Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. (3. dio)

II. Slika Boga prema Ratzingeru

1. Dvije odlučujuće postaje u historijskom razvoju židovsko-kršćanskog razumijevanja Boga

Prema Ratzingeru, odluka za Boga objave ukazuje na dva historijska putokaza, od kojih je prvi Izrael, a drugi rano kršćanstvo. Kako su izgledale ove odluke?

Usred okruženja punog bogovima Izrael je napokon priznao Jednog Jedinog, koji se Abrahamu i Izraelovim patrijarsima objavio kao Bog koji pokazuje put, kao brižni i osobni Bog. On je kao Živi nadvisivao mrtve idole i njihove nemoćne izrezane likove. On sam bio je Stvoritelj kozmosa. Njegovoj riječi i volji svoje postojanje mogu zahvaliti i zvijezde, koje su okolni narodi častili kao samostalna božanstva. One nisu bile ništa drugo nego obična stvorenja. Izrael je shvaćao svog Boga kao jednog, svemoćnog, vječnog vladara svijeta, koji je zahtijevao priznavanje svih naroda.

S ovom ispoviješću monoteizma Izrael se distancirao od religija svog okruženja te se predao u ruke jednog Boga. Nije se radilo o tome da se – u našem smislu – nešto vjeruje, dakle, da se nešto smatra istinitim, već da se vjeruje nekome, tj. da mu se povjeri. Ne radi se o rezultatu mišljenja, već o jednom životnom stavu. Ovaj stav vjere u Starom se Zavjetu prenosi i hrani kroz riječi, prepušta se, povjerava se, učvršćuje se u nečem opisanom. Što za pojedinca i za cijeli narod znači stavljanje na ovu osnovu te nasljedovanje poziva ovog Boga, to vidimo na primjeru Abrahama i Izraelovog izlaska iz Egipta.

U svom susretu s grčkim mišljenjem rano kršćanstvo stajalo je pred sličnom odlukom kao nekoć Izrael. U svjetlu grčke filozofije, tj. u svjetlu razuma i razumskih pitanja, vjera u antički svijet bogova počela se sve više raspadati. S Platonom je nastojanje oko razumijevanja stvarnosti i potrage za istinom donekle doseglo vrhunac i kraj. On je pretpostavio postojanje najvišeg, savršenog Bitka, čiji se tragovi mogu iščitavati u stvarnosti, jer je svijet nejasni odraz ovog najvišeg savršenstva. Vidjeti je u njenoj potpunoj ljepoti – to je najdublja ljudska čežnja. Jer, Platonu se najviši Bitak očituje kao Istinito, Dobro i Lijepo – dakle, kao mjesto ideala, prema čijem ispunjenju čovjek čezne. Ipak, Platon je iznad svega pojmio ovaj Bitak kao savršenu formu Ljubavi. Ova predodžba Nadnaravnog, koja se razvila na razumskom putu, privukla je intelektualce svog vremena. U usporedbi s tim stari su se bogovi u njihovoj nesavršenosti te njima posvećenim običajima i obredima doimali smiješnima, u svakom slučaju prikladnima za praznovjerje jednostavnog naroda. Svijet bogova raspao se. Mišljenje je – tako se barem činilo – pobijedilo vjeru.

Jesu li rani kršćani, prije svega kršćani koji su potekli iz grčkog poganstva, još našli mjesta za svoju vjeru u ovoj sredini? Nije li ta vjera također bila beskonačno zastarjela, praznovjerje naočigled spoznaja razumskog mišljenja? Rana Crkva postavila se sa začuđujućom hrabrošću na stranu filozofije, kako Ratzinger dokazuje, ali ne i protiv vjere. U najvišem Bitku, kojeg je opisivao Platon, Crkva je štoviše prepoznala savršenstvo Boga u kojeg je vjerovala. Njemu su odgovarale spoznaje filozofije, ali znanje kršćana o Bogu daleko ju je nadvisivala.

