Nakon mog teksta o nespojivosti libertarijanizma i socijalnog nauka Katoličke Crkve, s komentarom na pojedine teze teksta osvrnuo se Mihovil Katić. Drago mi je da se to dogodilo jer, osim što je riječ o zanimljivom tekstu, pruža mi priliku da razjasnim vlastite pozicije koje sam u svom tekstu iznio, a koje su mogle i kod drugih ostati krivo shvaćene. Možda je neobično reći da se autor određenog teksta slaže s većinom teza koje su iznesene u kritici istog teksta, ali ja se uistinu slažem u bitnome s onime što je Mihovil napisao. Jedino s čime se ne slažem je ono što je pretpostavio da sam ja napisao.

Na moju rečenicu s kraja teksta da je nakon odbacivanja pozicije libertarijanizma i marksizma potrebno ponuditi ispravnu poziciju u vidu socijalnog nauka, Katić je ispravno primijetio kako „ne postoji jedinstvena ‘katolička pozicija’ po pitanju uređenja tržišta ili ekonomskih odnosa“. Uistinu, tvrditi suprotno bilo bi protiv socijalnog nauka. No ono što postoji, i s čime sam započeo tekst, je pozicija socijalnog nauka o, primjerice, naravi vlasništva, a o tome sam i pisao u svome drugome tekstu. Ta se pozicija značajno razlikuje i od marksističke i od libertarijanske.

Nadalje, jasno je da ne postoji katolička pozicija po pitanju uređivanja pitanja visine poreza, plaća i slično, ali postoji pozicija socijalnog nauka koja govori da bi plaća trebala radniku omogućiti da od nje može preživjeti, da plaća treba uzeti u obzir ne samo objektivnu, nego i subjektivnu dimenziju ljudskog rada, iz čega se može iščitati da socijalni nauk daje određene norme koje se ponekad ne mogu ispoštovati isključivo tržišnim mehanizmima.

Također, ne postoji pozicija socijalnog nauka koja govori kako npr. urediti zdravstveni sustav u državi, ali posljednji pape su, kao i oni prije njih, isticali da je zdravstvena skrb ljudsko pravo[1][2] te da je u skladu s time država dužna pobrinuti se da bude dostupna što je moguće većem broju ljudi, izražavajući stav kako se po pitanju ljudskog prava ne smije raditi o „biznisu“ i sl.

Na kraju, ne postoji katolička pozicija kako urediti tržište, ali postoji stav koji „priznaje pozitivnost tržišta i poduzeća, ali u isti mah upozorava na nužnost da se oni usmjere prema zajedničkom dobru.“[3], kao i to da „postoje brojne ljudske potrebe koje nisu za tržište“ te je stoga „stroga dužnost pravednosti i istine spriječiti da temeljne ljudske potrebe ne ostanu nezadovoljene i da ne propadnu ljudi koji od toga trpe“.[4]

Kada sam rekao da se može govoriti o katoličkoj poziciji, mislio sam na navedeno, kao što i sam Kompendij socijalnog nauka kaže da je socijalni nauk “izraz načina na koji Crkva razumijeva društvo i njezine pozicije prema njegovim strukturama i njegovim promjenama”. Postoji, dakle, crkveni način razumijevanja društva i crkvene pozicije, ali nigdje nisam dao naslutiti da bi se one odnosile na specifična pitanja visine poreza, kao što sam i u svom drugom tekstu o socijalnom nauku naveo: „Njegova zadaća nije davanje gotovih politika koje bi se trebale jednostavno prepisati. Umjesto toga, socijalni nauk daje ‘načela za razmišljanje, kriterije za prosuđivanje i smjernice za djelovanje’.“

Da, Katić je u pravu, Crkvi jest u prvenstvenom interesu spasenje duša, ali nemojmo zaboraviti da spasenje duša nije nepovezano s pitanjima društvenog reda: „Crkvi pripada da uvijek i svugdje naviješta ćudoredna načela, pa i o društvenom poretku, i da donese sud o bilo kojim ljudskim stvarima kad god to traže osnovna prava ljudske osobe ili spasenje duša.”[5] Važnost da se pri tome moramo voditi stručnim znanjima, poput onog iz područja ekonomije, nikada nije dovedena u pitanje, dapače naglašena je, ali ono što pojedinci koji kritiziraju socijalni nauk ponekad ispuštaju iz vida jest da se ta pitanja promatraju unutar za Crkvu karakterističnog šireg pogleda na osobu, tako da nije nužno ono što je ekonomski isplativije za nju ujedno i dobro.

