SOCIJALNI NAUK - NEOTKRIVENO BLAGO KATOLIČKE CRKVE

Svijet je namijenjen svima, ali imamo pravo na privatno vlasništvo – kako to pomiriti?

Crkva je oduvijek priznavala pravo na privatno vlasništvo, ali ga nikada nije smatrala apsolutnim i nedodirljivim, nego podređenim načelu opće namjene dobara. Ispravno razumijevanje odnosa ovih dvaju načela jedno je od ključnih za shvaćanje socijalnog nauka.

katolički socijalni nauk

Foto: Shutterstock

Uvodno o socijalnom nauku

Socijalni nauk Katoličke Crkve neki smatraju „najvećom vatikanskom tajnom“. To je pomalo neobično jer gotovo da nema pape od Lava XIII. naovamo koji nije izdao neki dokument koji spada u socijalni nauk, no ujedno je i razlog više da se progovori o njemu. Iako je unutar socijalnog nauka sadržan crkveni stav prema brojnim društvenim pitanjima, ovdje ćemo se malo pozabaviti nekim elementima koji se nadovezuju na prethodni tekst o odnosu spojivosti libertarijanstva s katoličanstvom. Ipak, prije toga potrebno je nekoliko rečenica posvetiti odgovoru na pitanje što socijalni nauk uopće jest i koji je njegov značaj za vjernike.

Jednostavno govoreći, socijalni nauk je crkveni nauk o društvenom uređenju koje je u skladu s čovjekovim najvećim dobrom. Pri tome, njegova zadaća nije davanje gotovih politika koje bi se trebale jednostavno prepisati. Umjesto toga, socijalni nauk daje „načela za razmišljanje, kriterije za prosuđivanje i smjernice za djelovanje“ kojih se treba držati kada se kreiraju specifične politike. Crkva prepoznaje da iako postoje specifične okolnosti koje zahtijevaju ponekad posve različite pristupe u rješavanju konkretnih problema, postoje i neke stvari koje su zadane čovjekovom naravi, u prvom redu njegovim dostojanstvom, koje uvijek treba uzimati u obzir i iz kojih proizlaze određeni načini na koje se s čovjekom treba postupati.

Povezano s gore navedenim, socijalni nauk karakteriziraju kontinuitet i obnavljanje. Kontinuitet se odnosi upravo na navedene univerzalne i nepromjenjive vrijednosti koje proizlaze iz ljudske naravi i objave, dok se obnavljanje odnosi na činjenicu da Crkva ne želi promjenjive društvene okolnosti ukalupiti, nego dopušta iznalaženje novih rješenja, ali koja će uvijek biti u skladu s pravilom kontinuiteta.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nadalje, važno je naglasiti i značaj socijalnog nauka za vjernike. Tu Kompendij socijalnog nauka jasno ističe: „Kao dio moralnog naučavanja Crkve, socijalni nauk ima isto dostojanstvo i isti ugled kao i to naučavanje. Ono je autentično Učiteljstvo koje zahtijeva prihvaćanje i pristanak vjernika“[1]. Dakako da nije svaka riječ dokumenata socijalnog nauka dogma, ali prihvaćanje temeljnih načela (o kojima će ovdje biti riječi) bi vjernike trebalo obvezivati.

Ovo ističem jer se povremeno mogu čuti pogrešna razmišljanja kako pape nisu stručnjaci iz područja politike ili ekonomije pa da samim time kada izriču socijalni nauk njihove riječi nemaju jednaku težinu kao kada govore o pitanjima vezanim uz neka druga područja morala. Do takvih razmišljanja dolazi kada se ili ne shvaća što socijalni nauk jest ili izdvaja jedan dio čovjekova djelovanja, primjerice onaj ekonomski, i izolira ga se od cjeline razumijevanja čovjeka i njegova djelovanja u društvu, dok Katolička Crkva uvijek ima upravo tu cjelinu u vidu. Riječima pastoralne konstitucije Gaudium et spes, čovjek se promatra „kao nešto jedno i cijelo, s tijelom i dušom, srcem i savješću, razumom i voljom“[2]. Iz ovoga proizlazi da u odnosu prema pridavanju važnosti crkvenome nauku vjernik koji odmahuje rukom na crkveni moralni nauk o društvu čini isto kao i onaj tko odmahuje rukom na, primjerice, crkveni moralni nauk spolnosti, iako će se možda smatrati „vjernijim crkvenom nauku“ od potonjeg.

