U drugom izdanju svoje knjige „Praktična etika” Peter Singer piše:

„Prvo što možemo reći o etici jest da ona nije sklop zabrana koje se u naročitoj mjeri odnose na seks. Čak i u eri AIDS-a seks uopće ne otvara nikakva jedinstvena moralna pitanja. Odluke o seksu mogu uključivati obzire iskrenosti, brigu za druge, razboritost itd., ali u vezi seksa u ovome smislu nema ništa posebno, jer se isto može reći i o odlukama o vožnji automobila.” (str. 2., kurziv E. F.)

Ovo sam dugo smatrao jednom od najimbecilnijih stvari što ih je jedan filozof ikada izrekao. Da seks ima naročito moralno značenje – iznimno veliko moralno značenje – zasljepljujuće je očito. Zato su sve svjetske religije, i veliki mislioci od Platona, preko Augustina, Akvinca, Kanta, do Freuda, smatrali da seks ima iznimno moralno značenje. Ne morate se slagati s naučavanjem ijedne od religija niti ijednoga od navedenih mislilaca da biste shvatili da seks ima iznimno moralno značenje. Ne morate imati ili zauzimati ikakav poseban stav i o jednom od uobičajenih „vrućih” pitanja – pobačaju, izvanbračnom seksu, homoseksualnosti, kontracepciji itd. – da biste shvatili da seks ima iznimno moralno značenje. Stvarni bi napor bio potreban da se navedete da ne shvatite jedinstveno značenje seksa. Za to je potrebno ideološko razmišljanje, intelektualna neiskrenost i šlampavost, ili samo obična glupost u pitanju morala – ili sve od navedenog, kao u slučaju „etičara” poput Singera.

Postoje barem tri vida u kojima seks ima posebno moralno značenje, i to sasvim razvidno:

1. Seks je način na koji se stvaraju novi ljudi. Kako se odnosimo prema ljudima, naročito u pitanjima života i smrti, očito ima moralno značenje. Etika se ponajviše (ako ne i posve) bavi time kako se odnosimo prema drugim ljudima. Budući da je seks način na koji novi ljudi počinju postojati, on očito ima naročito moralno značenje. Usto, nitko ne poriče da imamo posebne moralne odgovornosti prema najbližim članovima obitelji, a naročito djeci. No, novi ljudi koje uslijed seksa donosimo na svijet su, naravno, upravo naša djeca. Stoga je seks veoma moralno značajan.

Naravno, neki ljudi poriču da novi ljudi izravno počinju postojati uslijed seksa. Na primjer, branitelji pobačaja često tvrde da embriji, i čak fetusi, nisu stvarno osobe nego samo „potencijalne osobe”. Naravno, ja se s time ne slažem. Embriji i fetusi nisu „potencijalne osobe”, nego doista osobe, no osobe koje još nisu ostvarile neke od svojih ključnih potencijala. No za svrhe ovog članka  to nije rasprava koju treba odmah riješiti. Čak i ljudi koji tvrde takve stvari priznaju da pobačaj otvara ozbiljna moralna pitanja s kojima se branitelj abortusa mora pozabaviti. Čak i oni mogu dopustiti da su embriji i fetusi „potencijalne osobe” na način na koji druge stvari nisu „potencijalne osobe”, utoliko što imaju prirodnu sklonost postati osobama koju druge stvari (neoplođeno jajašce, pas itd.) nemaju. No način na koji te „potencijalne osobe” obično počinju postojati jest naravno – seksom. Zato seks ima, ako ništa drugo, jedinstvenu neizravnu vezu s nastajanjem novih osoba. Onda, ako pobacivanje tzv. „potencijalnih osoba” otvara ozbiljna moralna pitanja, iz toga slijedi da seks otvara ozbiljna moralna pitanja.

