Netrpeljivost pod maskom tolerancije

Američki komičar Dave Chapelle sredinom je prošlog desetljeća rušio rekorde gledanosti showom na satelitskoj postaji Comedy Central. Provokativan, inteligentan, pomalo vulgaran i često politički nekorektan humor koji je karakterizirao “Chapelle Show” poigravao se s raznim društvenim stereotipima i tabuima, a njegov komercijalni uspjeh, zapravo, bio je velikim iznenađenjem. U jednom trenutku uprava satelitske televizijske postaje ponudila mu je produljenje ugovora za nevjerojatan iznos od 55 milijuna dolara, ali Chapelle je šokirao sve oko sebe odlukom da prestane snimati nove epizode. Nakon kratkog povlačenja iz javnosti, u nekoliko razgovora objasnio je razloge zbog kojih je okrenuo leđa tolikom novcu. Jedan od tih razloga, kako je tada rekao, bio je i taj što je osjetio kako su skečevi u njegovoj uspješnoj seriji postali “društveno neodgovorni” i nije više htio biti dijelom svega toga, pa niti za milijune dolara.

Priča o komičaru koji je u jednom trenutku osjetio kako treba postaviti granice svom humoru zbog ugrožavanja i negiranja nekih općeljudskih i društvenih vrednota  zanimljiva je na više načina. Rasprava o tome koliko toga umjetničko izražavanje može sebi dopustiti u kritičkom preispitivanju stvarnosti kojom se bavi i treba li mu u toj njegovoj potrebnoj i važnoj ulozi postavljati neka ograničenja moralne ili neke druge prirode, jedna je od onih koja još uvijek traje.

Epizoda s jednim uvredljivim plakatom za jednu kazališnu predstavu kojoj smo nazočili ovih dana, te reakcije koje su uslijedile nakon što je zagrebački gradonačelnik odlučio uvažiti prigovor vjernika i taj plakat skinuti sa zidova gradskog kazališta, koje se dobrim dijelom financira i novcem istih tih vjernika, mogli su biti prilogom toj raspravi. Mogli su, ali jer se događaju u Hrvatskoj, nisu. Umjesto rasprave i dijaloga reakcija koju smo gledali bila je prava intelektualna opća uzbuna na granici histerije u kojoj se mijenjanje plakata za kazališnu predstavu poistovjećivalo sa stanjem svijesti u nacističkoj Njemačkoj. Ama baš svaki pripadnik “lijevog” umjetničkog establišmenta osjetio se ponukan povlačiti takve i slične nemaštovite demagoške parabole, te naravno istodobno izvrijeđati Katoličku crkvu i njezine vjernike. Ali, u zemlji gdje je vrijeđanje katolika pitanje prestiža i neizbježan element inicijacije u određene političke, društvene ili umjetničke krugove, to baš i nije neko iznenađenje.

Simptomatično je ipak da sve to kvaziliberalno paničarenje nad navodnom propašću prema kojoj srlja hrvatsko društvo jer je netko, eto, shvatio da postoji i nešto što se zove vrijeđanje vjerskih osjećaja i da možda ono nije uvijek nužno, uopće ne želi uzeti u obzir mišljenje ljudi koji čine veći dio toga društva nad kojim su neki tako zabrinuti.

Nikome od onih kojima su sada puna usta umjetničkih i građanskih sloboda ne pada na pamet, zapravo, zastati na trenutak i pokušati promisliti zašto su katolički i vjernici drugih vjeroispovijesti tako oštro ustali protiv spornog plakata. Nikoga dakle iz toga tabora ne zanimaju osjećaji ljudi s kojima žive u istoj državi, u istoj zajednici čijoj dobrobiti, kako i sami kažu ti umjetnici i intelektualci, žele pridonijeti. Niti ih zanimaju građanske slobode i prava “drugih”, koji o nekim temama razmišljaju drugačije. Gdje se u toj netrpeljivosti i, što je možda još i gore, nezainteresiranosti za osjećaje, ideje i svjetonazore drugih i drugačijih, krije prostor za zagovaranu toleranciju, teško je shvatiti.

U tome smislu, zanimljiva je i reakcija jednog kazališnog redatelja koji je odbio nastaviti suradnju s Gavellom nakon ovog “incidenta” jer smatra da bi njegova planirana predstava o ubojstvu zagrebačke obitelji srpske nacionalnosti Zec bila izložena sličnim “pritiscima”. Sam ton njegove objave toga poteza i umjetnikov zaključak da će katolik koji ima problema s blasfemičnim prikazivanjem Djevice Marije sigurno imati problem i s predstavom koja prikazuje zločin ubojstva nevinih Srba, govori zapravo o tome kakva nevjerojatno iskrivljena slika o Katoličkoj crkvi postoji u glavama nekih intelektualaca u Hrvatskoj. S onima koji takve ignorantske i pomalo patološke slike imaju i na njima grade svoje društveno i umjetničko djelovanje prilično je teško razgovarati. Kao i s onima koji, poput autora predstave sa spornim plakatom, svoje tvrdnje o dobronamjernosti i konstruktivnosti svojega umjetničkog rada potkrjepljuju jeftinim marketinškim provokacijama.

[facebook]Klikni like i prati nas na Facebooku:[/facebook]

Intervencija političke instance u ovom je slučaju “cenzura”, “ugrožavanje slobode”, “udar na sekularnu državu”. Možda bi i neki od tih argumenata imali veću težinu kada bi oni koji ih zastupaju bili dosljedni i s jednakom principijelnošću osudili jednu drugu intervenciju države u područje građanskih sloboda, koja, za razliku od ove s plakatom, nema nikakvog opravdanja. Govorimo, naravno, o načinu na koji je Ministarstvo prosvjete odabralo jednu ideologiziranu verziju shvaćanja ljudske spolnosti, maskiralo je u znanost i nametnulo svim građanima ove države. Međutim, tu politika nije doživljena kao “samovoljna”, tu se državi dopušta da određuje građanima područje slobode i nalaže im što je dobro za njih i njihovu djecu, a što ne. Zaključujemo, dakle, kako je umjetnički integritet odabrane nekolicine u svemu ovome politički i psihološki vrijednija kategorija od ljudskog i vjerskog integriteta stotina tisuća katoličkih obitelji, za koje se vjerojatno ionako misli da ih se treba „preodgojiti”, pa ako treba i državnim mehanizmima čije se represivnosti, kao, ti „odabranici” užasavaju. Lijepo je napisao George Orwell: “Sve su životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih.”

Goran Andrijanić