Foto: Shutterstock.com

Hrvatska biskupska konferencija uputila je sa svojeg zadnjeg zasjedanja poruku “Muško i žensko stvori ih”, kojom želi upozoriti na opasnost i izazove tzv. rodne ideologije. Ovim dokumentom Katolička Crkva u Hrvatskoj nastavlja iščitavati „znakove vremena“ i tumačiti ih u svjetlu razuma i vjere.

Prije nego što predstavimo najvažnije naglaske Poruke, dobro je podsjetiti kako je trenutno jedina institucija koja otvoreno i jasno upozorava na opasnosti ove ideologije upravo Katolička Crkva. No unatoč tome što posljednjih godina Crkveno učiteljstvo intenzivno proučava i upozorava na rodnu ideologiju, još uvijek se ovoj temi ne posvećuje dovoljno pozornosti, osobito na „nižim“ pastoralnim i edukativnim razinama. U tom smislu svakako je za pozdraviti ovaj dokument HBK.

Temeljne poruke teksta

Jedna od zasluga Katoličke Crkve, kako je jednom netko zapazio, jest sposobnost da nazove stvari pravim imenom. To posebice vrijedi kada Crkva govori o rodnoj ideologiji, koju ova Poruka definira kao „najradikalniji izraz“ aktualne antropološke revolucije koju se pokušava, «kao širu lepezu “kulture smrti”, na sve načine usaditi u ljudsko društvo s ciljem da se posve izmijene ne samo temelji zajedničkog života i njegove nosive vrijednosti, nego i sam čovjek».

Prvi dio Poruke fokusiran je na sadržaj i ciljeve koji se kriju iza rodne ideologije. Dokument dobro uočava ključnu pogrešku rodne ideologije koja, u ime opravdanog nastojanja i borbe za ravnopravnost muškaraca i žena, u stvari želi na radikalan način poništiti biološku razliku između muškarca i žene i svesti je na pitanje kulture i osobnog izbora. Drugim riječima, ova ideologija želi reći kako smo mi muškarci ili žene ne zbog naše biološke i genetske strukture, nego po utjecaju društva i kulture koji su nam nametnuli određene karakteristike i pripisali muške i ženske uloge.

Poruka nadalje upozorava na suptilnu implementaciju ove ideologije u odgojne i obrazovne institucije, između ostalog i putem “lingvističkog inženjeringa”, što dovodi do toga da se «određene riječi potiskuju iz upotrebe što dovodi do njihova zaborava, a onda i do gubitka njihova autentičnog smisla i značenja». Takvom manipulacijom najviše su pogođena djeca i mladi kojima se, suprotno svim međunarodnim i domaćim relevantnim pravnim aktima, nameću odgojno-obrazovni programi koji su u potpunoj suprotnosti sa svjetonazorom i uvjerenjima njihovih roditelja. (U tom smislu dovoljno se prisjetiti famoznog četvrtog modula Zdravstvenog odgoja koji se provodi u hrvatskim školama). Prvi dio Poruke završava upozorenjem kako se rodna ideologija u svojim temeljnim postavkama «ne samo razlikuje od temelja kulture i civilizacije u kojoj je čovjek tijekom mnogih tisućljeća rastao i u kojoj se društvo oblikovalo, nego je i u dubokoj suprotnosti sa zakonima ljudske naravi i s kršćanskom, odnosno biblijskom vizijom čovjeka».

