Beba

“Moj prezir, koji izvire čak i u neprimjereno ponašanje, nastaje kada čujem objašnjenje da se rađanje izbjegava zato jer ljudi žele biti “slobodni” za otići u kino, ili kupiti gramofon, ili zvučnike. Ono što me tjera da poželim te ljude pregaziti poput otirača je to što koriste riječ “sloboda”. Samim činom te vrste vežu se za najropskiji mehanički sustav kojeg je ljudski rod ikada morao podnositi. Kino je stroj za odmotavanje određenih uobičajenih obrazaca zvanih slike, koje omogućuje najvulgarnijim milijunašima osjećaj okusa najvulgarnijih milijuna. Gramofon je stroj za snimanje melodija koje određeni dućani ili organizacije odluče prodavati. Radio je bolji, ali čak i on je označen suvremenom oznakom koja označava i prethodna dva stroja: Nemogućnost sudjelovanja onih koji se njima koriste. Amater ne može izazvati glumca. Kućevlasnik će brzo shvatiti da nema smisla vikati u gramofon. Rulja ne može gađati moderni zvučnik. Sve su to određeni mehanizmi koji čovjeku daju točno ono što njihovi gospodari misle da trebaju dobiti.

Dijete je znak i sakrament osobne slobode. Ono je svježa slobodna volja koja je izašla na ovaj svijet. Ono je nešto što njegovi roditelji svojom slobodnom odlukom odlučuju proizvesti i što se slobodno odlučuju štititi. Roditelji mogu osjetiti da zabava koju dijete daje (koja je često vrlo velika) uistinu dolazi od njega i od njih, a ne od bilo koga drugog. Dijete se rađa bez bilo kakve intervencije bilo kakvog gospodara ili vladara. Ono je stvaranje i doprinošenje, ono je njihov vlastiti kreativni doprinos stvaranju. Ono je također mnogo ljepša, divnija, zabavnija i zapanjujuća stvar nego bilo kakva ustajala priča ili zvučna jazz melodija koju ispuštaju strojevi. Kada ljudi više ne osjećaju da je tako, to znači da su izgubili poštovanje prema primarnim stvarima, i stoga svaki osjećaj o proporcijama svijeta. Ljudi koji pred takvim čudom preferiraju mehaničke užitke su izmoreni i porobljeni. Preferiraju sam talog života radije negoli prve fontane života. Preferiraju posljednje, iskrivljene, neizravne, posuđene, ponavljane i iscrpljene stvari naše umiruće kapitalističke civilizacije, ispred stvarnosti koja je jedino pomlađivanje svih civilizacija. Oni su ti koji stavljaju lance staroga ropstva, a dijete je to koje je spremno za novi svijet.”

Gilbert Keith Chesterton