Ike Mandurić

Ike Mandurić SJ, studentski kapelan bazilike Srca Isusova u Zagrebu, dobro je poznat i široj, ne samo vjerničkoj javnosti u Hrvatskoj. Isusovački redovnik posvećen je pastoralu mladih, ali ne izbjegava i progovoriti o aktualnim društvenim zbivanjima koja muče hrvatsku javnost, pa i angažirati se u njima (ove godine organizirao je pomoć poplavljenim područjima u Slavoniji, te potporu braniteljima koji prosvjeduju). S paterom Ikom razgovarali smo o otajstvu Božića i njegovom univerzalnom značenju za nas kao vjernike, ali i građane ove i ovakve Hrvatske.

– Jeste li spremni za Božić? Što to zapravo, po vama, znači – biti spreman za Božić?

Za Božić jela i pića, šopinga i odmora – za taj sam spreman uvijek. Pa i za onaj na emotivnoj razini, i za taj sam spreman: želim susresti prijatelje, zagrliti ih, proveseliti se, prisjetiti se davnih događaja, zapjevati, čestitati. Zaboraviti na trenutak sve muke, počastiti se, i posvetiti se bližnjima i sebi samome – da, spreman sam, kao i svi mi. No, ako sve ostane samo na tome, onda je to Božić betlehemskih palača u kojima nije bilo mjesta za Boga, za Božića.

Lako se dogodi da izostane priprava za duhovni Božić – za osobu Isusa Krista. I da mi promakne njegov pogled na moje jade. A ja sam, kao i vi, i svatko drugi, pun jada. To je ono radi čega on dolazi: stoga što je čovjekov put za nebo bio zatvoren i bez ikakve šanse. I što je jad posvuda oko nas: bolesti, nepravde, neshvaćenosti, siromaštva, odbačenosti,  mržnje, proklinjanja… To je ono što mi ne smije promaći, nego mu sve to trebam prinijeti, da u svemu tome više ne budem sam.

Međutim, i to je nešto što bi nam možda i išlo, ali ni to još nije punina Božića: punina je u tome da, nakon što mu prinesem svoje jade, usvojim i njegovo načelo; i da, kao što on meni dolazi, tako i ja primim druge. Kao što on napušta svoju „nebesku palaču“ i dolazi sa mnom biti u mojoj bijedi,  tako moram i ja doći k drugima u njihovu bijedu. E to je onda Božić. Tko to uspije, tek taj zna što je Božić. Taj ga onda može istinski susresti, istinski mu se veseliti dušom svom, čestitati ga i naviještati ga.

Na Božić se uvijek raskrinka sva moja privrženost palačama koje ga nisu primile, te imam osjećaj da sam ja bio unutra dok su Marija i Josip kucali da ih se primi, i ostao s onima koji su ga odbili. Stoga uvijek u zadnji čas pred Božić osjetim veliku potrebu pobjeći od svakog mjesta u kojem se ne ćuti bijeda, siromaštvo i jad čovjekov – jer on će biti baš tamo. Taj jad je smrad štalice u kojoj se rodio. A svi imamo svoj smrad. I samo u njemu je moguće rođenje, u smradu, mom, vašem, svačijem.

Takva ljubav Božja onda mora biti i sveta, pa se Božić mora dogoditi u dubokom naklonu kakav su učinili pastiri, kraljevi s istoka, pa i Josip i Marija, i Anđeli. I životinje, i svemir cijeli mu se pokloniše, u stoci, u zvijezdi repatici, i to klanjanje mora biti i u nama za Božić. Mora se dogoditi priznanje da je to misterij neizrecivo svet.  To znači biti spreman na Božić: prostrijeti slamicu svih ljudskih bijeda – i svoju u njoj pomiješanu, i vjerujući da rođenje Božje sve mijenja, slaviti svim bićem rođenje Boga u našu stvarnost.