Temeljna načela: dostojanstvo i opće dobro

Kao i kod svakog drugog nauka, tako i kod socijalnog nauka postoje određena temeljna načela koja čine njegovu osnovu na koju se može pozivati kada se bavimo konkretnijim pitanjima i iz kojih ostali zaključci proizlaze. Kod socijalnog nauka imamo četiri temeljna načela i ona su: dostojanstvo, opće dobro, supsidijarnost i solidarnost. U ovome tekstu ćemo se zadržati na prva dva.

Dostojanstvo (svake) osobe dolazi na prvome mjestu. Štoviše, „cijeli socijalni nauk razvija se počinjući od načela koje potvrđuje nedodirljivo dostojanstvo ljudske osobe“[3]. Dobro osobe je svrha društva, iz čega proizlazi zaključak kako red stvari uvijek treba podrediti redu osoba. To uključuje jasno pravilo da se ljudsku osobu nikada ne smije instrumentalizirati zbog bilo kakvih ciljeva koji bi bili nesvojstveni njezinu razvoju, kao i da nikada ne smije biti iskorištena u projektima ekonomskog, društvenog i političkog karaktera. Možemo reći da nijedan društveni cilj ne opravdava sredstvo, ako je sredstvo instrumentalizacija ili iskorištavanje osobe na bilo koji način.

Taj čovjek sa svojim dostojanstvom nije puka individualnost izgrađena od sebe same, nego je po svojoj najdubljoj naravi društveno biće. Ovo je važno jer se time naglašava kako društvenost ne nastaje tek iz želje za zadovoljavanjem interesa pojedinaca, nego ona definira čovjeka. Čovjek ne izabire društvenost, on jest društven i ovisan o društvu. Ne može ostvariti svoje ispunjenje u sebi samome, nego u zajedništvu s drugima. Tu dolazimo do važnosti pitanja općeg dobra.

Bitno je istaknuti kako se opće dobro ne svodi na jednostavan zbroj posebnih dobara pojedinaca, niti se mjeri kao ukupno bogatstvo društva. Socijalni nauk ga shvaća kao društvenu dimenziju moralnog dobra. Ono se sastoji u tome da se kroz stvaranje primjerenih društvenih uvjeta omogući pojedincima i grupama da na najlakši način dođu do osobnog savršenstva. Ovo omogućavanje je jedna od ključnih riječi koje treba uzeti u obzir i u njoj se možda krije ključ za razumijevanje nekih nesporazuma.

Opća namjena dobara i privatno vlasništvo

Kao značajnu implikaciju općeg dobra, socijalni nauk ističe načelo „opće namjene dobara“. Prema tom načelu „stvorena dobra (bi) morala pritjecati po pravičnosti svima, pod vodstvom pravde i ljubavi“[4], a utemeljeno je u činjenici da je sav svijet stvoren od Boga te su njegova dobra namijenjena svim ljudima, bez isključivanja bilo koga.

Kompendij socijalnog nauka naglašava prvotnost ovog načela u odnosu prema svakoj ljudskoj intervenciji nad dobrima, u odnosu prema svakome pravnom poretku te prema svakome gospodarsko-socijalnom sustavu i metodi. Pio XII. je zapisao kako se tom načelu „moraju pokoriti sva druga prava bilo koje vrste, uključivši i pravo vlasništva i slobodne trgovine: ona, dakle, ne smiju onemogućavati ostvarivanje spomenutog načela, nego moraju, naprotiv, to olakšavati; a ozbiljna je i bitna dužnost vratiti ta prava u okvir njihove prvotne svrhovitosti“. [5]

Ovdje bi se mnogi mogli uhvatiti za glavu i pomisliti da Crkva promovira socijalističko uređenje države koja niječe privatno vlasništvo, ali ključ razumijevanja je u međusobnom uravnoteživanju načela. No kako pomiriti privatno vlasništvo s ovako opisanom općom namjerom uporabe dobra? Jednostavno govoreći, iako je Bog namijenio zemlju svima, ta zemlja ne donosi rod sama od sebe, nego čovjekovom intervencijom. Ta intervencija i nova vrijednost koju njome čovjek stvara izvor je privatnog vlasništva. Da nije bilo te intervencije, ne bi bilo ni plodova pa je razumno da ih čovjek sebi prisvaja.

Također, privatno vlasništvo nije samo nešto što čovjeku s pravom pripada, nego ono pomaže izgradnji kvalitetnijeg i uređenijeg društva. To se može prikazati na vrlo jednostavnom primjeru. Ako na ulici naletite na koru banane na podu vjerojatno ju nećete podići i baciti u smeće jer je ulica zajednička pa je razina osjećaja osobne odgovornosti znatno smanjena. „Netko“ će već pokupiti. S druge strane, ako naiđete na koru banane u vlastitoj sobi, bacit ćete je jer je soba vaša i nitko osim vas to neće učiniti. Privatno vlasništvo omogućuje jasniju raspodjelu odgovornosti, ali i služi kao preduvjet slobodnog korištenja materijalnim stvarima, dakako uvijek uzimajući u obzir posljedicu koje to korištenje može imati za druge.

