Život vječni – što to znači?

Prema Evanđelju po Ivanu, Isus u velikosvećeničkoj molitvi kaže: «A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista» (Iv 17,3).

Nebo

Vječni život dakle nije – kako smo naviknuti misliti – život koji dolazi nakon smrti, dok je sadašnji život prolazan te kao takav nije vječan. Vječni život je štoviše život sâm – spoznaja Boga i Kristova ljubav vode u ovaj istinski, stvarni život, «koji se može živjeti i u ovome vremenu i koji se potom po tjelesnoj smrti više ne može ugroziti» (str. 87). Predodžba da kršćani bježe od svijeta te se daju tješiti mišlju na daleki zagrobni svijet, jest – i uvijek je bila – kriva. Posve suprotno, radi se o tome da se vječni život već sada dodirne! Prije uskršavanja Lazara od mrtvih Isus je rekao: «Tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada» (Iv 11, 25-26). Ivan koristi dvije riječi za život , tj. razlikuje zoe i biós. Rani su se kršćani, polazeći od takvih tekstova, nazivali hoi zontes,«živi» (str. 87).

Spoznaja je Boga dakle pretpostavka za ovu vrstu stvarnog, neuništivog života. U Starom Zavjetu spoznati uvijek znači i voljeti – drugoga obuhvatiti ljubećim pogledom i tako s njim pronaći zajedništvo. To je način spoznaje, kojega već između dva čovjeka  daruje samo vjera: spremnost povjeriti sebe drugome, prepustiti mu se bez pridržaja. Ali ako se čovjek upusti u takvu vezu s Bogom koji je život sâm, tada i on postaje živim. «Smrt ga može uzeti iz biosfere, ali ostaje život koji je nadilazi, stvaran život» (str. 89). A to znači: jedan posve konkretan, nov način postojanja.

1. Mjesto vječnog života

Kraljevstvo Božje i vječni život nisu nam dakle obećani za jednu daleku i nama nepredočivu budućnost; oni uopće ni ne pripadaju području misaonih igara i ideja. Besmrtnost ima takoreći jedno mjesto, a ono je Isusovo postojanje. Samo kroz Njega znamo o uskrsnuću tijela. U Njemu se zemaljsko ljudsko tijelo jednom zauvijek uzdiglo u nov način bivanja. Benedikt XVI. govori da bi se uskrsnuće moglo promatrati kao jedna vrsta radikalnog «mutacijskog skoka, u kojemu je dosegnuta jedna nova dimenzija života, ljudskog postojanja» (str. 233), koja preobražava i ono najprolaznije – naime, tijelo.

«Sama materija prelomila se u jednu novu vrstu stvarnosti. Upravo i sa svojim tijelom čovjek Isus pripada posve i potpuno sferi božanskog i vječnog» (ibid.). U Uskrslom čovjek, koji je od početka stvoren za besmrtnost, nalazi «prostor», «tjelesnost» za bivanje s Bogom i cijelim pomirenim čovječanstvom u «punini neuništivog života» (str. 261). Treba se samo kratko podsjetiti na to, da se ova tjelesnost hrani Euharistijom i oblikuje pomoću ostalih sakramenata. Trebamo se zamisliti nad time što gubimo zanemarivanjem ovih svetih i iscjeljujućih sredstava!

2. Trajna sadašnjost Uskrslog

Prvi svjedoci došli su u doticaj s ovim posve novim načinom postojanja tijela u susretima s Uskrslim. Njihove propovijedi govore o jednom stvarnom događaju, koji je na početku pobudio užas i duboku sumnjičavost, baš zato jer je preskočio sve predodžbe – događaju kojeg se ne bi moglo zamisliti niti u najhrabrijim fantazijama (str. 232). Da apostoli tek teško mogu pojmiti ono što su tada doživjeli, za istinitost događaja pokazuje isto tako i oduševljenje s kojim su ga kasnije naviještali, i sami u okolnostima opasnima po život.

