Čini se da povijest pokazuje kako se ne mogu pod­nositi. Poznata je znamenita duhovita izreka uče­noga markiza de Laplacea, teoretičara potpunog determinizma: ″Bog? To je hipoteza koja meni ne treba.″ To važi za sve znanosti koje napreduju sa sigurnim i priznatim podatcima, provjerenim is­kustvom, kod čega je isključen bilo kakav izvanjs­ki zahvat u prirodu. Međutim, to ne vrijedi za vje­ru koja se služi podatcima iz Objave koji se ne mo­gu provjeravati, ona u dogmama ustanovljuje otajstva koja zbunjuju razum i poziva na vjerovanje unatoč svemu što izaziva dvojbe, kao što je to zlo, patnja, smrt i ono što se može označiti kao ″očevidna odsutnost Boga″. Uostalom, povijest pokazuje da napredak u spoznavanju neumoljivo sužava opseg religije koji je danas sveden na ne­stalno područje osjećaja i morala. Svaki put kad se otkrije neka tajna života, religija gubi jedan dokaz. Može se, dakle, smatrati da se znanost i vjera ne mogu uskladiti.

MEĐUTIM…

Od početka ovoga stoljeća mnoge su se stvari promijenile. Danas ima znanstvenika ko­ji ne oklijevaju izjasniti se da vjeruju i njima se ne čini da se vjera u ičemu protivi vršenju njihova poziva. Sam je Einstein odbijao pomisao da se ″Bog kocka sa svemirom″, i njemu dugujemo onu zanimljivu izreku – manje poznatu od zna­menite jednadžbe i ne tako rigorozno sročenu, ali koja mnogo toga otkriva: ″Znanost bez religije je hroma, religija bez znanosti je slijepa.″ Znanost i vjera nisu, dakle, nikako neuskla­dive i u jednom istom duhu one mogu vrlo dobro supostojati.

Umjesto ″znanost″ – bolje bi bilo od sada reći ″znanosti″ jer se svaka na svom području razvija­la, a to sve više jedne od drugih udaljuje, kao što se udaljuju žbice na kotaču. One sve manje i man­je mogu pogodno komunicirati i čini se da ih nit­ko ne može ujediniti u jednoj zaokruženoj misli. Oppenheimer, jedan od ″izumitelja″ atomske bombe, jednog je dana golemo zdanje suvremenih spoznaja usporedio s nekom vrstom zatvora s ta­ko debelim pregradnim zidovima da je dijalog iz­među ćelija postao nemoguć. Ipak postoji zajed­nička točka između svih znanosti: sve one traže istinu uzdižući se od uzroka do uzroka, pod kon­trolom matematike, sve do postanka pojava koje istražuju. Prva njihova krjepost jest poniznost, bez koje one nikad ne bi ništa otkrile. Religija se ma­nje zanima za postanak bića nego li za njihovo određenje, svrhu; manje joj je do toga da zna kako je čovjek ustrojen nego li do toga koji je nje­gov poziv.

Nakon što se zapitao: ″Tko smo mi?″ – a na to pi­tanje može samo Bog odgovoriti – Paul Gauguin je nadodao: ″Odakle dolazimo? Kamo idemo?″

Znanosti – ili ako više odgovara – znanost, od­govorila bi radije na prvo pitanje, a religija na drugo. Ali to su dva krila istoga spoznanja, koje ne bi vrlo daleko poletjelo kad bi se lišilo jednoga krila. Ne samo da znanost i religija po sebi nisu neuskladi­ve nego bi se one morale tijesno povezivati u ljudskoj pameti da je ne bi lišile niti jednog od ovih dvaju osnovnih pitanja koja joj se postavljaju, ono ″kako″ pred kojim religija često oklijeva i ono ″zašto″ koje neki znanstvenici ustrajno uklanjaju iz svojega rječnika prije nego će u ostatku svojega života pokušati na to pitanje odgovoriti. Uzgred rečeno, što čovjek više napreduje u istra­živanju stvari, to mu većom postaje njihova tajna. Kad neka žena plete, to je uvijek tajanstveno zbog sklopa prisutnosti i odsutnosti što je značajno za takvu vrstu posla. Ali kad čovjek zna da se u st­varnosti radi o skupu elementarnih čestica zdru­ženih u atome, a ovi opet sačinjavaju molekule, dok se izrađuje pletivo – onda tajna poprima koz­mičke razmjere.

Kad su stvari znanstveno protumačene, onda im je najpotrebnije religiozno objašnjenje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Andréa Frossarda Bog u pitanjima. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.