Vezano za drugi Katićev prigovor da sam pogrešno ustvrdio kako je libertarijanski moral dominantan u društvu, te njegovu tvrdnju da je umjesto toga dominantan marksizam i njegovi nasljednici, moram reći da je riječ o nešto široj temi koja bi vjerojatno unijela različite elemente koji bi izašli izvan okvira rasprave. Stoje njegove teze da socijalističko nasljeđe negativno utječe na osobnu inicijativu i angažman, da očekujemo da nam država puno toga riješi te da se takvo raspoloženje odražava i u brojkama poput javne potrošnje ili broja zaposlenih u javnom sektoru.

Ipak, valja reći da se pitanje moralne dominantnosti ne iscrpljuje samo u pitanjima gospodarskog raspoloženja i navedenim statistikama.

Socijalni nauk spada pod crkveni nauk o moralu i on kao takav u sebi uključuje čitav niz različitih elemenata razumijevanja osobe i društva (obitelj, ljudska prava, zaštita okoliša…, ali najvažnije pogled na čovjeka, njegovu narav i dostojanstvo) koja daleko nadilaze ekonomski okvir, ali i on je samo dio ukupnog crkvenog nauka o moralu. Ovime želim reći da kada govorimo o moralnoj dominaciji određenog pogleda imamo vrlo široku problematiku ispred sebe.

Nedavno je papa Franjo u jednom od svojih obraćanja upozorio na opasnost libertarijanskog individualizma[6] pri čemu je, između ostalog, istaknuo da je to pogled koji „pogrešno izjednačava koncept ‘veze’ s ‘ograničenjem’, te završava miješajući ono što može uvjetovati slobodu – ograničenja – s biti stvorene slobode, to jest, vezama ili relacijama, obiteljskim ili međuljudskim, s isključenima i marginaliziranima, s općim dobrom, te naposljetku s Bogom“.

Ako nam je govoriti o dominantnom moralu u društvu, moramo se ponajprije uhvatiti u koštac s time kako stojimo s ovim pitanjima, ona su u srži našeg poimanja moralnoga. Kažem, otvorili bismo temu koja nadilazi ovu raspravu, ali moj je osobni dojam vremena u kojem živimo da su veze s Bogom, obitelji, drugim ljudima sve slabije i nestabilnije, da se spominjanje Boga nerijetko povezuje isključivo s ograničenjem slobode pojedinca, kao i da se karijera postavlja nasuprot obitelji koja se percipira kao svojevrsna kočnica razvoju karijere i ostvarenja pojedinca. Ne bi bio problem naći i statistike koje govore tomu u prilog, ali puno bolje od brojeva ovdje istinu možemo otkrivati iz osobnog iskustva življenja, kao i dominantnog načina na koji današnje društvo razumijeva riječ „sloboda“.

Ovo su neka od pitanja zbog kojih, svjesni vremena u kojem živimo, postoje oni koji očekuju previše od države, kao da bi bila zamjena za odnose koji slabe, ali upravo zbog toga moramo davati cjelovitu sliku čovjeka i društva i kritizirati kada parcijalni odgovori pobude entuzijazam koji bi ponovno mogao dovesti do razočarenja.

„Mnogi ljudi koji žive na Zapadu nezadovoljni su sa svojim društvom. Preziru ga ili optužuju da više nije na razini zrelosti čovječanstva. Zbog toga mnogi naginju prema socijalizmu, koji je lažna i opasna opcija“, upozorio je 1978. u Harvardu Solženjicin, čiji cijeli govor u kontekstu pitanja koje smo ovdje dotaknuli preporučujem svima.

Prema razmišljanjima koja sam dosad čuo, vjerojatno uvjetovano baš brojkama koje je Katić iznio kao i nedavnom prošlošću, nema mladih katoličkih intelektualaca kojima bi marksizam i njegove ideje potaknuli entuzijazam, ali spominjanje libertarijanizma kao nekakve tobožnje alternative trenutačnoj situaciji čini mi se kao podvala priče čije sve dimenzije i moguće posljedice nisu sagledane te da je stoga o njemu bilo puno važnije progovoriti.

Zaključno, smatram da je Katić napisao dobar tekst s vrijednim naglascima koji je komplementaran, ali ne nasuprot mome, važan za one koji su pomislili da bi socijalni nauk imao nešto protiv tržišta kao takvog što su neki možda učitali u moj tekst. No zadaća mog teksta bila je nešto posve drugo: preko kritike jedne – često spominjane, ali možda ne uvijek posve shvaćene – ekstremne pozicije uvesti u priču širu perspektivu društvene i moralne dimenzije onako kako je Crkva vidi i potaknuti raspravu o njoj.

Ivo Džeba | Bitno.net

[1] https://www.ncronline.org/news/justice/pope-calls-guaranteed-health-care-all-people

[2] https://press.vatican.va/content/salastampa/en/bollettino/pubblico/2016/05/07/160507c.html

[3] Centesimus Annus 34

[4] Ibid

[5] Zakonik kanonskog prava 747, § 2

[6] https://press.vatican.va/content/salastampa/en/bollettino/pubblico/2017/04/28/170428h.html