Imao sam dosta ‘sreće’ sa svojim prvim odlaskom u Međugorje. Stavljam riječ sreća pod navodnike, jer, naravno, ne mislim da je riječ o slučajnosti.

Moj prvi odlazak bio je onaj na duhovni seminar posta i šutnje, isti onaj o kojem piše naš teološki urednik Petar Nodilo SJ. Njega je kroz seminar vodio fra Slavko Barbarić, a nakon njegove smrti vodstvo seminara preuzeo je fra Ljubo Kurtović koji nas je dočekao te 2006. kada smo došli u Hercegovinu. Sedmodnevni post na kruhu i čaju u tišini (i danas se sjećam kako sam onaj kruh sa sezamom tada smatrao pravom gozbom), molitve i krunica, prekrasni nagovori fra Ljube, penjanje na Križevac i Podbrdo, svakodnevna sveta misa i čitanje Svetog pisma… Naprosto sam osjetio i proživio ono najbolje od ‘međugorske duhovnosti’, onu esenciju mira koje to mjesto pruža svakom čovjeku koji dođe tamo.

I imao sam ‘sreće’ jer da sam tamo došao kao običan hodočasnik, mislim da zbog slabosti i nestalnosti svoje vjere, od svih onih silnih suvenirnica i kipova ne bih mogao vidjeti pravu Mariju, u njezinoj iskonskoj ljepoti. Rekao sam to fra Ljubi na kraju seminara, kada nam je bilo dopušteno govoriti. Smijao se.

I da… Ni meni, baš kao ni pateru Petru, nije bilo važno vidjeti vidioce ili razgovarati s njima. Jednostavno, nije mi to bilo presudno za moj doživljaj Međugorja i Božje blizine.

Nekih šest godina kasnije, upoznao sam ipak jednu od vidjelica – Mirjanu Dragičević Soldo. Razgovarao sam s njom nekih sat vremena, radili smo intervju za novine za koje sam tada pisao. Ostavila mi je dojam opuštene i prirodne osobe, s finim smislom za humor, kojoj se dogodilo nešto izuzetno u životu čemu se nikada nije nadala i sada se, eto, nosi s time. Pričali smo o tome kako je sve to za nju kao tinejdžerku bilo traumatično – komunisti koji joj nisu davali mira i vodili je u rodnom Sarajevu na informativne razgovore, kao neprijatelja režima… Ljudi danas često zaboravljaju na to… Žalila mi se kako danas ne može normalno proći od kuće do crkve a da je svi ne zaustavljaju i povlače za ruku. U svakom slučaju, nije mi izgledala kao psihotična osoba, a posebice ne kao netko tko svjesno laže ljude veći dio svog života. Govorim o svom dojmu.

Riječi koje je Papa izgovorio na jutarnjoj homiliji u Domu svete Marte u kojoj se bavio ljudima koji pogrešno shvaćaju kršćanski identitet – izazvali su pravu buru u Hrvatskoj. Ne smatram ih Papinom izravnom najavom onoga što će Kongregacija za nauk vjere o Međugorju uskoro odlučiti (a on se tome prikloniti, kako tvrde upućeni). Međutim, ne pada mi na pamet niti izvoditi logističke i jezične vratolomije kako bih došao do nategnutog zaključka da Papa nije govorio o Međugorju. Mislim da jest, točnije, govorio je o mogućem pogrešnom shvaćanju duhovnog fenomena Međugorja. Sve ostalo je pseudoracionalizacija.

Razumijem da neki vjerni reagiraju s afektom i da ovu, pa recimo, blagu kritiku Međugorja, iščitavaju skoro u panici. Tu sigurno ne pomažu svjetovni mediji koji tu paniku potenciraju i zapravo likuju nad cijelom situacijom.

Ali, mislim da bi svatko tko doživljava Međugorje na ispravan način trebao biti miran u iščekivanju odluke Kongregacije, pa ma kakva ona bude. Ponavljam, ma kakva ona bude, i pri tome je ne želim pokušavati pogoditi.

Ono što ja znam i ono što me uspokojava, jest spoznaja da je Međugorje mjesto gdje Bog pokazuje svoju snagu i dovodi ljude k sebi u jednoj pravoj, autentičnoj i crkvenoj duhovnosti. Evo ovako, na prvu ruku, znam dvojicu fratara koji su se u Međugorju obratili, dobili poziv i eno ih danas gdje služe radosni i postojani. I ostat će takvi, ma što Kongregacija odlučila o Međugorju, znate. A znam još puno takvih ljudi koje je Bog spasio preko Međugorja. I tu sigurnost ništa ne može oduzeti – nikakva ova ili ona priča o vidiocima, nikakva medijska podmetanja o „bogatoj međugorskoj koki“ niti bilo što drugo.

Čitao sam ovih dana komentare u poljskim katoličkim medijima. Poljacima je Međugorje, pa rekao bih, jednako važno kao i nama Hrvatima i masovno ga posjećuju. Papina homilija je izazvala buru i kod njih i oni pažljivim i odabranim riječima komentiraju ovo što se događa.

Komentator tjednika Gość Niedzielny (najčitaniji tjednik uopće u Poljskoj, ne samo u konkurenciji katoličkih medija) Francziszek Kuharczak pita u kolumni što će biti s Međugorjem i naglasak stavlja na – poslušnost. Poslušnost Crkvi, piše Kuharczak, ona je presudna.

Ima nešto u toj vrlini poslušnosti što čovjeka potpuno predaje Bogu, zato je Sotona ne može imitirati.

I zato – ja ću svojoj Crkvi ostati poslušan, bez obzira kakva njezina odluka o Međugorju bila. Jer znam da ta odluka sigurno neće osporiti niti negirati sve one dobre plodove koje sam ja i tisuće drugih imao od hodočašća tamo.

„Ne znamo kakva će biti odluka Crkve, ali znamo kakvu reakciju bi očekivala Marija“, piše Kuharczek.

I ja pišem – ostat ću poslušan upravo zbog toga što me tako naučila ona čiju sam ljepotu i važnost spoznao baš u Međugorju. Blažena Marija vazda Djevica koja me podsjeća da uvijek poslušam ono što govori njezin Sin i Crkva koju je ustanovio. I učinim kako mi kaže.

Sačekajmo tu odluku mirni i spokojni.

Goran Andrijanić | Bitno.net