Drugi dio Poruke podsjeća i ukazuje na temeljne istine kršćanske antropologije kao temelja na kojem čovjek može «graditi svoj identitet i s njim povezano dostojanstvo i ljepotu ljudskoga življenja». Ovo dostojanstvo čovjek pronalazi u činjenici da je stvoren na “sliku i priliku Božju”, i to kao muško i žensko: “Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Iz ove elementarne biblijske istine proizlazi istodobna i različitost muškarca i žene, ali i uzajamna komplementarnost koja je neodvojiva od njihove naravi. Prema tome, «spol i rod usko su i neodvojivo povezani, iznutra međuovisni, moglo bi se reći − dva su lica jedne te iste ´ljudske´ stvarnosti. Muško i žensko, kako ih je Bog zamislio i stvorio, dva su jednakovrijedna, zbog toga i jednakopravna roda». Radi se, dakle, kako Poruka dobro ističe, o temeljnoj istini “upisanoj u samog čovjeka” i koju čovjek, bez obzira bio vjernik ili ne, nikada nije dovodio u pitanje. U svjetlu ovih antropoloških istina, spoznatljivih zdravim razumom, razotkriva se duboka ideološka zabluda rodne ideologije koja, kako je to lucidno zapazio Benedikt XVI, čovjeku «niječe narav i odlučuje da mu ona nije predodređena datost nego nešto što on sam sebi stvara. […] Ono što se često izražava i smatra pod terminom “gender”, u konačnici se rješava samo-oslobođenjem čovjeka od stvorenog i od Stvoritelja. Čovjek želi sam sebe stvoriti i uvijek i isključivo sam raspolagati onim što se na njega odnosi. Ali na taj način, živi protivno istini» (Govor pape Benedikta XVI., Predstavnicima Rimske kurije, 21. prosinca 2012).

Tekst završava s pozivom i apelom, prije svega mladima, na autentičan navještaj i življenje evanđelja, kao najboljim odgovorom na izazov rodne ideologije.

Nekoliko kratkih pojašnjenja

Nakon ovog vrlo kratkog predstavljanja temeljnih poruka ovog dokumenta, želio bih ukazati na nekoliko činjenica koje bi mogle biti od koristi u boljem razumijevanju same Poruke.

Prije svega, iako je glavni naglasak Poruke stavljen na kritiku rodne ideologije, središnja poruka teksta je da su muškarac i žena, kao “slika i prilika Božja”, jednaki i ravnopravni po svom dostojanstvu te da ta jednakost i ravnopravnost ne isključuje nego zahtijeva različitost, budući da su muškarac i žena u svojoj najdubljoj stvarnosti neopisivo različiti i nesvodivi na jednostavnu funkciju ili ulogu. U tom smislu ova poruka HBK nije donijela ništa novo i nepoznato što već nije sadržano u stoljetnom crkvenom nauku.

S druge strane, dokumentu bi se moglo prigovoriti kako ignorira brojna sociološka istraživanja koja pridonose boljem razumijevanju muško-ženskih odnosa i ispravljanju diskriminacije prema ženama. No svrha ove Poruke nije dovoditi u pitanje i polemizirati s nebrojenim sociološkim raspravama o istraživanju roda, nego upozoriti na vrlo specifičan vidik koji izlazi iz sfere argumentiranih stručnih rasprava i ulazi u sferu ideologije. Dokument pretpostavlja kao poznate mnoge konkretne činjenice i slučajeve koji potvrđuju da se zaista radi o ideologiji a ne tek o pukoj sociološkoj teoriji koja tobože “znanstveno” propituje i razotkriva stereotipe patrijarhalnog društva. Prema tome, studije o rodu koje ukazuju na nepravde i diskriminaciju između muškaraca i žena su dobrodošle i one mogu biti korisne i mjerodavne. Sva istraživanja koja doprinose promicanju jednakog dostojanstva i ravnopravnosti muškaraca i žena i koja doprinose jednakosti građanskih prava koja su priznata svim ljudima, svakako zaslužuju pozornost i podršku. Ova Poruka svakako uvažava takav doprinos društvenih istraživanja.

No kad se bolje analizira sadržaj rodne teorije stvari postaju drukčije. Problem nastaje kada pojedini sociolozi krenu izvlačiti zaključke antropološkog tipa, da bi zatim stigli do promicanja partikularnih stvarnosti kao što je homoseksualnost i modificiranja značenja ljudske seksualnosti. Prema tome, rodna perspektiva koja štiti ravnopravnost muškaraca i žena i promiče njihovu zajedničku odgovornost u poslu i u obitelji, nema ništa zajedničko s radikalnom teorijom koja ignorira i ne priznaje prirodnu različitost muškarca i žene. Ovako postavljena rodna teorija u očitom je proturječju s elementarnim znanstvenim činjenicama[1]: sva biološka istraživanja nedvosmisleno govore da su muškarac i žena “po prirodi” različiti, ne samo po anatomiji nego u cijelom svom biću. Svako ljudsko biće genetski je određeno kao muško ili žensko. Premda je istina da obitelj, društvo i kultura pridonose djetetovom razumijevanju što to znači biti muškarac ili žena, djeca redovito razvijaju percepciju o sebi koja je u suglasju s njihovim biološkim spolom. Suprotni razvoj izvor je psihološke, a često i društvene patnje[2].