Zasigurno, branitelji pobačaja zauzimaju drukčije stavove o tome koliko su ozbiljna moralna pitanja koja otvara pobačaj. Neki od njih priznaju da je pobačaj, ako ništa, vrijedan žaljenja, i da je bolje izbjegavati ga ako je sve jednako, čak i ako misle da bi trebao biti dopušten. Oni smatraju da pobačaj treba biti „siguran, legalan i rijedak”. Drugima nije naročito stalo je li rijedak. No čak i oni obično priznaju da je potrebno poprilično argumentiranja kako bi se pokazalo da je taj stav moralno legitiman. Zato čak i Singer – koji objašnjava da u njegovoj knjizi „nema raspravljanja o seksualnom moralu”, jer misli da seks nema nikakvo posebno moralno značenje – posvećuje čitavo poglavlje temi pobačaja. Ako čak i Singer priznaje da pobačaj otvara moralno značajna pitanja,  trebao bi priznati da seks ima naročito moralno značenje. Na kraju krajeva, razlog većine pobačaja jest upravo to da se izbjegne preuzimanje posebne moralne odgovornosti za novo ljudsko biće koju bi morali preuzeti kad bi dopustili da se dijete rodi. Čak i branitelj pobačaja  mora priznati da je bilo koje ponašanje koje vas stavlja u situaciju da ili morate napraviti pobačaj ili preuzeti posebnu moralnu odgovornost za jedno novo ljudsko biće samo po sebi prilično moralno značajno ponašanje.

Zapamtite da nije dobar prigovor istaknuti da mnoge vrste seksualnog ponašanja ne rezultiraju novim ljudima, i da novi ljudi mogu nastajati na druge načine (umjetnom oplodnjom i kloniranjem). Očito, seks i stvaranje novih ljudi jesu povezani na poseban način. Kao prvo, biološka funkcija seksa jest stvarati nove ljude, čak i ako on ne rezultira uvijek novim ljudima. Seks i postoji zato što ima tu reproduktivnu funkciju. (To je tako čak i uz redukcionističku naturalističku analizu biološke funkcije, a ne uz neredukcionističku aristotelovsku analizu, i tako je bilo da netko misli ili ne misli da biološka funkcija ima sve specifične moralne implikacije koje mi tradicionalni teoretičari naravnog prava smatramo da ima.) Kao drugo, drugi načini na koje novi ljudi mogu nastati ili su relativno rijetki (tek je mali postotak trudnoća rezultat umjetne oplodnje), ili su još teoretski (kloniranje), i u svakom slučaju parazitiraju na uobičajenim načinima na koje novi ljudi nastaju, tj. spolnim odnosom. Samo zato što se ljudi već najviše razmnožavaju seksom postoje prirodni procesi u koje se mi možemo upletati, i tako činiti da ljudi počnu postojati na te druge, idiosinkrastične načine.

Razmotrite sljedeću analogiju. Mislim da je sigurno pretpostaviti da bi većina ljudi koja bi zauzela Singerov stav prema seksu također rekla da oružje otvara posebna moralna pitanja koja drugi ljudski artefakti ne otvaraju, zbog posebnih opasnosti koje ono predstavlja ljudskom životu. I rekli bi to usprkos činjenici da većina korištenja oružja ne rezultira smrću, i da većina smrti ne rezultira od oružja. Jer oružje ipak ima potencijal za uzrokovanje smrti koji u sebe uključuje to da moramo biti vrlo oprezni kad ga koristimo, i to otvara posebna moralna pitanja. (Primijetite da ono otvara ta pitanja, no na kraju mi na njih odgovaramo. Poanta ne zavisi o tome zauzimate li liberalan ili konzervativan stav u pitanjima o kontroli oružja.) Isto tako, seks očito ima potencijal za stvaranje novih ljudi da je dovoljno dati mu posebno moralno značenje, čak i ako svi seksualni odnosi ne rezultiraju novim ljudima, i čak i ako svi novi ljudi ne rezultiraju iz seksualnog odnosa.