2. Bog je osoba

Za kršćane Bog nije bio neutralan Bitak, već Osoba. On sam očitovao se Svom narodu, On je govorio tom narodu i dopustio je da Ga se oslovi. On je bio Daleki, Svemoćni i Vječni, a ipak je s narodom sklopio savez te se kao partner obvezao na njegovo pridržavanje. Kršćani su doživjeli Njegovu strastvenu pažnju, Njegov gnjev, Njegovu vjernost i dobrotu te naposljetku i iznad svega novozavjetnu objavu Njegove biti kao ljubavi. Najviša Ljubav, do čijeg je postojanja Platon došao kroz misaoni put, učenicima je zaista došla u susret u svakodnevici, u Isusovoj osobi. Onaj savršeni, najviši Bitak kojeg je vidio Platon, bio je vrhunac Boga koji se dao spoznati ljudskim mišljenjem. No vjera se temelji na slušanju Boga, na Njegovom samoobjavljivanju, te se ne može dokučiti samo ljudskim mišljenjem. Ipak, vjera ne stoji u proturječju s ljudskim razumom. Na ovo se pitanje temeljito odgovorilo odlučivanjem ranih kršćana. Da se time odnos između vjere i razuma nije razjasnio za sva vremena, doživljavamo i mi danas, u svoj njegovoj oštrini. Mladi Ratzinger ukazao je još 1968. g. u svom «Uvodu u kršćanstvo» na to, da bi se u svakoj povijesnoj situaciji moralo iznova o tome razmišljati.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

Tražiti Božje lice – kada se ponovno okrenemo ovoj formulaciji, uviđamo da se ona gotovo lajtmotivski pojavljuje u Ratzingerovim tekstovima sve do najnovijih propovijedi Benedikta XVI. te se konačno čini da izražava osnovu njegove duhovnosti i njegova teološkog mišljenja.

Bog, Nevidljivi, nama Nedostupni, očitovao se kao Osoba. Odnos je uspostavio pomoću imena kojega je izrekao Mojsiju pri viđenju u gorućem grmu. Dozvolio je da Ga se oslovljava, takoreći učinio se dohvatljivim. On je bliski Bog, s kojim se može razgovarati, dapače svađati se, kako nam pokazuju molitelji Starog Zavjeta. On nije tiranski despot, već Dobri – koji čuje one koji Ga zovu, Svemoćni – koji je spreman uložiti Svoju svemoć u korist potrebitih. Već u Starom Zavjetu on govori kroz proroke o Svom Srcu, u kojemu On doživljava i trpi odnos sa čovjekom. Objava pobija sliku Boga kojeg je stvorila filozofija, Boga koji se blaženo i nedodirljivo okreće oko samoga sebe, Boga koji nije sposoban za patnju. U objavi Bog stoji ovdje kao «onaj koji voli, sa svom čudesnošću ljubavi», kako je to izrazio Joseph Ratzinger (Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 117) – jedna poticajna formulacija, o kojoj se može dugo razmišljati.

On je taj koji voli, za kojim ljudi čeznu; kako kaže Ratzinger, ova «praljudska čežnja» u Starom je Zavjetu «poprimila oblik ‘traženja Božjeg lica’» (Joseph Ratzinger, Na putu k Isusu Kristu, Split : Verbum, 2005., str. 15). U ovoj tradiciji vjere stoji i Filip u Ivanovom Evanđelju tijekom oproštajnog govora nakon Posljednje večere: «Gospodine, pokaži nam Oca». U iznenađujućem Isusovom odgovoru: «Tko je vidio mene, vidio je Oca» (Iv 14, 2-9) «sažima se kao u kristalu novost Novog Zavjeta, onog novog koje dolazi s Kristom» – tako je formulirao Ratzinger. «Da, može se vidjeti Boga. Tko vidi Krista, vidi Boga» (Ibid, str. 12).

Dr. phil. Helga Böse

(Nastavlja se)