Mnogi teolozi Novoga vijeka tvrdili su da je već kod Isusa – i potom kod apostola – poruka o skorašnjem ponovnom Kristovom dolasku stajala u središtu naviještanja. Iz toga je s pravom proizašlo pitanje, kako je kršćanska vjera mogla preživjeti kada se ova poruka očigledno nije ispunila.

Nasuprot tome, novozavjetni tekstovi pokazuju da su učenici doduše govorili o sigurnom ponovnom Isusovom dolasku. Ali, prije svega su posvjedočili da On živi, da On sâm jest život po kojem ćemo i mi postati živima (str. 238) – i to sada. Tako je obećao na Posljednjoj večeri: «Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti» (Iv 14,19). Ovdje nema govora o vremenskom ograničenju Njegove sadašnjosti – otprilike na tjedne nakon uskrsnuća, kao što je blisko našem načinu računanja.

No gdje Ga možemo pronaći, ako On ipak sjedi «s desne Ocu» (Dj 2,34), dakle posve i potpuno odsutan? Papa ukazuje na to da se Evanđelje po Ivanu i Pavlove poslanice uvijek iznova bave ovim pitanjem (str. 238). Ali i Luka daje odgovor na to na početku svojih Djela apostolskih. Tamo učenici pitaju Isusa prije nego što je uzašao na nebo, dolazi li sada vrijeme kada će se ponovno uspostaviti Davidovo kraljevstvo (Dj 1,6). Isus na to odgovara obećanjem i nalogom.  Učenicima obećava da će se napuniti snagom Duha Svetoga i daje im nalog da budu Njegovi svjedoci sve do kraja zemlje (Dj 1,8). No, nije na njima spekulirati o povijesnom tijeku – to je samo na Ocu (Dj 1,7).

Stoga stav učenika od tada nadalje nije bio iščekivanje nepoznate budućnosti. «Kršćanstvo je sadašnjost»: u njihovu dotičnom vremenu kršćanima je darovana «nutarnja Božja blizina» – i iz ove blizine oni svjedoče da Isus Krist živi. Oni postaju vidljivim znakovima Njegove moći i Njegove ljubavi u svom povijesnom trenutku.

Isus nije uzašašćem na nebo otputovao zvijezdama. Takva predodžba strana je biblijskom mišljenju. Sjetimo se kako je već u Starom Zavjetu riječ «nebo» bila korištena da bi se opisalo područje vladavine svemogućeg Boga. I oblaci, koji pri Isusovom uzašašću oduzimaju učenicima pogled na Isusa (Dj 1,9), ovdje označuju  – kao što je tako čest slučaj u biblijskim tekstovima – božansku sadašnjost. Isus u ovom trenutku ulazi u Božje otajstvo, tj. u jednu drugu, nama skrivenu dimenziju postojanja. I upravo to želi izreći govor o sjedenju ili stajanju s desne Ocu.  Od Djela apostolskih do Poslanice Hebrejima i našeg Vjerovanja kršćani time označuju tako reći mjesto na kojem se nalazi Uskrsli. Pri tom se pozivaju na Ps 110, u kojemu Jahve uvodi Mesiju u Svoje Kraljevstvo sljedećim riječima: «Sjedi mi zdesna dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!» (Ps 110, 1).

Poznajemo mnoge slike koje pokazuju Božje prijestolje i Isusa na Njegovom mjestu pored Oca – slike koje poput riječi psalma pokušavaju izreći nešto što nadilazi našu moć predodžbe. Bog nije na jednom posebnom mjestu pored drugih mjesta ili u svom vlastitom prostoru pored drugih prostora. On je Bog –  On je temelj i preduvjet svake prostornosti, ali nije vezan niti na jednu, već djeluje kroz nju i svu je obuhvaća. «Njegova prisutnost nije prostorna, nego upravo božanska. ‘Sjediti s desne Ocu’ znači sudjelovati u ovoj Božjoj prostornoj moći» (str. 269). Sâm Isus je u prepirkama s farizejima dao novo značenje 110. psalmu: «Nije Davidov sin – kaže On – istinski Mesija, već Davidov Gospodin» (Mt 22, 41-42, str. 269). Neće On sjediti na Davidovu prijestolju, već na Božjem (Mt 22, 41-45).

