U mnogim smo naslovima tako mogli pročitati kako su se nakon gotovo tisuću godina konačno susreli “poglavari katoličke i (ruske) pravoslavne crkve” –  napisano malim početnim slovima, makar posljednji pravopis izričito navodi kako se imena crkvenih zajednica pišu velikim početnim slovima (Katolička Crkva, Pravoslavna Crkva ili Ruska pravoslavna Crkva…). Ipak, pravopisne pogreške, iako nisu beznačajne, zabrinjavaju mnogo manje od nepoznavanje nekih povijesnih činjenica.

Premda susret pape Franje i patrijarha Kirila doista ima veliko ekumensko, ali i političko značenje, moramo podsjetiti kako je do ovog susreta moglo doći jedino u proteklih 400-tinjak godina, a ne “nakon tisuću godina”, budući da je Ruska pravoslavna Crkva odnosno Moskovska patrijaršija priznata tek 1589. godine. Priznanje je naravno došlo iz Carigrada, od strane carigradskog patrijarha Jeremije II. koji je kao biskup “drugog Rima” uživao prvo mjesto među pravoslavnim episkopima, te osim primata časti imao i primat jurisdikcije u čitavom pravoslavlju. Iako su predstavnici ruskog pravoslavlja sudjelovali na saborima u Lionu (1274.) i Ferrari i Firenzi (1439.), njihov tadašnji značaj u pravoslavnom svijetu nije bio niti blizu današnjem.

Zbog povijesno-političkih razloga ugled carigradskog patrijarha postupno se smanjivao, dok je moskovski patrijarh dobivao sve veću ulogu i značaj u pravoslavlju (Moskva kao “treći Rim”). Iz ovih razloga susret pape Franje i patrijarha Kirila doista ima veliku težinu, posebno stoga što je riječ o prvom susretu poglavara ove dvije Crkve, no bitno je naglasiti kako carigradski patrijarh u pravoslavlju još uvijek nosi titulu “prvoga među jednakima” zbog čega su susreti rimskih biskupa i carigradskih patrijarha u crkvenom i ekumenskom smislu zasigurno važniji. Prisjetimo se nekih  od njih.

Najprije moramo spomenuti “oca katoličkog ekumenizma” sv. Ivana XXIII. koji je 1960. godine osnovao “Tajništvo za jedinstvo kršćana”, a dvije godine kasnije otvorio Drugi vatikanski sabor na koji je pozvao i predstavnike nekatoličkih Crkava. U svojoj prvoj radio poruci Ivan XXIII. “zagrlio je” Istočnu i Zapadnu Crkvu, a patrijarh Carigrada Atenagora prozvao ga je “čovjekom poslanim od Boga”. Svoju ekumensku karizmu zasigurno je izgradio u svojoj diplomatskoj službi u Bugarskoj, a potom i u Turskoj.

Sjetimo se potom povijesnog susreta pape Pavla VI. i carigradskog patrijarha Atenagore 1964. godine u Jeruzalemu. Nakon gotovo 500 godina otuđenja (budući da su se papa i carigradski patrijarh susreli na crkvenom saboru u Ferrari 1438. godine!) dvojica poglavara otvorila su novu stranicu odnosa između sestrinskih Crkava. Godinu poslije dokinuta su tisućljetna izopćenja i započeo je nezaustavljivi ekumenski hod. U tom hodu značajnu ulogu odigrali su i sv. Ivan Pavao II. te Benedikt XVI.

Ekumenskom enciklikom “Ut unum sint” iz 1995. papa Ivan Pavao II. jasno je dao do znanja koliko mu je stalo do jedinstva Crkava, a njegov susret sa carigradskim patrijarhom Bartolomejem I. u studenome 2004. godine bio je doista znakovit. Susret se dogodio o 950. obljetnici istočnoga crkvenog raskola (1054.), 800. obljetnici Četvrte križarske vojne (1204.) kad su križari opustošili Carigrad, te o 40. obljetnici povijesnog susreta i “bratskoga zagrljaja” pape Pavla VI. i Bartolomejeva prethodnika, carigradskoga patrijarha Atenagore – 27. studenoga 2004. godine.