– Što se dogodilo prije 2000 godina u Betlehemu i na koji način nam to i danas treba biti važno? 

Dogodilo se to da je premošten nepremostivi jaz između čovjeka i Boga. Prije toga po svakoj logici čovjek više nije imao nikakve šanse. Grijeh kao zlo, kad se jednom dogodi, neizbrisiv je i zauvijek je tu. Jednom izgubljena nevinost zauvijek je izgubljena. Strašno je upravo to što ga se ne može poništiti. A ono što je grješno, ne može biti s Bogom. S jedne strane smrtni i grješni čovjek koji treba Boga, i s druge strane Bog kao izvor svakog dobra, bili su odijeljeni. Problem zla je strašan. I nitko nije imao rješenje. Onda se Ljubav dosjetila: „ako čovjek nema rješenja, i ja ću postati čovjek!“ – bijaše Božja odluka. I sad se sve mijenja: ako je Bog postao čovjek – onda i čovjek – jer je i Bog čovjek – najednom mora imati rješenje.

Čak i onima koji još ništa ne znaju ni o Velikom petku ni o Uskrsu, intuicija govori da to što je Bog s nama, mora donijeti nekakvo rješenje: sad je nekako i čovještvo ušlo u posjed božanskoga. A Bog ne može biti pogođen grijehom, ne može ga smrt  svladati; nego će prije on svladati i smrt, i tamu, i grijeh. Čovjekov život je obogaćen za Boga. Dokapitaliziran je život. Eto, to se dogodilo, u Betlehemu gradu Judinom prije više od dvije tisuće godina. Nadnaravna neugasiva nada se probudila. I Bog je sada čovjek, malo dijete. Anđeli mu zapjevali, pastiri se poklonili, zvijezda se ukazala, kraljevi s istoka ga darivali. Bog se rodio među ljudima. Bogo-čovjek. Najljepša je to, najblaženija, najnevjerojatnija priča od svih i istinitija od svake druge istine. Djetešcu od kojeg su kraljevstva s razlogom drhtala od straha, i koje će ih pobijediti, u štali se rodilo, uz vola i magarca. Sva zla pa i samog vraga će svladati. Eto to se zbilo.

Međutim, to nije samo sjećanje i slavlje davnog događaja. Nego se u tom slavlju, spomenu, i danas događa pristanak svakoga od nas na taj Božji intervent u svijet. U svakom od nas se ukratko opet događa povijest svega svijeta; sav njegov vapaj, njegovo beznađe, i njegov susret s onim koji dolazi. U svakom od nas se ponovo događa i susret svega svijeta s Božićem. Mi smo i ti pastiri – koji mu se pokloniše za cijeli svijet, i ti kraljevi smo, mudraci, koji mu sve ono što mu oni priznaše, priznajemo danas; i ta štalica smo mi, u kojoj se Bog rađa. Sve to smo mi, i o svemu kao anđeli i kao pastiri moramo razglašavati.

– S jedne strane blještavilo i raskoš božićnih blagdana, s druge ta mala i vjerojatno smrdljiva štalica u Betlehemu koja je poprištem najvećeg događaja u ljudskoj povijesti! Odakle taj raskorak?

Blještavilo je često duhovni mrak. To „stvarno“ svjetlo je zapravo prividno, koje je tu da sakrije ono oku nevidljivo, a tako stvarno. Božja i božanska jasnoća je drugačija od svjetovne. Tamo gdje je buka, Bog rijetko govori, gdje je raskoš, ljudi su obično siromašni Bogom, gdje je blještavilo, duša je u mraku. Pa, baš zato da bi duša ostala u mraku; da Bog ne bi govorio, i da ne bi bio tu, pribjegavamo blještavilu, raskoši i buci. Slutimo da bi nas povratak k njemu vodio kroz naše blato i našu bijedu koju smo od sebe samih sakrili; da će Njegovo svjetlo rasvijetliti bijedu duše, morala, ljudskosti, poštenja, ljubavi, plemenitosti. Stoga palimo bljeskalice, vrtimo reklame, obasipamo se raskoši kako bismo zaglušili duhovni Božić.  To se zbilo u onom prvom Betlehemu, to je i u svakom Betlehemu današnjice.

