Benediktova opcija zahtijeva novu kršćansku politiku, takvu koja proizlazi iz naše relativne bespomoćnosti u današnjoj Americi. Možda je čudno Pravilo svetoga Benedikta nazivati političkim dokumentom, ali ono nije ništa drugo nego ustav kojim se uređuje zajednički život u određenoj zajednici. Budući da propisuje kako se benediktinske vrline trebaju živjeti u monaškim zajednicama, Pravilo jest politično.

Teško nam je shvatiti taj koncept jer razmišljajući o politici zamišljamo kampanje, izbore, aktivizam i donošenje zakona – sve vještine upravljanja državom u demokraciji. No u osnovnomu filozofskom smislu politika je proces kojim određujemo na koji ćemo način zajedno živjeti.

Kao što smo vidjeli, politika benediktinskih samostana znatno se razlikuje od politike liberalne demokracije. Tako i treba biti. Telos (tj. krajnji cilj) monaškoga života nije istovjetan telosu života u sekularnoj državi.

Unatoč tome, obje su te zajednice – kao i svaka zajednica, uostalom – vođene vizijom reda izgrađena na temeIju određenoga zajedničkog poimanja Dobra. Svi su zakoni odraz toga.

Politika Benediktove opcije polazi od shvaćanja da je zapadno društvo postkršćansko i da, osim ako se ne dogodi čudo, nema nade da se u dogledno vrijeme takvo stanje može preokrenuti. To s jedne strane znači da pravovjerni kršćani putem konvencionalne politike mogu postići znatno manje nego prije. Ne samo da će većina Amerikanaca odbiti mnoge stvari koje tradicionalni kršćani smatraju dobrima, nego će ih čak nazvati i zlima. Pokušavati povratiti izgubljeni utjecaj značilo bi gubiti energiju ili nešto još gore, ako bi financijski i ostali resursi koji su mogli biti namijenjeni izgradnji alternativnih institucija za pružanje dugoročna otpora umjesto toga bili utrošeni na jalove pokušaje zadržavanja moći.

Umjesto toga kršćani se moraju okrenuti novoj vrsti politike. Dio promjene koju moramo izvršiti jest i prihvatiti činjenicu da će u nadolazećim godinama vjerni kršćani možda morati birati između toga da budu dobri Amerikanci i da budu dobri kršćani. U naciji u kojoj su „Bog i domovina” toliko isprepleteni prava je novost pomisao da bi nečije državljanstvo moglo biti u radikalnu sukobu s vjerom te osobe.

Alexis de Tocqueville bio je uvjeren da demokracija ne može preživjeti nestanak kršćanske vjere. Samoupravljanje zahtijeva zajednička uvjerenja o moralnim istinama. Kršćanstvo ljude izvlači iz njih samih i uči ih da zakoni moraju biti čvrsto utemeljeni na moralnomu poretku koji je objavljen i zajamčen od Boga.

Ako demokratska država izgubi svoju religiju, pisao je, ona postaje plijen neumjerena individualizma, materijalizma i demokratskoga despotstva te neizbježno „priprema svoje građane za robovanje”. Stoga Tocqueville tvrdi: „Kršćanstvo se u novim demokracijama mora očuvati pod svaku cijenu.”

Mi to nismo učinili. Ako je Tocqueville u pravu, konzervativni se kršćani sada moraju pripremiti za vrlo mračna vremena. Izbori 2016. godine bili su nagovještaj tih vremena. Amerikanci su bili prisiljeni birati između demokratkinje iz establišmenta, duboko neprijateljskoga stava prema temeljnim kršćanskim vrijednostima i vjerskim slobodama, te republikanca autsajdera koji je sebe prikazivao kao političara čvrste ruke koji će snagom volje uspostaviti red.

Povrh toga, sada se moramo suočiti i s pitanjem koje će se mnogima od nas učiniti heretičnim s obzirom na naš građanski katekizam. To je pitanje donedavno bilo nezamislivo, osobito domoljubnim kršćanima, ali mi se s njime moramo suočiti.

U knjizi iz 2016. godine Conserving America?: Essays on Present Discontents politički teoretičar sa Sveučilišta Notre Dame Patrick J. Deneen tvrdi da je liberalizam prosvjetiteljstva, na kojemu počivaju obje najveće američke stranke, izgrađen na pretpostavci da su ljudi po naravi „slobodni i neovisni” i da je svrha vlade osloboditi te autonomne pojedince. Napredovanje prema tomu cilju, neovisno o tome zagovaraju li ga laissez-faire stranke desnice ili etatističko-egalitarističke stranke ljevice, zahtijeva nijekanje postojanja naravnih ograničenja.

To je protivno onome što nas o ljudskoj naravi uči Sveto pismo, ali i iskustvo. Prema Deneenu, svrha je civilizacije „očuvati i podržavati obiteljske, društvene i kulturne strukture i prakse koje održavaju i produbljuju osobne i međugeneracijske oblike obveza i zahvalnosti, dužnosti i dugovanja”.

Drugim riječima, civilizacija ne postoji kako bi pojedincima omogućila da čine što god žele. Takvo je vjerovanje antropološka pogrješka. Civilizacija u kojoj nitko ne bi osjećao obvezu prema prošlosti, budućnosti, drugim ljudima ili bilo čemu višemu od zadovoljavanja vlastitih nagona bila bi opasno krhka. Augustin je društvo posljednjih desetljeća Zapadnoga Rimskog Carstva opisao kao sebično društvo zaokupljeno traženjem zadovoljstava i kao društvo koje živi za sadašnji trenutak.

Budući da propisuje vladavinu naroda, liberalna demokracija može biti samo onoliko jaka kao ljudi koji u njoj žive. Stoga se nameće pitanje: predstavlja li trenutačna politička situacija izdaju liberalne demokracije ili je ona, s obzirom na temeljna načela individualizma i egalitarizma, neizbježan ishod liberalne demokracije pod sekularizmom? Deneen piše:

„Došli smo do trenutka kulminacije kada nam više nije toliko potreban politički pokret – ma koliko bilo važno težiti određenim javnim dobrima — koliko nam je potrebna obnova, preporod kulture, održivih praksa i obranjivih načina života koji proizlaze iz zajedničkih iskustava, sjećanja i povjerenja. No takvo se oživljavanje ne može dogoditi tako da pokušavamo ići unatrag ili vratiti nešto što je izgubljeno. Ironično, ono što nam je potrebno umjesto toga nalazimo u sklopu samoga sredstva našega uništenja kao dio pozitivnih aspekata liberalizma: to je kreativna ljudska sposobnost za nova otkrića i nove početke.”

Zato nam ne treba dolazak novoga Ronalda Reagana niti nadobudna političkoga spasitelja, nego trebamo novoga — i podosta drukčijega — svetoga Benedikta.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Benediktova opcija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.