Pomirenje dvaju načela

Iz rečenoga možemo izvesti da su za čovjeka u smislu vlasništva nad dobrima bitne dvije dimenzije: dimenzija dara jer sve je stvoreno od ruke Božje i namijenjeno svima i dimenzija vlastitog zalaganja jer njome čovjek stvara novu vrijednost. Društvena uređenja koja zanemaruju neku od tih dvaju dimenzija s gledišta socijalnog nauka čine čovjeku nepravdu.

No, kao što biva sa svakim darom, činjenica da sve što smo svojim rukama stvorili nosi i obilježje dara, proistječe i naša obaveza pomaganja drugima da steknu barem minimalne uvjete nužne za svoj razvoj. Pa i ako oni svojim radom nisu bili sami u mogućnosti privrijediti za njih, oni imaju pravo da im društvo to osigura.

Važno je naglasiti da je riječ i o pravu, a ne samo o prepuštanju stvari milosrđu, kako neki ističu, jer pravo se može zahtijevati, dok se za milosrđe može samo moliti. „Kad siromasima dajemo prijeko potrebne stvari, ne iskazujemo im time neku osobnu darežljivost, nego im vraćamo što je njihovo“, zapisao je sv. Grgur Veliki. S obzirom na to da je Sveta Stolica potpisnik Opće deklaracije o ljudskim pravima, za koju je Ivan Pavao II. rekao da je „jedan od najuzvišenijih izričaja ljudske savjesti našeg doba“[6], možemo reći da se u ta prava ubrajaju: pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, socijalnoj sigurnosti. U tim se pitanjima društvo dužno brinuti za pojedinca. Dakako, stoji ona Pavlova „tko neće raditi, neka i ne jede“, ali Pio XI. je istaknuo kako se to odnosi na one koji bježe od posla, a da time on „nipošto ne uči da je rad jedini naslov za primanje životnih sredstava ili dohotka“.

Što iz ovoga možemo zaključiti? Privatno vlasništvo je dobro, ali uvijek ga treba promatrati u svjetlu činjenice da je u korijenu svega stvorenoga čin stvaranja i stoga ono nije apsolutno nego ga se mora promatrati u kontekstu opće namjene dobara. Ključ bi se pomirenja mogao pronaći u riječi koju je na početku naglašena, a ona je omogućavanje. Zadaća društva nije dati svima isto bez obzira na trud nego da se po definiciji općeg dobra omogući pojedincima i grupama da na najlakši način dođu do osobnog savršenstva. To će omogućavanje ponekad zahtijevati preraspodjelu društvenih sredstava, o kojoj papa Franjo nerijetko govori, koja nije nepravedna upravo zato što je opća namjena dobara kao načelo prvotna.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovo omogućiti nalazi se na još nekim mjestima u socijalnom nauku u kojima je posebno izražena kritika prema njoj, a to je primjerice kada se govori da pravedna plaća mora omogućiti radniku da može od nje živjeti i uzdržavati obitelj te da ne može biti prepuštena samo dogovoru dviju strana. To je stoga što prema riječima Ivana Pavla II. „postoji nešto što se duguje čovjeku zato što je čovjek snagom njegova eminentnog dostojanstva“[7] te zaključuje kako nisu samo tržišne sile one koje bi trebale biti jedini kriterij procjene pravedne plaće, budući da je naravno pravo ispred slobode ugovora. Socijalni nauk smatra da u pravednoj raspodjeli dohodaka, osim objektivne vrijednosti učinjenog rada treba uzimati u obzir i socijalnu pravednost koja se veže uz pitanje dostojanstva radnika. Prema tome, sve što Crkva naučava o pitanju društvene pravednosti nije nikada povezano samo s faktorom ekonomskog rasta, nego uzima u obzir puno širi pogled na čovjeka koji je uvijek u središtu.

Komentar na kritiku

Nakon prošlog članka o odnosu libertarijanstva i katoličanstva, na portalu Liberal.hr objavljen je tekst u kojem se autor kritički osvrnuo na navedeni članak. Na dio tamo iznesenih tvrdnji već sam odgovorio u dosadašnjem dijelu teksta, poglavito na tvrdnju autora o obavezi njegova prihvaćanja za vjernike, te o tome što socijalni nauk misli kada kritizira pogled na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno.

