Kažu da ptica klikavka u svom glasu i očima skriva tajnu snagu koja plaši ptice grabežljivice i u tome se može objasniti ljubav golubova za tom pticom. Tako je poniznost strašilo sotone, kralja oholosti, i ona čuva u nama darove Duha Svetoga. Zato su sveci nadasve ljubili tu krepost; kako se ova krepost u srcima Spasitelja i njegove najsvetije Majke u punini rascvala.

Ako tražiš čast u stvarima koje nisu uko­rijenjene u dubini tvoje duše ili u stvarima koje ti, doduše, nosiš u sebi, ali koje ne proizlaze iz tvoje duše, onda je tvoja čast isprazna. Plemstvo rođenja, prijateljstvo s velikima ovoga svijeta, naklonost svijeta – sve su to stvari koje ti dolaze izvana. Zašto bi se onda dičio njima? Ima ljudi koji ponosno pokazuju bogatstvo svoje odjeće, elegantnost svoga pokućstva, raskošnu kočiju itd. Koje li ludosti! Ne dolikuje li čast Učitelju koji je načinio te stvari tako umjetnički? Kojeg li niskog stanja duha i naravi tražiti čast u takvim stvarima!

Ono što je uistinu dobro i plemenito prepoznaješ na sličan način kako se prepoznaje pravi balzam. Izlije ga se u vodu. Potone li, može se smatrati da je čist i dragocjen; pliva li po površini, nije pravi. Želiš li, dakle, znati je li uistinu čovjek mudar i plemenit, onda promotri njegove kreposti: jesu li nošene poniznošću i skromnošću. Ako je tako, onda su uistinu prave i istinite. Spoznaš li da on svoje osobine, koje smatra dobrima, iznosi van, onda znaj da je taj čovjek površan i da su njegove kreposti samo privid. Biseri, koji se oblikuju kad oluja uzvitla more, samo su vanjske ljuske, unutra su prazni. Tako su sve kreposti i lijepe osobine onoga čovjeka koji se nadima oholo i tašto nebitan samo privid.

Ljubav prema kreposti i težnja prema njima prvi su korak na putu prema njihovu stjecanju. Ali strastvena težnja prema časti skriva u sebi opasnost da nas se zbog toga prezre. Mali duhovi, koji ne dosižu veličinu, mogu u tome pronaći svoje zadovoljstvo. Velike duše se izdižu nad to siromaštvo i teže prema višim i bogatijim vrednotama.

Što imaš, a da nisi primio?

Ti želiš dublje prodrijeti u čudesni vrt poniznosti. Pruži mi ruku i slijedi me. Ništa nas ne može poniziti pred milosrdnim Bogom osim obilja njegove milosti i mnoštva naših grijeha. Zato predoči snažno svojoj duši ono što je on učinio za tebe i ono što si ti učinio za njega i ako se tvoji grijesi pojave pred tobom, tada stavi Božju milost pokraj sebe i spoznat ćeš: ono što je dobro na tebi, ne dolazi od tebe i tvoja će veličina postati malena, a tvoja oholost poniznost. “Što imaš, a da nisi primio? Ako si primio, zašto se onda hvastaš time?”

Često kažeš da si ništa, da si siromašno stvorenje. Pogledaj, uzet ću te sad za riječ: kad bi ti to doista drugi rekli, onda bi se tvoja duša ogorčila na njih. Ti činiš kao da bi se htio povući u osamu i sakriti se od svijeta kako bi te tamo svi slijedili i tražili. Često činiš kao da bi htio biti posljednji kako bi došli k tebi i rekli ti da se pomakneš naprijed. Kad bi doista imao duh poniznosti, onda bi tvoje djelo bilo čisto kao tvoja želja. Jer poniznost je tako nježna da se prepadne svoje vlastite sjene. Ona ne želi skriti samo druge kreposti, nego prije svega sebe samu, i kad bi se laž i licemjerje dopuštali, onda bi se ona ponašala ambiciozno i oholo kako bi što sigurnije umakla ljudskim pogledima. Zato neka ti to pravilo bude dragocjen posjed: ne govori nikada poniznim riječima o sebi, nego dopusti da duh poniznosti u nutrini skladno preobrazi misao i riječ.

Ako to ljubav traži, onda bi poniznost trebala zbaciti sa sebe koprenu kako bi zasjala. Jer ona skriva krepost samo zato kako bi se zaštitila u svojoj nečuvenoj ljepoti; kako bi zbog ljubavi probudila kreposti prema svetom životu i u čudesnu isijavanju svoje ljepote sama dospjela do sve veće savršenosti. Želio bih poniznost usporediti s jednim egzotičnim drvetom čiji se žarkocrveni cvjetovi noću zatvaraju – spavaju, kako to domoroci kažu – kako bi se otvorili opet suncu koje izlazi. Tako poniznost skriva naše kreposti i dobre strane, a razotkriva ih samo ljubav jer ona nije ljudska, nego božanska krepost; ona je sunce od kojeg sve druge imaju njezino svjetlo, koje preobrazuje, i njezinu to­plinu, koja oživljava. Poniznost se sastoji u tome da se tvoja volja otvara volji tvoga Boga. Božja volja je da ti budeš jedno s njim u savršenu nasljedovanju njegove svetosti. Pogledaj kako je ču­dnovato: tko se pouzdaje u samosvjesnoj oholosti u sebe samoga, ne usuđuje se s pravom na velik pothvat. Ali tko je malen pred samim sobom i svojim Bogom, taj nosi utoliko više smjelost u svojoj duši ukoliko osjeća više svoju nemoć. A zašto raste njegova duhovna snaga s osjećajem slabosti? Upravo zato jer se ne oslanja na sebe, nego na moćnoga Boga koji je u male­nima velik, a u slabima jak i čije milosrđe se pobjedonosno očituje u našoj bijedi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Misli – sveti Franjo Saleški”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.