Jednako tako, jasno je kako se može govoriti o određenim stereotipima koji se javljaju u muško-ženskim odnosima, ipak treba reći kako nisu sve uloge izraz proizvoljne konstrukcije. Neke imaju veću biološku i genetsku ukorijenjenost. U tom smislu Ivan Pavao II. kaže: «Moguće je prihvatiti određenu različitost uloga, bez štetnih posljedica za ženu, u mjeri u kojoj takva različitost nije plod proizvoljnog nametanja, nego izvire iz osobitosti muškog i ženskog bića» (Pismo ženama, br. 11).

Zaključak

Nema sumnje kako će ova Poruka Hrvatske biskupske konferencije naići na kritike i osporavanja, što ne treba čuditi budući da se usudila taknuti u trenutno vodeću ideologiju suvremenog društva. Rješenje i odgovor na izazov ove ideologije, kako smo već spomenuli, hrvatski biskupi vide u autentičnom navještaju i življenju evanđelja. To je ujedno i najbolji put koji vodi do zdrave i stabilne obitelji utemeljene na braku između muškarca i žene. A iskustvo i mnogobrojna istraživanja potvrđuju koliko je stabilna obitelj važna i presudna za društvo. (Evo najnoviji primjer iz “sekularne” Velike Britanije gdje tamošnje vlasti sve više zabrinjava fenomen nestabilne obitelji i utjecaj raspadnutih obitelji na djecu koja dolaze iz njih. Pa vladin ured prikuplja podatke i radi istraživanje o faktorima koji čine obitelj tako nestabilnom, proučava koje su obitelji najviše izložene riziku, koje se najbrže mijenjaju te što država može učiniti da zadrži obitelj skupa.)

Poruku treba iščitavati i u kontekstu nedavno završene izvanredne Sinode u Rimu na temu obitelji i izazova s kojima se suočava suvremena obitelj. Rasprave koje su se tamo vodile s jedne strane pokazuju koliko su teške i ozbiljne prije svega moralne dvojbe s kojima se susreće obitelj, a s druge strane svjedoče i o potrebi za jasnim i “nerazvodnjenim” načelima koja, u današnjoj kulturi naglašenog individualizma i moralnog relativizma, suvremenoj obitelji pružaju siguran i provjeren putokaz.

I na koncu, za očekivati je kako ova Poruka Hrvatske biskupske konferencije neće ostati još jedno mrtvo slovo na papiru, već da će se uz odgovarajuće stručne i akademske rasprave koje su nesumnjivo potrebne, napraviti i konkretni pomaci u brizi za obitelj, koji neće ostati samo na razini kritike i detektiranja lošeg stanja. Poruka je dobro uočila kako je jedan od glavnih ciljeva rodne ideologije rastakanje obitelji koje se najlakše ostvaruje “preodgojem” djece i mladih putem odgojno-obrazovnih institucija. Stoga bi konkretni odgovor na ovaj izazov svakako bio otvaranje katoličkih škola koje bi djeci omogućile kvalitetne odgojno-obrazovne programe koji neće biti u suprotnosti uvjerenjima i svjetonazoru njihovih roditelja. Ne treba posebno napominjati da interesa za takve škole od strane roditelja ne manjka.

mr.sc. Josip Markotić

—-

[1] Među ostalim ozbiljnu kritiku „rodnoj perspektivi“ uputio je i ugledni znanstveni časopis The Lancet: «Women in the World», (editorial), The Lancet, 22 July 1995, str. 195.

[2] Nebrojena su znanstvena istraživanja koja ovo potvrđuju. Ovdje navodim samo neka: J.B. BECKER et al., Sex Differences int he Brain: From Genes to Behavior, Oxford University Press 2006; D. FEDERMAN, «The Biology of Human Sex Differences», The New England Journal of Medicine 354 (2006), 1507-1514; R.C. FRIEDMAN – J.I. DOWNEY, «Sexual Differentiation of Behavior: The Foundation of a Developmental Model of Psychosexuality», Journal of the American Psychoanalytic Association 56 (2008), 147.