To blještavilo je tu da nas odvrati od naše bijede. Ako nemamo bijede, ako nismo posegli za njom, tom slamom na kojoj se Bog rađa, onda nam se i ne rađa. Zato jako volim u jaslicama vidjeti slamu koja predstavlja tu našu bijedu: to je najbjednija hrana stoke, koja je tako bezvrijedna da se miješa sa stajskim gnojivom. Eto to su naša djela: jedva bilo čega vrijedna. Ali, kad u njih legne Bog, onda zlatna boja te slame otkrije njenu novu, zlatnu vrijednost. Kratak je put od izmeta – otpada do zlata. Tu se Bog rađa, u bijedi koja postaje smislena i sveta.

Ovdje se, u rođenju Kristovom u štalici, događa i pra-navještaj blaženstava koja će Krist i riječju navijestiti: Jao onima koji se skrivaju u buci, raskoši i blještavilu betlehemskih palača; blago onima koji otvaraju i prostiru pred Gospodina svu svoju bijedu, i sve bijede svijeta. Oni će Boga gledati.

– Zanimljivo je kome se Isusovo rođenje prvo objavljuje – pastirima, ljudima koji su, na neki način, bili na socijalnoj margini. Pretpostavljam, nimalo slučajno?

Pastiri su prvi došli na zornicu, a to su mogli jer su stalno živjeli nekakav adventski duh: daleko od gradske užurbanosti, tračeva, prepirki. Pastiri su rijetko kad bili utjecajni ljudi. Živjeli su u svom svijetu, pomalo po strani od svega, i kao i uvijek, pomalo i prezreni. A to je ono što je Krist i za sebe odabrao – biti prezren prije rođenja, pa se takvima javlja.

Iz te perspektive sigurno su imali drugačiji pogled na svijet. Po svom načinu života više su nalikovali monasima nego običnom puku. Pastir je čovjek koji se zna nositi s tišinom i šutnjom. Pastiri provode sate, dane i godine promišljajući o životu krotko živeći svoj život. „Blago krotkima!“ Naučili su pokoravati se zakonima prirode, i nikada im ne prkose. To je po sebi pobožan stav. On je onaj koji je navikao podnositi prirodne nevolje svake vrste, i tako često prepušten providnosti Božjoj.  Stoga je to teško zanimanje, ali može oplemeniti dušu.

Osim toga, oni su jedini bili budni u to doba noći. Tu se možda krije i jedna poruka za nas danas: pastir je čovjek koji brine o povjerenom mu dobru. On nije samo onaj koji moli, on je neprestance budan i odgovoran. Dan-noć je uz svoje stado. Pastir bdije, radi, pjeva, moli. Ne samo nad sobom, nego nad malim povjerenim mu svijetom.

– Što s „hrvatskim“ Božićem? Imajući u vidu sve ono što se trenutačno događa u Hrvatskoj, što nam ovaj Božić može donijeti kao narodu koji ima, kao i svaki drugi, svoju specifičnu sudbinu, i svoju povijest?

Doista se puno toga hrvatskog ove godine zagledalo u hrvatski Božić, i sve vapi za njim. Događaji u braniteljskom šatoru  u Savskoj; predsjednički izbori, višegodišnja ekonomska kriza kakva jest, suočavanje s korupcijom, neobjektivni hrvatski mediji; manipulacije građanskim inicijativama, drska i nenarodna vlast koja narodu nameće zakone koji su posve jasno protiv njegove volje i njegova načina života, potom nezaposlenost, manjak nacionalnog dostojanstva, obezglavljenost i bezidejnost političkih struktura. Ponovno je na djelu idealiziranje jedne štetne i pogubne bezbožne ideologije. Sve to može stvarati i daljnje podjele. A onda se može dogoditi da prestanemo vjerovati jedni u druge. Time se stječe nužni preduvjet za daljnje činjenje zla.