“Nikada se neću umoriti u čvrstom i odlučnom traženju zajedništva među Kristovim učenicima, jer je moja želja, kao odgovor na volju Gospodnju, da budem sluga zajedništva”, rekao je papa Ivan Pavao II. predavši  svom “ljubljenom bratu” patrijarhu Bartolomeju I. relikvije sv. Grgura Nazijanskoga i sv. Ivana Zlatoustoga.

“Uvjereni smo, Svetosti, da i vi snažno želite poboljšanje međucrkvenih odnosa. Radi toga se izlažete tolikim napornim hodočašćima po čitavoj ekumeni. Svaki čin koji otklanja stare rane i sprječava nove pridonosi stvaranju nužnih pretpostavaka za nastavak dijaloga istine u ljubavi među našim Crkvama, kako bismo se… što prije mogli susresti u nekadašnjoj zajedničkoj vjeri Crkve, koja je jedini temelj za ponovnu uspostavu zajedništva naših Crkava”,  odgovorio je patrijarh Bartolomej I.

Ne spominjući ostale susrete, te različite oblike suradnje i dijaloga dvaju Crkava koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća, prisjetimo se još samo povijesnog susreta pape Benedikta XVI. i patrijarha Bartolomeja u Istanbulu 2006. godine.

U svojoj je propovijedi, u katoličkoj katedrali Duha Svetoga u Istanbulu, Benedikt XVI. podsjetio kako je njegov predšasnik Ivan Pavao II. u istoj katedrali, prije 27 godina, slavio svetu misu i susreo se sa tadašnjim patrijarhom Dimitriosom I. Papa Benedikt XVI. izrazio je želju i molitvu da Crkva u trećem tisućljeću postigne potpuno jedinstvo kako bi u svijetu prepunome nemira bolje svjedočila Božju ljubav koja se očitovala u Kristu. Na blagdan sv. Andrije apostola, zaštitnika Carigradskog patrijarhata, papa Benedikt XVI. prisustvovao je božanskoj liturgiji sv. Ivana Zlatoustog u patrijarhalnoj crkvi sv. Jurja na Fanaru. Posebno je dirljiv bio trenutak kada je Papa na grčkome jeziku molio Očenaš. Nakon liturgije, Papa i Patrijarh, s balkona su na latinskome i grčkome jeziku blagoslovili nazočne vjernike, a potom su u Dvorani prijestolja potpisali zajedničku izjavu u kojoj su izrazili radost zbog osjećaja bratstva, te obnovili obvezu postizanja punoga zajedništva.

Konačno, dolazimo do još jednog povijesnog susreta – onoga između pape Franje i carigradskog patrijarha Bartolomeja u bazilici Svetog Groba u Jeruzalemu. Pedeset godina nakon susreta i bratskoga zagrljaja pape Pavla VI. i carigradskoga patrijarha Atenagore, u istom su se gradu 25. svibnja 2014. godine susreli njihovi nasljednici. Nakon susreta poglavari su potpisivanjem zajedničke izjave još jednom obnovili svoju predanost ekumenizmu i čežnju “za danom kad ćemo napokon zajedno sudjelovati za euharistijskim stolom.”

Nakon svih ovih “povijesnih susreta”, onaj jučerašnji, toliko dugo pripremani i s nestrpljenjem iščekivani, zasigurno će imati posebno mjesto u povijesti, budući da je riječ o susretu “najutjecajnijih” poglavara. Za razliku od Carigradske patrijaršije koja broji oko 6 milijuna vjernika, te u političkom smislu nema gotovo nikakav utjecaj, Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi pripada više od 150 milijuna vjernika, što je daleko više nego li ih imaju sve ostale Pravoslavne Crkve zajedno. Na njezin društveno-politički utjecaj ne moramo posebno ukazivati. Upravo stoga susret pape Franje,  poglavara Katoličke Crkve koja broji više od milijardu i dvjesto milijuna vjernika diljem svijeta, i patrijarha Kirila nesumnjivo ima  prvorazrednu društveno-političku težinu i važnost za čitav kršćanski svijet.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net