što embrij ili fetus jest (ako nije čovjek), pitanje je koje se redovito “gužva pod tepih”. Takav slijed rasprave koji kreće od političkih ideja, umjesto da počne znanstvenim i filozofskim pitanjem “što je embrij ili fetus?” jednostavno nije u iskrenom odnosu prema istini. Prvo moramo znati što je embrij ili fetus, pa tek onda bismo trebali odlučiti kako će se ta spoznaja reflektirati u domeni morala, javnog života, politike, zakona, itd.

U ovom nastavku bavimo se onim pitanjima koje zastupnici abortusa (pro-choiceri) duguju odgovoriti (svojoj savjesti, ali i javnosti). Uz kratki osvrt na etičku problematiku iz prethodnih dijelova, koncentrirat ćemo se na jedan drugačiji argument, a to je sljedeći – kako možemo znati da ljudski embrij ili fetus nije ljudsko biće? Ovo pitanje ne samo da mijenja pravila “igre” u debati između zastupnika i protivnika abortusa, nego i vodi ka jedinom racionalnom i moralnom zaključku – da abortus treba zabraniti.

Pa krenimo od prve točke. Kad su stiješnjeni pitanjem što ljudski embrij ili fetus jest (ako ne pripada vrsti homo sapiens), zastupnici abortusa često odgovaraju maglovito i ne toliko briljantno: “embrio je nakupina stanica”, ili “kajgana nije isto što i pilić, pa tako ni embrij nije ljudsko biće”, itd. (Primjeri se baziraju na stvarnim odgovorima.)

Krenimo od drugog odgovora, koji jedva da zaslužuje ozbiljan tretman. Već osnovnoškolska naobrazba u biologiji dovoljna je da se razlikuje jajna stanica od zametka (tj. oplođene jajne stanice). Prema tome, točno je da jajna stanica nije kao embrij. Dok je potonje novi entitet sa svojim vlastitim DNA, jajna stanica nosi majčin unikatni genetski otisak. Dakle, da bi usporedba bila pod nekim vidom valjana, trebalo bi se reći da je embrij analogan piliću, nasuprot (neoplođenoj jajnoj stanici).

Nadalje, pretpostavka da je embrij jednostavno “nakupina stanica” nakaradno pojednostavljuje kompleksnu znanstvenu priču. Stoga razmotrimo samo nekoliko činjenica.

Zigota ili embrij imaju neizmjerljivo veći potencijal od obične “nakupine stanica” npr. jetre ili kose. Kao prvo, zigota ili embrij funkcionira kao kompleksna cjelina. Molekularna kompozicija embrija posjeduje interne resurse za svoj aktivni razvoj u sljedeću fazu zrelosti. Ako su okolnosti i nutritivni unos adekvatni, zigota i/ili embrij će se aktivno i samoinicijativno razvijati u jedinku na način specifičan svojoj vrsti. Obična “nakupina stanica”, ljudsko tkivo, organ, ili vlas kose nemaju te karakteristike.

Nadalje, ljudska zigota i embrij je produkt milijuna godina evolucije koja ima dinamički potencijal poput nuklearne eksplozije, te je svaki trenutak u razvoju embrija povezan ne samo s roditeljima već i s cijelom ljudskom obitelji (S. Callahan). Ono što neki pro-life zastupnici (biolozi i mislioci) žele naglasiti je to da je na taj način zigota ili embrij od prvih sekundi postojanja dio ljudske obitelji – biološki, ali onda i moralno. S obzirom na to da već jedna oplođena stanica u sebi nosi povijest čovječanstva, da se tako izrazim – kako onda netko može tvrditi da embrio ili zigota nije ljudsko biće? Što točno pro-choiceri negiraju, da ljudski embrio ne pripada vrsti čovjek? Ono što žele reći jest da “ljudski embrio nije ljudsko biće, osoba, ili individua”. Ali ako je ljudskost (po DNA-kriteriju) neupitna, ostaje misteriozno što jest embrio s ljudskim DNA, ako nije biće? Tu ulazimo u teritorij teških terminoloških peripetija, i bitka se nadalje vodi na metafizičkom polju (što je osoba), te kako definiramo biće i život (koje su ujedno i biološke definicije oko koje nažalost ne postoji konsenzus znanstvenika), ima li smisla govoriti o postojanju u potenciji, itd. Neke od tih problema detaljnije su razmatrane u prethodnim dijelovima.

Još uvijek nismo blizu smislenom pro-choicerovu odgovoru o tome što ljudski embrij jest, ako nije ljudsko biće. Opcije koje se često raspravljaju jesu indirektne i nezadovoljavajuće – analogije da je embrij kao sjeme, žir, itd. U prošlim nastavcima smo zaključili da te opcije skrivaju logičku pogrešku, te smo također uputili na dublje filozofske probleme koje proizlaze iz ideje da ljudsko biće ili osoba ne počinje postojati od začeća.

U svakoj fazi razvoja moj “ja” u cijelosti postoji u svakom trenutku vremena, i postojao je u cijelosti u fazi zigote i embrija. Kad bi se moj “ja” razvijao u stupnjevima tada bi zigota ili embrij bio samo “djelomično ja”, što očito nema smisla. Zid može biti manje ili više siv, dok čovjek ili postoji ili ne postoji. Prema tome, ako ja postojim sada, onda sam postojala i u fazi embrija. Iz toga slijedi da sam ja isti entitet od oplodnje nadalje. Razlika između embrija, fetusa i djeteta je u stupnju razvoja, a ne u stupnju postojanja, vrsti ili entitetu. Ovakav argument nalazi svoju potvrdu u sljedećoj teoriji.

