Udala sam se prije dvadeset godina. Puno sam prepatila, a i sada patim zbog svoga muža koji je često pijan. Ne žalim više sebe, nego mi je žao djece koju mi je Bog dao. Teško mi je što djeca toliko pate zbog pijanstva svoga oca. Kad je pijan, govorim i radim kako mu je draže, samo da bude mir, ali sada ni to više ne pomaže. Mnogo se molim da smanji piće i da nikoga ne vrijeđa ni na nebu ni na zemlji. Imam tvrdu vjeru da će Bog po zagovoru drage Gospe dati da manje pije…

Molim Vas da mi pomognete u ovoj nevolji, a molim i sve čitatelje Glasnika da izmole jedan Očenaš i Zdravomarijo da moj muž manje pije. Pomozite mi pa će Bog pomoći vama i meni.

U malo riječi rekli ste mnogo. Muž je pijanac. S njim ste »puno prepatili« tijekom »dvadeset godina braka«. Znači, on trajno pije. Možda ne uvijek u jednakoj mjeri, ali pije »često«. Prilike u braku i u obitelji »često« su na rubu podnosivosti, kritične ili veoma kritične. U pijanstvu se ponaša samovoljno pa ste ga nastojali privoditi pameti čak i time da u takvu stanju ne reagirate, da popustite njegovim željama, samo da ne bude većega grijeha. Ali »sad ni to više ne pomaže«. Dakle, on ne prestaje piti, a možda pije još češće i u većim količinama.

Ne govorite izričito da pije sve do gubitka razuma, ali kada kažete da se molite da »ne vrijeđa nikoga ni na nebu ni na zemlji«, možemo zaključiti da u takvu stanju psuje, grdi, grubo se ponaša, da je svadljiv, a možda čak i napada, tuče, razbija. Najviše patite Vi, mada veoma plemenito kažete: »Ne žalim više sebe nego mi je žao djece…« A da djeca zaista mnogo pate, posve kratko kažete sljedećom rečenicom: »Teško mi je što djeca toliko pate zbog pijanstva svoga oca.« To »piće«, prema tome, nije nevino. Ono je agresivno, rušilačko, razara obiteljsko gnijezdo, uništava radost kućnoga ognjišta, zagorčava cvijet mladosti i slobodan rast i razvoj vaše djece.

Nažalost, opisani je slučaj tipičan za tolike naše obitelji. Ne treba naglašavati da je taj porok u našemu narodu prečest, da je kao zeleni demon pružio svoje krake u tolike naše krajeve, nagriza, pritišće i ubija kao teška mora.

U jednomu našem selu, tijekom prošlih deset godina, u pijanstvu se objesilo 12 muževa zrele dobi, pošto su napatili žene, djecu i susjede, nanijeli sramotu cijelomu narodu. Koliki zbog pijanstva stradaju u prometnoj nesreći, kod teška rada! Koliki su otpušteni s posla zbog alkohola i tako ostali na grbači slabih žena.

Prije nego što progovorimo o posljedicama alkohola, recimo nekoliko riječi o njegovim uzrocima.

Što je Vašega muža natjeralo na pijanstvo? Naslijeđe od roditelja? Razočaranje ili neki izvanjski uzrok? Nije uspio na poslu? Odbačen među kolegama? Propao mu novac ili neki plan? Nije se uspio afirmirati u javnomu životu? Nije uspio u braku? Razočarala ga djeca? To posljednje jedva jer u ispuštenu dijelu Vašega pisma lijepo govorite o djeci. Pogodila ga je je bolest koju nije bio kadar mirno primiti? Osjetio se osamljen ili odbačen zbog ovoga ili onog razloga? Nisu ga shvatili u njegovim plemenitim nastojanjima? Takvi, i tisuću sličnih razloga, mogu utjecati na slaba čovjeka da se u svojoj nevolji utekne pretjeranu pušenju, pretjeranu zatvaranju u sebe, odlaženju od kuće. Želi pobjeći od onoga što ga tuče i muči pa se utekne piću. Obično se počne s malo, a zatim na više i češće, dok ne postane pijanac iz navike. Bude to više-manje, uvijek u društvu nevaljalih kolega, u krčmi, u nekoj zadimljenoj i alkoholom prožetoj prostoriji.

Takvi se pijanci međusobno »tješe« ispijajući čašu za čašom. Ispijaju svoj novac, imanje, radost, mir duše i savjesti, ispijaju život i krv onima s kojima žive i borave. Pijanac se redovito ne obazire ni na koga. On misli samo na sebe, na svoju strast za čašom i teži da ovu strast utaži. On zna što čini. Svjestan je da pretjeruje, ali je zarobljen svojim porokom ne samo do djelomična, nego nerijetko i do potpuna gubitka razuma. On se pri tome ne obazire na zdravlje koje teško narušava, na gubitak dostojanstva koje ima kao čovjek, muž i otac, ne misli na poštenje koje mu više ne svijetli s obraza. Alkoholu za volju gazi vrijednosti braka, ljubav žene, ljepotu obitelji, privrženost djece koja se od njega sve više utuđuju. On ne misli da time u temeljima ruši odgoj djece jer im pokazuje zao primjer i na sramotu je djeci koja zbog toga trpe.

Ali tu smo već na posljedicama alkohola. Ukratko, pijanac razara vlastitu sreću baš onda kada je u čaši želi naći. Razara sreću svih koji s njim žive, daje poticaj drugima da i oni jednako čine pa se na taj način stvara krug zla mentaliteta; stvara se ozračje pijanaca tako da nerijetko nailazimo na čitavo selo pijanaca, na cijeli kraj zaražen alkoholom, gdje se više ne živi, nego životari do bijedne smrti.

Alkoholičar nije pijanstvom nikada oslobođen svoje nevolje zbog koje pije osim kada mu razum više ne funkcionira. Ne postaje sretniji, nego, naprotiv, razoren u sebi, kao i svi koji uzimaju drogu i druga narkotička sredstva. Ta je »sreća« u intervalima delirija, bijedna sreća. S godinama redovito postaju sve tuplji, gube smisao za moralne vrijednosti, postaju grubi i drzoviti egoisti. Nerijetko gube vjeru jer su već prije tisuću puta pogazili savjest pa se ona više i ne javlja, osim ponekad, kada bljesne, kao izdaleka grom.

Žena alkoholičara je redovito robinja. Sva je kuća na njoj. Muči se kako će spojiti kraj s krajem. Ono što teškom mukom zaradi, to muž-pijanac potroši. Nju drži, ako je vjernica, samo obećanje dano pred oltarom i dobro djece. Inače bi svisnula od boli.

A djeca? Djeca se redovito zbog oca pijanca osjećaju među vršnjacima i u društvu manje vrijedna i bezvrijedna. Nerijetko nose u sebi teška iskustva, sve od prvih godina djetinjstva: svađe između oca i majke, psovke, pogrde, galame, nered u kući.

Takav otac redovito nije sposoban bilo što privrijediti. Kuća se razlikuje od drugih siromaštinom, neurednošću, nedovršenošću stvari, bijednim namještajem, slabom ishranom obitelji i oskudnim odjevnim predmetima. Djeca sve to bolno doživljavaju. Nikome se ne mogu potužiti, izjadati, nego pečat oca pijanca nose na svome licu zajedno s majkom.

Što je još tragičnije, djeca alkoholičara sama brzo posežu za pićem. Ona, koja su začeta u pijanstvu, redovito u sebi nose jaku sklonost alkoholu, kao i drugim zlim sklonostima: na srdžbu, neurozu, bijes, histeriju i neurasteniju, malodušnost i melankoliju. Sklona su raznim seksualnim porocima, a nerijetko zločinima, ubojstvu, drogi, terorizmu. Djeca alkoholičara-psovača redovito i sama postaju psovači. Svim se tim stvara vrzino kolo bijede, nekulture, grijeha, gruba materijalističkoga života, nevjere ili ateizma. Stoga i kaže Sveto pismo: »…koji tako što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti« (Gal 5,21) jer »ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega« (Rim 6,10). Nema, dakle, sumnje da je takvo pijanstvo grijeh, težak grijeh koji isključuje iz kraljevstva Božjega.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Kako da se pijanci izliječe? Da za pijance molimo, puštamo, žrtvujemo se? Sigurno da i to treba! Ali kako pokrenuti njihovu volju i odcijepiti ih od strasti kojoj su poklonili zdravlje i život? To može jedino Bog. Dogodilo se da jedan pijanac, Mac Talbot, Irac, potaknut milošću, baca konačno bocu kroz prozor, obraća se i postaje pokornik i svetac.

Ali pomaže i medicina, bolnica, lijekovi, uz to da treba ojačati volju i prožeti je dobrim: alkoholičar, kao i narkoman, mora osjetiti da je bez čaše drugi život, da je to oslobođenje – kako su se na TV izrazili oni iz Crne Gore prije nekoliko mjeseci, nakon što su se oslobodili alkohola. Treba htjeti početi živjeti bez čaše, u tome izdržati tjedan dana, mjesec dana, godinu dana i napokon trajno i potpuno. Drugih »laganijih« načina nema. Ali taj se napor, da se ispliva i oslobodi, dotičnome neizmjerno nagrađuje. Tada istom on upozna pravi život.

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka Vjerovati – živjeti. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.