2. Seks je način na koji postajemo potpuni kao muškarci i žene. Nije potrebno reći, spolni organi jedne osobe trebaju organe drugog ljudskog bića ako će ispuniti svoju biološku funkciju. U tom smo smislu nepotpuni bez seksa. No tu je posrijedi više od anatomije ili fiziologije. Većina ljudi, barem u jednom značajnom dijelu svojih života, osjećat će se frustrirano i neispunjeno ako ne mogu imati onu vrstu romantične veze s drugom osobom u kojoj je seks njezin prirodni dio. Kao što sam argumentirao na temeljima naravnog prava u ranijem članku, naša psihologija, nimalo manje nego naša fiziologija, prirodno je „usmjerena prema” drugom ljudskom biću kao onome što mu je potrebno kako bi se upotpunila. Kako također argumentiram na istome mjestu, ta seksualna psihologija oblikuje kontinuum, od (da posudim terminologiju od C. S. Lewisa) puke Venere, ili temeljne seksualne žudnje na jednome kraju, do Erosa, ili intenzivne romantične čežnje na drugome.

Naravno, ima iznimaka. Ima ljudi koji se odriču takvih veza jer su pozvani na uzvišenije stanje, koje predstavljaju svećeništvo ili redovništvo. Upravo zato što je to dobro uzvišenije dobro, osoba koja ima taj poziv može nadići frustraciju koja može biti dio takvog odricanja. Također ima ljudi koji jednostavno uopće nemaju nikakvih seksualnih ili romantičnih žudnji. No u tipičnom slučaju ljudska bića bit će frustrirana izostankom seksualne veze s drugim ljudskim bićem.

Naravno, mi koji se držimo tradicionalnog naravnog prava smatramo da takva veza treba postojati samo u kontekstu braka, kao i da (kao što sam raspravljao u jednom drugom ranijem članku) prirodni cilj prema kojem je usmjerena ljudska seksualna psihologija jest ljudsko biće suprotnog spola, a ne samo apstraktna „osoba”. No ponavljam, za svrhe ovog članka ne morate se slagati sa svim tim. Knjiga Postanka opisuje našu seksualnu nepotpunost u strogo heteroseksualnim okvirima. Aristofanov mit u Platonovoj Gozbi slavno ga prikazuje na mnogo slobodniji način. No to oboje svjedoči o starosti ideje da jedno ljudsko biće seksualno treba drugo ljudsko biće radi svojeg upotpunjavanja. I zagovaratelji „istospolnog braka” svjedoče toj potrebi dotle da brane „istospolni brak” u ime romantične ljubavi i osobnog ispunjenja.

Neuspjeh u romantičnim vezama nije frustrirajući samo sam po sebi, nego može utjecati i na čovjekov osjećaj vlastite vrijednosti, kao što to može učiniti bilo kakva naznaka da netko jednostavno nema sposobnosti privući ili zadovoljiti ljubavnika. Omalovažavati nečije romantične osjećaje ili seksualna nastojanja, ili podcjenjivati njihovu seksualnu sposobnost ili privlačnost suprotnom spolu, stvari su koje se smatra naročito okrutnima i ponižavajućima. Prisutnost seksualnog vida u drugim lošim iskustvima također ih čini mnogo težima za podnijeti. Preljub se smatra mnogo dubljom izdajom od ikakvog prekršaja ugovora. Silovanje i zlostavljanje djece mnogo su okrutniji i nanose gore psihološke ožiljke nego napad koji nije bio seksualan. Razotkrivanje nečijih privatnih seksualnih manjkavosti smatra se mnogo više ponižavajućim nego razotkrivanje financijskih nepriličnosti ili drugih zločina.

To što ljudi smatraju da se mnogo toga riskira kada je posrijedi seks – da smatraju uspjeh u seksualnim stvarima tako važnim za svoju sreću, a nesreću u seksualnim stvarima kao izvor velikog jada – čini naprosto urnebesnim davati naslutiti, kao što to čini Singer, da „seks uopće ne otvara nikakva jedinstvena moralna pitanja”, ili da „u seksu nema ničeg posebnog” što se tiče moralnih aspekata koji su tu bitni. Uzevši u obzir važnost koju mu ljudi prirodno pridaju, oni očito mogu sebi ili drugima nanijeti ozbiljnu štetu ovisno o tome kako se seksualno ponašaju. Možete tako reći i da nema ničeg naročito moralno značajnog u roditeljstvu, ili u ogromnom bogatstvu, ili u tome da ste policajac ili državni službenik.