Uzašašćem uskrsli Isus nije nestao u nedostižnoj daljini svemira. On je štoviše ušao «u zajedništvo moći i života sa živim Bogom», «u Božju nadmoć nad prostorom». On nije «otišao», već je od sada nadalje na temelju «vlastite Božje moći» s nama i za nas. Tako je na Posljednjoj večeri navijestio učenicima: «Odlazim i vraćam se vama» (Iv 14,28) – i time je čudesno sažeo otajstvo križa, uskrsnuća i uzašašća. On nije otišao, već nam je tek sada zapravo došao. Njegova prisutnost nije više ograničena na  malenu Palestinu. Budući da živi u prostoru i vremenu zahvaćenima Očevim postojanjem, pristupačan je svim ljudima i svim povijesnim vremenima (str. 270).

Papa vjeruje da nam pripovijest o smirivanju oluje (Mk 6, 45-52) daje raspoznati nešto o načinu takve blizine, da ju je Isus već tada unaprijed uzeo zato da bismo Ga mogli bolje razumjeti. Nakon umnažanja kruha poslao je učenike lađom, dok se on povukao «na goru» da moli u samoći. Ali upravo stoga jer je pri tome bio potpuno s Ocem, On vidi da se učenici bore s vjetrom i valovima te dolazi da ih sigurno vrati kući. Sveti Otac u tome vidi sliku Crkve u vremenskim nevoljama te sliku povjerenja koje kršćanstvo smije staviti u živuću i djelotvornu prisutnost Gospodina (str. 271).

3. Postojanje i život s Uskrslim u ovom svijetu

Novoj vrsti Njegove egzistencije pripada i to da Ga ne možemo uvijek opažati na isti način. O tome govori već susret Marije Magdalene i Uskrslog na uskršnje jutro: ona Ga prepoznaje – baš kao i učenici iz Emausa – tek onda kada se On daje prepoznati. Ona Ga ne smije dodirnuti, iako On utjelovljen stoji pred njom – «jer još ne uziđoh Ocu» (Iv 20, 17), kaže On. Raniji odnos, ljudsko zajedničko bivanje, nije više moguće. Od sada nadalje Isusa se može dodirnuti samo još «kod Oca», u zajedništvu s Ocem. «Ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. Dakle, je li tko u Kristu (tj. u zajedništvu s Njim), nov je stvor» (2 Kor 5, 16-17).

Bez ovog novog postanka čovjeka nije moguća stvarna blizina preobraženom Kristu. Pavao govori o ovoj našoj novoj egzistenciji kad piše Kološanima, da je naš život kroz krštenje već skriven s Kristom u Bogu (Kol 3,3). Mi smo u našoj stvarnoj egzistenciji već kod Njega, s desne Ocu. «Ako prodremo (u jezgru)… našeg kršćanskog postojanja,» – kaže Papa – « tada dodirujemo Uskrsloga: tamo smo u potpunosti mi sami» (str. 272). Dodirnuti Krista i s Njim uzaći pripadaju jedno drugom. Ali, prema Evanđelju po Ivanu, mjesto Njegovog uzvišenja je križ – naše uzdignuće prema gore da bismo Ga dotaknuli; «uzašašće na nebo», koje uvijek moramo ispuniti da bismo mogli sudjelovati u vječnom životu, mora dakle biti «hod s Raspetim» (str. 272). Pri tom ne trebamo poći na prostorno putovanje kroz svemir, već na prostorno putovanje srca, koje iz zatvorenosti u sebe sâmo treba pronaći «novu dimenziju božanske ljubavi koja obuhvaća cijeli svijet» (str. 272). «Pobjeda ljubavi bit će posljednja riječ svjetske povijesti», kaže Papa (str. 273).