Crkva, kako je u ovom tekstu i navedeno, priznaje i cijeni privatno vlasništvo, ali brojna su mjesta u mnogim enciklikama u kojima je iznesen stav njegove podređenosti općoj namjeni dobara da smatram kako je izvan svake sumnje da je to dio trajnog crkvenog naučavanja, kao što je primjerice Ivan Pavao II. u Laborem Exercens iznio, naglasivši (kao i drugi prije i poslije njega) da se tu nalazi razlika „od programa kapitalizma što ga prakticira liberalizam i politički sistemi koji se na nj pozivaju … razlika je u načinu shvaćanja prava na vlasništvo. Kršćanska tradicija nikada nije podržavala to pravo kao apsolutno i nedodirljivo. Naprotiv, uvijek ga je shvaćala u širem kontekstu zajedničkog prava svih da koriste sva stvorena dobra: pravo na privatno vlasništvo kao podređeno pravu na zajedničku uporabu, općoj namjeni dobara“.[8]

Pavao VI. u apostolskom pismu Octogesima Adveniens ide i prema filozofskoj podlozi liberalizma napisavši kako je „u korijenu filozofskog liberalizma pogrešna afirmacija autonomije pojedinca u svojoj djelatnosti, motivaciji i upotrebljavanju slobode“.

Zahvaljujem se dotičnom autoru na njegovu doprinosu, drago mi je da se događa preispitivanje odnosa socijalnog nauka i liberalizma u artikuliranoj komunikaciji jer čini se da dosad nije bilo kvalitetnog upoznavanja. Ipak, kratko bih iznio i par stvari koje u svom tekstu nisam tvrdio i razjasnio one koje jesam i način na koji sam to činio.

U članku sam spomenuo jedan tekst s portala Liberal.hr, ali nije cijeli članak bio kritika upućena navedenom portalu. Kada sam rekao da pojedini libertarijanci sve što nije libertarijanstvo nazivaju socijalizmom, nisam mislio na određeni portal, nego na pojedince s čijim sam se mišljenjima susretao. Nisam portal nazvao libertarijanskim, niti sve koji tamo pišu libertarijancima, nego sam rekao da „promiče libertarijanizam“, s obzirom na to da je sam urednik portala u nekoliko tekstova pozitivno govorio o libertarijanstvu, ali jasno je da navedeni portal može promicati i drugačije poglede.

Prihvaćam prigovor da sam se možda previše bazirao na citatima različitih mislilaca, ali to je učinjeno zbog specifične publike kojoj je tekst prvenstveno bio namijenjen. Vjerujem da bi dobar dio njih odmahnuo rukom bez previše preispitivanja na nešto što bi bilo puko moje mišljenje o pitanjima u kojima se drastično razlikujemo.

Što se tiče pitanja tržišta i morala, sama činjenica da socijalni nauk raspravlja o terminima kao što su npr. „pravedna plaća“ znak je da je njegov stav značajno drugačiji od onog kojeg drži liberalizam. Nerijetko se naiđe na podsmijeh i od strane katolika kada se uopće spomene da bi dimenzija pravednosti mogla imati veze i s čime drugim osim s onime što se na tržištu može dobiti za svoj rad. Takav odnos socijalni nauk ne smatra moralno prihvatljivim, ali kako je već i navedeno središnje je pitanje implikacija koje proizlaze iz načela „opće namjene dobara“.

Sve navedeno ne znači da ne postoje zajedničke točke oko kojih se možemo složiti i surađivati. Na kraju krajeva, supsidijarnost je jedno od četiri temeljna načela socijalnog nauka. Time je istaknut jasan stav Crkve da se više razine društva ne smiju miješati u ono što niže razine mogu same obavljati te je naglašena važnost inicijativnosti pojedinaca i nižih zajednica te ograničen doseg države samo na ono područje u kojem pojedinci i zajednice ne mogu sami sebi pomoći. Suradnja i dijalog s onima koji dijele različite poglede na društvo bitna je i dobrodošla, ali za Crkvu uvijek u okviru onih načela od kojih ne može odustati.

 

Ivo Džeba | Bitno.net


[1] Kompendij socijalnog nauka Crkve, 80

[2] Gaudium et spes, 3

[3] Kompendij socijalnog nauka Crkve, 107

[4] Gaudium et spes, 69

[5] Kompendij socijalnog nauka Crkve, 172

[6] Govor pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda u povodu 50. obljetnice osnutka (5. listopada 1992.)

[7] Centesimus annus, 34

[8] Laborem Exercens, 14


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 19. listopada 2017.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi