ATEIZAM POD KRINKOM SEKULARNOSTI

Zabrana religioznih simbola uništava onaj univerzalni duh prihvaćanja u liberalnim društvima

Odluka Europskog suda pravde kojom se legitimira zabrana nošenja religioznih simbola na radnom mjestu bez obzira na to je li riječ o muslimanskom velu, Davidovoj zvijezdi, križu ili drugom sličnom znaku, ponovno otvara vrlo spornu i diskutabilnu temu koja u jednom liberalnom društvu ne bi trebala čak ni postojati.

Foto: www.pixabay.com

U jednom posebnom dijelu ova presuda navodi da zabrana ne smije biti usvojena kako bi se izišlo u susret klijentima koji izbjegavaju one što nose muslimanski veo, ali nakon ove pomalo apstraktne hipoteze, opravdava se opća zabrana jer je poslodavcu dozvoljeno pokazati svojim klijentima, kako javnim tako i privatnim, svoju neutralnost.

Kako bi se izbjegla česta zabuna, potrebno je razjasniti da se kontroverzni zakon odnosi na islamski veo koji pokriva samo glavu te nije ni na koji način povezan s nikabom koji skriva lice ili burkom koja pokrije cijelu osobu. Jasno je da se u takvim slučajevima (kad se nosi nikab ili burka) pojavljuju poteškoće koja se odnose na identifikaciju osobe, odnos s drugima i temeljnu zaštitu dostojanstva osobe gotovo potpuno sakrivene od okoline u kojoj se nalazi. Potrebno je reagiranje u tim slučajevima kao što je primjereno i reguliranje neutralnosti državnih službenika prema razboru i mudrosti.

Međutim, s problematikom islamskog vela ponovno ulazimo zapravo u problematiku religioznih simbola prema kojima Europa, oduvijek prebogata različitim simbologijama, pokazuje razumnost i toleranciju te se nalazimo u području zaštite religiozne slobode i senzibiliteta. Ova zabrana ima korijene u nakaznoj separatističkoj europskoj tradiciji, osobito onoj francuskoj koja je povezana s dogmatskom koncepcijom laicizma.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao što je već više puta spomenuto pa nedavno i u novinama “Avvenire”, neprijateljstvo prema simbolima izazvalo je u Francuskoj paradoksalne rezultate. Na primjer, došlo je do njihove zabrane u školi, na izletima, kao i nad roditeljima koji vode ili odvode djecu iz škola.

Iz školskog obrazovanja je u takvoj mjeri izuzet religiozni sadržaj da je 1989. godine državno izvješće o školovanju, koje je provodio Philippe Joutard, osudilo neznanje djevojčica i dječaka o osnovnim elementima povijesti umjetnosti i kulture. Posjećujući Louvre, govori Joutard, mnogi mladi su pitali tko su sve te babysitterice s djetetom u naručju koje su predstavljale velika djela umjetnosti. A ispred svetog Sebastijana iz Mantegne, prikazanog u klasičnoj pozi mučenika, djeca su mislila da su strijele koje ga ranjavaju bacili američki Indijanci. Izgleda kao neka šala, ali je zapravo vrlo ozbiljna stvar. U posljednje vrijeme prešla se i granica smiješnoga, kada se zabranilo sportašima činiti znak križa ili bilo koji drugi religiozni znak prilikom ulaska na nogometno igralište ili nakon zabijenog gola.

Nedavno, nakon reakcije naroda na zabranu javnog izlaganja božićnih jaslica, zakonodavstvo francuske države izreklo je općenita pravila koja odražavaju neugodnost zbog naloga kojima bi se htjelo osloboditi od predrasuda iz prošlosti, a zapravo se opet ostalo zatočenikom predrasuda.

Najviše sudsko tijelo poziva se na principe laicizma koji se nalaze u Zakonu o odvajanju Crkve i države iz 1905. godine, te potvrđuje da je prikaz Božića sastavni dio kršćanske ikonografije i stoga odražava religiozni karakter. Uz to je i dio ukrasa koji tradicionalno prate slavlja na kraju godine. Dakle, zaključak je da u načelu nije dozvoljeno izlagati jaslice u javnim ustanovama osim ako nemaju neki kulturni, umjetnički ili slavljenički izričaj.