Za povijesno vrijeme kršćanima je kao temeljni stav naložena budnost – budni sluga kod Lk 12, 42-48, mudre i lude djevice kod Mt 25, 1-13. Trebamo učiniti ono što je sada nužno, ali se ne prepustiti opipljivim stvarima, već iznad njih usmjeriti pažnju na Boga.  Od Njega ćemo primiti mjerilo za ispravno vršenje i sposobnost da prepoznamo i izvršimo ono što je dobro. Ne vrijedi slijediti vlastite želje, već naputke vjere (str. 274), u povjerenju i rastućem znanju o istini Isusove rečenice: «Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta» (Mt 28, 20).

Dr. sc. Helga Böse, Bonn

(prema knjizi: Joseph Ratzinger/Benedikt XVI. Isus iz Nazareta : od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuća. Split : Verbum, 2011. )

Dr. phil. Helga Böse rođena je 1933. g. u Hamburgu. Tijekom 2. svjetskog rata zbog ratnih okolnosti godinama je bila odvojena od roditelja, te je gimnazijsko obrazovanje pohađala u ženskoj gimnaziji u Helmstedtu. Maturirala je u Hamburgu. Godine 1953. upisuje se na Sveučilište u Hamburgu, na kojem je diplomirala povijest i germanistiku, dok je filozofiju i latinski jezik apsolvirala. Promovirana je u dr. phil. iz predmeta povijesti i njemačkog jezika, te je položila državni ispit za znanstveni rad.

Od 1969. g. radi kao nastavnica u Sophie-Barat-Schule u Hamburgu, ženskoj katoličkoj gimnaziji koju su vodile redovnice Presvetog Srca Isusovog, ženska družba poznata pod imenom Sacré Cœur (RSCJ). Ravnateljica te škole, s. Isa Vermehren RSCJ, bila je odlučujuća osoba za obraćenje Helge Böse, njen prijelaz s luteranske vjere na katoličku i ulazak u Katoličku Crkvu, koji se zbio 1974. g. Razlozi obraćenja sljedeći su: stvarna prisutnost Isusa Krista u Euharistiji, iz koje je proizašla njena ljubav prema Crkvi, Majci Božjoj te posebno Presvetom Srcu Isusovom, koje je postalo temeljem njenog duhovnog života. Nakon obraćenja H. Böse završila je izvanredni studij teologije, nakon kojeg je dobila biskupsku dozvolu za održavanje nastave vjeronauka.

Kasnije je H. Böse radila u školi Sankt Adelheid, ženskoj gimnaziji u Bonnu koju su također vodile redovnice Presvetog Srca Isusovog. Nakon pada Berlinskog zida H. Böse odlazi u Istočnu Njemačku 1991. g., gdje pomaže u osnutku katoličke gimnazije Bernhardinum u Fürstenwalde, Brandenburg. U Bernhardinumu radila je kao nastavnica, zamjenica ravnateljice te naposljetku kao ravnateljica škole, s koje pozicije odlazi u mirovinu 1997. g. Živi u Bonnu, gdje održava teološke nagovore te povremeno prilozima surađuje s Radio Horebom.

Bitno.net očekuje korisne, poticajne, pozitivne, objektivne i informativne komentare koji upotpunjuju članak/vijest ispod koje su objavljeni. Komentari koji sadržavaju mržnju, psovanje, nasilno ponašanje, nepoštivanje sugovornika i autora članka, osobe spomenute u članku ili vijesti itd., bit će obrisani. Bitno.net ne odgovara za sadržaj komentara pošto se isti objavljuju u realnom vremenu. Podsjećamo vas da po novim izmjenama kaznenog zakona od 01.01.2013. (glava XV.) zbog vaših komentara možete kazneno odgovarati. Komentari ispod članaka ne predstavljaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.

Prikaži komentare

(1 komentar)