Ne tako davno, portal Bitno.net objavio je tekst Ive Džebe o nespojivosti libertarijanizma i kršćanstva. I dok je ta nespojivost bespredmetna i iza nje apsolutno stojim, izrekao je dvije stvari s kojima se ne mogu složiti:

  1. “Možda se pitate: koja je onda katolička pozicija ako odbacujemo i libertarijanizam i marksizam? Odgovor je jasan i u tekstu već spomenut, iako, nažalost, nedovoljno poznat: Socijalni nauk Katoličke Crkve.”

Ne postoji jedinstvena ‘katolička pozicija’ po pitanju uređenja tržišta ili ekonomskih odnosa. Socijalni nauk može pomoći kao vodič u određivanju nalazi li se neka ekonomska politika unutar matrice onih koje su u skladu s kršćanskim moralom i pogledom na čovjeka. No, ne proskribira vremenite mjere: primjerice, treba li PDV biti 10 ili 25%, treba li nam porez na dodanu vrijednost uopće ili je bolje vratiti se porezu na potrošnju, kojim modelom treba upravljati autocestama i željeznicama, pa čak ni kolike bi trebale biti porodiljne naknade.

Razlog zašto to ne čini jest naprosto različitost društvenih uređenja u svijetu i brzina promjena u kompleksnom gospodarskom okruženju. Papa ne može izdavati novu encikliku zato što se pojavila nova digitalna valuta ili zato što se uvela nova vrsta poreza na promet. No, Učiteljstvo će upozoriti na antropološki i duhovno opasne pojave, primjerice iznajmljivanje maternica, jer one imaju duboke posljedice i ne mogu biti uređene ponudom i potražnjom.[1]

Crkvi je prvenstveno u interesu spasenje duša. Bit ću slobodan ustvrditi kako promjena neke porezne stope ili modela upravljanja državnom imovinom, iako nisu nevažna pitanja, uglavnom nisu nešto što prijeti našem vječnom dobru. Utoliko nam Socijalni nauk ne može pomoći ako ne posjedujemo i odgovarajuće ekonomsko i drugo stručno znanje. Oboje je potrebno kako bismo došli do kvalitetnih rješenja.

  1. “[L]ibertarijanistički (je) pogled na moral u našem društvu već dobrim dijelom dominantan, a znamo da je duhovna pozicija temeljnija od ekonomske, kako je i Kirk naglasio u svojoj kritici libertarijanizma.”

Ova druga Džebina tvrdnja je kudikamo većeg značaja. Tvrdim kako libertarijanistički pogled na moral u našem društvu nije dominantan, već je to marksizam i njegovi nasljednici. Desetljeća pod komunističkom čizmom, gdje se nagrađivala vjernost Partiji i kultu Vođe, a kažnjavalo osobnu inicijativu, poduzetnički angažman i slobodno iznošenje stavova, nisu mogli proći bez posljedica. Činjenica da je ekonomska tranzicija provedena u vrijeme kada nisu postojale odgovarajuće institucije, znanja ili mehanizmi kontrole učinila je taj proces notornim, premda po njemu ne možemo suditi da je tržišna ekonomija intrinzično loša. Samo da mi devedesetih nismo znali kako taj proces provesti na pravedan i transparentan način – ali to je neka druga tema.

Ekonomski sustav Jugoslavije dokinuo je ili znatno ograničavao i ono što Ivan Pavao II. u Sollicitudo rei socialis naziva pravo na poduzetnost u ekonomiji, a “nijekanje takvog prava ili njegovo ograničavanje u ime neke tobožnje “jednakosti” svih u društvu, umanjuje ili čak ruši duh poduzetništva, a to znači stvaralački duh građanina”.[2] Time, kako kaže dragi Papa, “rađa se pasivnost, ovisnost i podređenost birokratskom aparatu”[3] – kako nam je samo ovo dobro poznato!

Socijalizam je dekonstruirao naše društvo kao društvo osoba koje imaju svoju slobodu i dostojanstvo, i iz koje proizlazi preuzimanje odgovornosti za svoj život. Zato smo tako skloni čekati državu da uredi tržište ili nam poveća minimalnu plaću, umjesto da sami uredimo tržište organiziranjem zadruga ili pokrenemo vlastiti posao. Kad bi libertarijanizam bio dominantan, to bi značilo da smo prevladali marksistički obrazac ponašanja. Kroz nekoliko brojki ilustrirat ću da smo još uvijek prilično daleko od toga.

a) Udio javne potrošnje u BDP-u je 46.9% prema podacima Eurostata[4]

Gotovo polovicu našeg bruto domaćeg proizvoda čini javna potrošnja. Ne možemo govoriti o nasrtajima liberalnog kapitalizma ili libertarijanskom moralu ako se nalazimo u okovima Velike Države, koja još uvijek odlučuje o znatnom dijelu proizvedenih dobara. Napomenimo da se većina javne potrošnje financira iz poreznih prihoda[5]. Opet, od poreznih prihoda, većinu poreza su platile pravne osobe (PDV, porez na dobit). Da vlada libertarijanska misao ili kakav oblik tržišne soteriologije, stope PDV-a i poreza na dobit ne bi bile među najvišima u Europi.

b) Broj zaposlenih u javnom sektoru je 232.240[6], ili oko petine ukupno zaposlenih u pravnim osobama

U to još nismo uračunali podjednak broj ljudi koji rade u poduzećima u 100%-tnom ili većinski državnom vlasništvu. Dakle, u privatnom sektoru radi tek nešto više od polovice ukupno zaposlenih u pravnim osobama. Kako bismo dobili ukupni broj zaposlenih u privatnom sektoru, moramo im pribrojiti 200.000 zaposlenih u obrtu i slobodnim profesijama i oko 20.000 osiguranih poljoprivrednika, što čini sliku nešto boljom. Ipak, kada je toliki broj osoba vezan uz javni sektor i državna poduzeća, ne možemo govoriti o tome da vlada kakav libertarijanski mentalitet. Prije se može reći kako nismo daleko odmaknuli u tranziciji i kako nas još uvijek čeka dug put.

c) Neto plaća čini samo 63,2% ukupnog troška prosječne plaće[7]

U prijevodu, čak 36,8% od ukupnog troška plaće (tzv. bruto 2) nikada ne vidimo na svom računu: troška koji poslodavac isplati svakog mjeseca. Ostatak plaće odlazi na: porez i prirez porezu na dohodak, prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja te doprinose za zdravstveno osiguranje, zapošljavanje i zaštitu na radu.

Što mislite, je li 36,8% poštena naknada državnim i lokalnim tijelima za sve usluge koje nam isporučuju za taj novac? Da živimo u državi u kojoj je libertarijansko mišljenje prevladavajuće, ne bismo li imali slobodu izbora želimo li plaćati te naknade, ili barem izbor između više ponuđača takvih usluga?

Samo ove tri važna ekonomska pokazatelja ilustriraju da – premda nemam skener misli – sudeći po djelima, mi smo još uvijek daleko od okretanja libertarijanizmu. Uz to, među najpopularnijim strankama nema onih libertarijanskog predznaka, prema tome, ni naznaka da će se u skoroj budućnosti nešto radikalno promijeniti. Ne sumnjam u Džebino intelektualno poštenje, ali smatram da je veća opasnost za hrvatsko društvo još uvijek teret prošlog sustava nego što je to libertarijanizam.

Barem do daljnjega.

Mihovil Katić | Bitno.net

[1]  Možemo reći i da uređeno tržište podrazumijeva da ne postoji značajna asimetrija informacija između tržišnih aktera, u suprotnom su oni u neravnopravnom položaju i ne mogu postići cijene koje stvarno odgovaraju troškovima/rizicima. A ako je “trošak” nekog čina gubitak milosti, cijena je jednostavno – neprocjenjivo velika.

[2] Sollicitudo rei socialis, 15.

[3] Isto.

[4] Podaci Eurostata za 2015.,

http://appsso.eurostat.ec.europa.eu/nui/show.do?dataset=gov_10a_exp&lang=en

[5] Podaci o izvršenju proračuna Ministarstva financija za 1.-6.2017., http://www.mfin.hr/hr/drzavni-proracun-2017-godina

[6] Statistički prikaz Ministarstva uprave, srpanj 2017.,

https://uprava.gov.hr/UserDocsImages/Statisti%C4%8Dki%20prikaz/Statisti%C4%8Dki%20prikaz-%20final.pdf

[7] Izračun autora na temelju prosječne isplaćene bruto plaće u pravnim osobama u kolovozu 2017. prema podacima Državnog zavoda za statistiku.