Od trenutka začeća postoji vremensko-prostorni kontinuitet koji se odvija kroz različite stupnjeve razvoja, porod, dojenačku dob, adolescenciju, starost i smrt. Ovaj kriterij osobnog identiteta nam omogućuje da prepoznamo jednu te istu stvar ili osobu koja prolazi kroz različite promjene. Npr. svijeća se pod toplinom plamena topi i postaje bezbojna tekućina koja nema skoro ništa zajedničko s krutom bijelom svijećom duguljastog oblika. Međutim, mi razumom (a ne osjetilima) spoznajemo da je to jedna te ista svijeća koja je prošla kroz velike promjene. Kako znamo da se radi o jednoj te istoj svijeći? Zato što postoji vremensko-prostorni kontinuitet između dvaju stanja – svijeća je na istom mjestu kontinuirano kroz vrijeme u kojem se događaju promjene. Slično tome, imamo objašnjenje zašto je čovjek identičan sebi u fazi zigote i embrija, tj. već od samog začeća. Ova teorija je jedno smisleno i čisto razumsko objašnjenje zašto osoba počinje postojati od začeća, te nikakve premise o postojanju i stvaranju duše nisu potrebni. Pretpostavka o prostorno-vremenskom kriteriju identiteta je nešto na čemu se zasniva naša spoznaja, i po njoj implicitno djelujemo u svakodnevnom životu.

Za sada toliko o metafizici. Ono na što ćemo se dalje koncentrirati u ovom nastavku je jedan drugačiji argument. Čak i da ono što je rečeno do sada nije dovoljno uvjerljivo zastupniku abortusa, ipak možemo odahnuti, jer nije na pro-life poziciji da dokaže kako zigota/embrij jest živo ljudsko biće. Pa da “okrenemo ploču” u ovoj priči, postavimo sljedeće pitanje: kako zastupnici abortusa mogu biti sigurni da embrij, zigota ili fetus nije ljudsko biće? Kako mogu biti sigurni da ne ubijaju čovjeka? Pro-choiceri su dužni odgovoriti na ovo pitanje, svojoj savjesti, ali i javnoj raspravi.

Kao što filozofi vole reći “teret dokaza” je na zastupnicima abortusa da dokažu kako embrij, zigota ili fetus sasvim sigurno nije ljudsko biće. Ovdje se događa jako važan dijalektički preokret u raspravi.

Razmotrimo primjer jednog katoličkog autora. Ako npr. u grmu lovac vidi nešto što bi mogao biti jelen ili čovjek, tada je lovac dužan ne pucati jer je u najmanju ruku moguće da je ljudski život u pitanju. S obzirom na to da je cijena rizika očito neprihvatljiva, racionalno je i moralno da se lovac suzdrži od pucnja. Da bi lovac bio opravdan pucati (pred svojom savješću i moralnim zakonom), trebao bi biti siguran da u grmu nije čovjek. Gdje leži “teret dokaza” posve je jasno.

Etička situacija s abortusom je dovoljno slična – znanstvenici su podijeljeni po pitanju definicije života, te ne mogu odgovoriti na pitanje je li zigota ili embrij osoba jer je to u krajnjoj liniji filozofsko pitanje. Prema tome, čak i da hipotetski prihvatimo da obje strane (pro-choice i pro-life) imaju dobre argumente za i protiv tvrdnje da je ljudski embrij ujedno i ljudsko biće, razumno je i moralno ne riskirati s ubojstvom nevinog bića jer se iz jedne konstruirane neutralne perspektive “ne vidi dobro što je u grmu”.

Koje su posljedice ovog argumenta? Prvo, da je abortus nerazuman i moralno pogrešan čin jer nitko ne može biti siguran da abortus ne ubija ljudsko biće. Drugo, da bismo imali razlog za zabranu abortusa, nije čak potrebno dokazati da embrij jest ljudsko biće. Razum nalaže da djelujemo po konzervativnijoj liniji koja isključuje mogućnost ubojstva nevinog bića.

U Deklaraciji o abortusu Crkva iznosi jednu takvu sličnu ideju:

“S moralnog stajališta ovo je sigurno: čak i da postoji samo sumnja da je plod začeća već ljudska osoba, objektivno je teški grijeh usuditi se riskirati ubojstvo.” [prijevod autorice]

Već samo “usuditi se” riskirati s abortusom znak je ne samo ignoriranja i olakotnog uzimanja objektivno ozbiljne situacije, nego i ozbiljniji nemar – nepoštivanje ljudskog života kao takvog – jer kako bismo moralno osudili lovca kojeg nije briga puca li možda u čovjeka? U svakom slučaju, koga kod metak pogodio, lovac je u krivu.

Dr. sc. Ksenija Puškarić, Seton Hall University | Bitno.net

Dr. Ksenija Puškarić diplomirala je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci, te zatim doktorirala filozofiju na Centralno-europskom sveučilištu u Budimpešti, s temom skepticizam. Nakon obraćenja na katoličanstvo autorica počinje s radom na kršćanskoj filozofiji te odlazi na stručno usavršavanje u Bratislavu i Sveučilište Notre Dame u SAD-u. Nakon nekoliko godina rada kao profesorica etike i filozofije na isusovačkom sveučilištu u Saint Louisu, dr. Puškarić nastavlja s postdoktoratom na privatnom katoličkom sveučilištu Seton Hall (SAD) gdje trenutno predaje predmete vezane za katoličku vjeru i misao.