Na drugim javnim mjestima, međutim, mogu se izložiti jaslice ako to ne predstavlja čin prozelitizma ili izražavanje nekih posebnih religioznih stavova. Svatko može vidjeti da je nemoguće povući jednu razumnu granicu između dva značenja Božića. U jednom opširnom istraživanju o religioznim simbolima u zapadnom svijetu, koje provodi profesor Stefano Testa Bappenheim, primjećuje se kako takva francuska nastojanja postižu tu i tamo neki uspjeh, ali češće prevladaju mudrost i poštenje.

Neke europske zemlje su tradicionalno otvorenije i tolerantnije. Na primjer, Velika Britanija gdje je turban Sikha dozvoljen gotovo svugdje na radnim mjestima, te Italija gdje ne postoje ozbiljna ograničenja isticanja vjerskih simbola. Italija je 2011. godine  u korist cijele Europe, iz Strasbourga dobila legitimnu presudu o dozvoljenoj prisutnosti raspela u školskim učionicama. U Sjedinjenim Američkim Državama prema odluci Vrhovnog suda iz 1984. godine  bilo bi ironično smatrati prisutnost jaslica na javnim mjestima proturječnim s principima laicizma. Na javnim mjestima se pjevaju božićne pjesme, a Kongres i zakonodavna tijela započinju svoja javna zasjedanja javno recitirajući molitvu. Također u SAD-u 2014. godine  dvije muslimanske zaposlenice koje su radile u transportnom poduzeću u New Yorku, te su bile disciplinski kažnjene zbog nošenja vela, dobile su spor na newyorškom okružnom sudu koji je prisilio poduzeće na veliku odštetu.

Pitanje religioznih simbola koji se nose ili izlažu na javnim mjestima vrlo je specifično i odnosi se na tradiciju, kulturne korijene naroda, religioznu individualnu slobodu. Razmislimo na trenutak čemu nas vodi zabranjivanje religioznih simbola na radnim mjestima i na javnim mjestima današnjeg globaliziranog društva. To nas vodi natrag do tužnog malograđanstva, do gubitka one univerzalne inspiracije svojstvene liberalnim društvima, tj. sposobnosti obraćati se drugima, koja nas je učinila aktivnima na globalnoj razini.

Zamislimo da se ukloni religiozna simbologija sa svakog kontinenta: srušimo u Aziji statue Bude, znakove hinduizma, ugasimo u Latinskoj Americi simbole njene tradicije, na Zapadu judeo-kršćanske znakove, Deset zapovijedi, Bibliju, križ… Razmislimo o tome. Tako bi počinili najgluplji čin vjerskog i kulturnog zamračenja koji bi se mogao zamisliti, a koji je protiv korijena i tradicije na kojima se nadahnjuje svaki narod. Možda je upravo to ono što nedostaje odluci Suda pravde: onaj univerzalni duh prihvaćanja koji jamči slobodu mišljenja, izražavanja, vjere – duh koji je sve potrebniji globaliziranom svijetu u kojem ljudi susreću, upoznaju i poštuju zakone i običaje, ideje, vjeru i tradiciju drugih. Na ovakvim idealima je izrasla Europa, sa svojim kršćanskim i liberalnim korijenima. Bez njih ona može samo propasti.

Carlo Cardia | Avvenire

Prijevod: s. Maja Ivković | Bitno.net


Carlo Cardia profesor je Crkvenog prava i predaje Filozofiju prava na Sveučilištu Roma Tre. Bio je ustavni savjetnik predsjednika parlamenta te je 1984. bio imenovan u Paritetnu talijansko-vatikansku komisiju za određivanje konkordatskog predmeta s obzirom na ustanove i crkvena dobra i financijski odnos između države i Katoličke Crkve. Od 1984. do danas kao član vladinih vijeća o pitanjima vjerskih sloboda bio je među glavnim suautorima donošenja novoga crkvenog zakona. Autor je brojnih tekstova i članaka s područja povijesti, prava i filozofije, s posebnim osvrtom na teme vjerskih sloboda, ljudskih prava, etike i multikulturalnosti, a na hrvatski jezik u izdanju Kršćanske sadašnjosti objavljena je njegova knjiga “Izazovi laičnosti”.


Objavljeno: 3. travnja 2017.

Možda vam se svidi