Glupo je pretvarati se da su moralni obziri posve ekstrinzični seksu – puki „obziri iskrenosti, briga za druge, razboritost itd… [koji se također primjenjuju na] odluke o vožnji automobila”, kako tvrdi Singer. Jednako to možete reći i o stvarima za koje Singer misli da imaju poseban moralni značaj. Na primjer, mogli biste nimalo manje plauzibilno reći o podjeli bogatstva ili o stanju okoliša da oni „uopće ne otvaraju nikakva jedinstvena moralna pitanja”, i da „nema ničeg posebnog” u vezi s njima, nego da samo uključuju pozornost na „obzire iskrenosti, brige za druge, razboritosti itd. [koji se također primjenjuju na] odluke o vožnji automobila”. No Singer ipak svakoj od tih tema posvećuje po poglavlje u „Praktičnoj etici”, a i drugdje im je posvećivao mnogo pažnje.

3. Seks je ono područje ljudskog života u kojem se životinjska strana naše prirode najžešće bori protiv racionalne strane naše prirode. Seksualni užitak je najintenzivniji užitak što postoji. Razlozi što je tome tako imaju veze s obzirima spomenutima u prve dvije točke. Seks je nužan radi stvaranja novih ljudskih bića, ali stvaranje novih ljudskih bića nameće nam enormne troškove i odgovornosti, koje mi vrlo nevoljko preuzimamo. Priroda je zato učinila seks takvim izvorom iznimnog užitka da će se ljudi u njega svejedno upuštati usprkos vjerojatnosti nastajanja novih ljudi za koje će morati preuzeti odgovornost. Seks je također onaj čin kojim se ostvaruju, na najviše tjelesno i emocionalno moguć intimni ili ujedinjući način, one romantične veze u kojima želimo riješiti svoj osjećaj nepotpunosti. To pridodaje novi, psihološki bogat sloj užitka činu, što u velikoj mjeri pojačava ono što je već iznimno prožeto užitkom već na primalnoj, životinjskoj razini.

Zato ne iznenađuje što nas zadovoljstvo koje nam ova vrsta užitka obećava može dovesti do toga da činimo svakakve duboko iracionalne stvari. Za samo nekoliko trenutaka seksualnog užitka mnogi će ljudi riskirati štetu svome ugledu i razaranje brakova i obitelji, svojih i tuđih. Seksualna ili romantična strast može spriječiti ljude da vide da određena osoba jednostavno nije prikladan bračni drug ili netko s kime bi trebalo imati djecu. Romantična i seksualna ljubomora može navesti ljude da špijuniraju ili uhode predmet svojih želja, ili čak da počine ubojstvo. Potraga za romantičnim i seksualnim užitkom može poprimiti kompulzivnu dimenziju. Tako ljudi postanu promiskuitetni, ovisni o pornografiji, ili skloni pretjeranim romantičnim fantazijama, i stalno se zaljubljuju i odljubljuju. Naravno, postoje i manje ozbiljni načini na koje nas romantična ljubav ili želja za seksom mogu voditi da se ponašamo na načine koje bismo inače smatrali očito budalastima (nepromišljeni pokušaji da impresioniramo nekoga tko nas privlači, neukusna seksualna nastojanja itd.)

Postoji i drugi način na koji nas seks može navesti da se ponašamo iracionalno. Može nas toliko mučiti njegova sklonost da nas tjera da postupamo iracionalno da počnemo pretjerano reagirati na njegove moguće opasnosti. Užasnuti ekstremima do kojih neki ljudi idu u traženju seksualnog užitka, neki ljudi znaju otići u drugi ekstrem. Oni mogu čistunski smatrati da je svaki seksualni užitak po svojoj naravi sumnjiv i da ga je bolje posve izbjegavati, ili barem izbjegavati koliko je to moguće, čak i u braku. Čak i kada su vjenčani, mogu se skrupulozno brinuti oko sitnih detalja svake seksualne žudnje ili svakog vida svojeg vođenja ljubavi, i biti stalno u panici jesu li sagriješili. (Naravno, ovo je danas tendencija mnogo rjeđa od suprotnog ekstrema, no sudeći po nekim čudacima koje možete naći kako popuju po internetu, i nekim od mailova koji ponekad stižu u inbox mog bloga, ona postoji. Sigurno je kroz povijest bila prisutna kod mnogo ljudi.)

Svatko već zna sve ovo. Još jednom: ne morate se slagati s tradicionalnom teorijom naravnog prava da biste shvatili poantu. No očito je da ta tendencija seksa da nam zamuti razum ima poseban moralni značaj. Ono na što nas on navodi jest vrsta poroka, odakle slijedi da što se tiče seksa, mora postojati nešto poput vrline, trezvene zlatne sredine, koja izbjegava iracionalne ekstreme. Oni što odbijaju tradicionalnu teoriju naravnog prava se, naravno, neće slagati s njom po pitanju specifičnog sadržaja vrline kad je seks u pitanju, ali vrlo je nerazumno pretvarati se, kao što to čini Singer, da „seks uopće ne otvara nikakva jedinstvena moralna pitanja”.

Doista: ljudi koji kažu, uza sve očite dokaze, da seks nije „ništa posebno”, time samo daju još jedan primjer iracionalnosti kojoj smo skloni kad je seks u pitanju. Takvi komentari su obično pokušaj da se racionalizira ili ispriča seksualno ponašanje za koje se u velikoj mjeri smatra da je moralno upitno, ali u koje bi se govornik svejedno volio upustiti.

Dosad sam se pozivao na obzire s kojima bi se, kako sam rekao, svaka razumna osoba trebala slagati, bilo da prihvaća ili ne prihvaća sve što teoretičar naravnog prava ili katolički moralni teolog tvrdi u vezi sa seksualnim moralom. Poanta je pokazati da nije potrebno biti apsolutno predan tradicionalnom seksualnom moralu da bi se shvatilo da seks posve jasno ima onaj moralni značaj koji mu Singer poriče da ima.

No čak i ovo što jest rečeno u priličnoj mjeri pokazuje kako je razuman tradicionalni seksualni moral. Katolička moralna teologija razlikuje tri cilja ili svrhe braka: rađanje i obrazovanje djece, uzajamno pomaganje supružnika, i ispravno postupanje sa žudnjom. Trebalo bi biti očito da su te tri svrhe usmjerene upravo na postupanje s tri načina na koje seks otvara posebne moralne probleme. Seks često rezultira stvaranjem novih ljudskih bića. Brak služi tome da za ta nova ljudska bića osigura stabilan okoliš u kojem njihove materijalne i duhovne potrebe mogu biti zadovoljene. Naša želja za seksualnim i romantičnim vezama odražava naš osjećaj da smo na jedan dubok način nepotpuni. Institucija braka, kojom se obvezujemo drugoj osobi u svemu što život može donijeti, služi tome da osigura da nađemo potpunost koja je stabilna i stvarna, a ne prolazna i površna. Seksualna žudnja navodi nas da se ponašamo suprotno razumu na načine koji prijete nauditi nama samima i drugima. Brak služi tome da disciplinira seksualnu žudnju usmjeravajući je na način koji je društveno konstruktivan i odgovara našem najvećem dobru.

Očito, potrebno je daljnje argumentiranje kako bi se obranio čitav spektar onoga što katolička moralna teologija i teorija naravnog prava smatraju o seksualnom moralu, ali to sad nije poanta. Poanta je da jednostavno uopće nema temelja za gledište – koje Singer nema jedini – da „seks uopće ne otvara nikakva jedinstvena moralna pitanja”, ili za čestu, zamornu tvrdnju da zanimanje tradicionalnih moralista za seksualni moral odražava puko praznovjerje ili čistunstvo.

Mnogo se više može reći o posebnim moralnim problemima koje seks stavlja pred nas sa specifično tomističkog (a stoga i neizbježno kontroverznijeg) gledišta. No to će morati pričekati sljedeći članak.

Edward Feser | edwardfeser.blogspot.hr

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net