Nemamo snage izići iz ovoga; sami ne možemo. Treba nam svjetlo s neba.  Treba nam Božić: svjetlo odozgo, koje će i hrvatskom narodu javiti radosnu vijest. Treba nam povratak povjerenja jednih u druge. Treba nam hrabrost da sav svoj jad prostremo kao slamu pred malog Isusa. Ne možemo mi bez njega. Slabi smo, i bez njega možemo samo propasti. Trebamo pristati na tu „sramotu“ da nismo uspjeli i da nećemo uspjeti živjeti Hrvatsku bez molitve i Boga. To je poniženje za ljudski ego, ali na nama je izbor: ili ćemo ga i dalje hraniti – i propadati, ili zavapiti. Ono što se čini nemoguće, Bogu je tako lako moguće. Sve je Bogu moguće.

Više od svega što nas tišti, daleko više od svega, Bog nam treba. Više i od kruha, i od zdravlja, i od posla, i od predsjednika, više od svega, mali Isus hrvatskom narodu treba. Pa, ako ga primimo, i na sebe zadaću da kao pastiri bdijemo nad povjerenim nam stadom – dan-noć, možda svanu dani mira, blaženstva, vedrine, nade… Možda se dogodi hrvatski Božić kakav nam treba?

Molimo za taj Božić, i neka svatko od nas, sam pred Bogom donese sve one radi kojih se dolazi roditi. To je dar koji najviše želi i treba.

– Vi ste, pater Ike, često angažirani u raznim projektima koji se tiču društvene stvarnosti u kojoj živimo. Od kuda dolazi poriv za takvim angažmanom?

Na jednom mjestu Krist govori: „Žao mi naroda!“. To  nije rekao samom sebi u bradu, nego to govori svojim učenicima. Imam osjećaj da to govori i meni, da mene gleda i prenosi mi tu svoju bol. Taj osjećaj me pokreće. Kristu je stvarno žao hrvatskog naroda zbog jada kroz koji prolazi. Žao mu je nezaposlenih, roditelja, obespravljenih, onih pod kreditima, branitelja… Zapravo, svakog naroda. Taj žal se prelijeva i na mene. Duboko sam svjestan, i najistinskije vjerujem da se te riječi odnose na sve ono što rekoh u prethodnom pitanju. Također, duboko vjerujem da to danas hoće reći i mladima. Mi kršćani moramo prednjačiti u brizi za sva dobra, za bilo koje dobro koje nam je Bog povjerio. Danonoćno. Kao oni pastiri.

Zdrav mladi čovjek ima potrebu brinuti o nečemu ili nekome. To je tako prirodno. Već i malo dijete voli brinuti o kućnom ljubimcu, maloj seki ili braci, o igračkama, biljki. Kršćanin se mora otimati za to da brine o svemu živome. Želim čuti kako mladi čovjek spremno viče: dajte mi da brinem o Hrvatskoj, da brinem o Crkvi, da brinem o siromašnima, da brinem o gospodarstvu. Hoću brinuti o kulturi, o zabavi, igri.

Ne vjerujem u ljubav bez djela. Ali, isto tako, duboko vjerujem kako je itekako moguća hrvatska Hrvatska, hrvatskija, poštenija, ljudskija, kulturnija, marljivija, urednija, naprednija, i više Božja.

Naš narod je vjernički narod puno više nego brojni, brojni drugi. Kao takav, ima što dati svijetu. Kroz tu stvarnost nas Bog i poziva da se tom poslanju za svijet otvorimo. Silno je važno voljeti sve druge narode, i u tom kontekstu tražiti svoje poslanje. Ne mogu, nemam pravo i ne želim propuštati šansu koju Bog stavlja pred moj narod.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net