Biblijsko razmišljanje uz 20. nedjelju kroz godinu

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Kad kupujemo neku napravu ili predmet nimalo ne dvojimo da dotičnu stvar trebamo rabiti sukladno njezinu principu postojanja koji joj je zadao njezina tvorac. Poštujući upute o uporabi imamo pravo i na jamstva, uvjetovana ispravnim rukovanjem opisanim u jamstvenom listu i u uputama. Proizvođač se ne temelju toga obvezuje popraviti eventualni kvar ili zamijeniti oštećeni dio, ako je vlasnik slijedio dane upute.

I koliko nam sve to djeluje logično u svijetu tehnologije i praktičnog življenja, ne potvrđuje se uvijek na području života vjere, posebno u duhovnom odnosu prema Bogu. Često zaboravljamo da nam je u našoj intimnoj biti živjeti po onom unutarnjem duhovnom principu kojim nas je zadao naš Stvoritelj. Nije stoga rijetkost da  ne prežemo od života prema vlastitom nahođenju, ili se navikavamo na onaj prema zadanim ljudskim obrascima, modama i modelima, čime opetovano osporavamo ono temeljno pravilo koje nas uči kako se život može održavati samo ako živimo sukladno istinskom principu. S velikom dozom površnosti dajemo se voditi zamamnim uvjerenjima, izlažemo se obećavajućim zahvatima i podvrgavamo uvriježenim tehnikama življenja, a da nam ni na kraj pameti nije kako je samo Bog ispravan princip našeg življenja. Štoviše, da bismo, ne samo mogli ispravno funkcionirati, nego uopće i živjeti, valja nam živjeti prema tom principu od kojeg nam dolazi život, kao što biljka živi od vode i sunca, a životinja od svoje hrane. Ali, za razliku od drugih bića, princip našega života je ne samo tjelesni nego i duhovni, ne samo vremeniti, nego i vječni. Stvarajući nas, Bog nas je stvorio, rečeno rječnikom tehnologije, s jamstvom života vječnoga. Premda smo s njem stvoreni, treba nam biti jasno da prava u njemu zapisana ne ostvarujemo ako se ne ponašamo sukladno najdubljoj biti svoga života, to jest ako ne djelujemo sukladno počelu po kojem smo stvoreni.

U tom smislu truditi nam se svim silama održati u sebi počelo života, to jest ostati u trajnoj povezanosti s njim, a to znači da smo pozvani živjeti prema zakonitostima kojima nas je odredio Stvoritelj, a ne prema obrascima koje su izmislili ljudi. Mnogi, doista, niti ne razmišljaju o vlastitoj krhkosti, te tako ne shvaćaju da u sebi samima ne nose niti princip zemaljskog postojanja, a kamoli princip vječnoga života, premda ga panično žele i traže, te se ne trude niti održavati ga kao takvog. Zato takvi lošom ‘uporabom’, ne primjenjujući oni što znaju u odnosu prema tehnološkim napravama, dovode u pitanje jamstvo koje im je Bog dao za vječnost. Ako ne održavamo svoj život na način na koji je to Bog predvidio, ili se ne služimo sredstvima koja nam je on stavio na raspolaganje, onda je normalna posljedica da smo proigrali jamstvo, a sebe izložili riziku nepopravljivog kvara, oštećenja i propasti.

Shvatiti ovu istinu, znači shvatiti vlastitu ovisnost o Bogu, jer čovjek je prije svega stvorenje, što znači da nije sebi dao život, te da svoje počelo nema u sebi. I premda je obdaren besmrtnom dušom, nitko u samome sebi nema mogućnost blaženoga života neovisno o Bogu, kao da bi mu blaženstvo bilo zajamčeno samo po sebi. Naprotiv, blaženstvo nam je dano na dar od Boga u njegovoj riječi života i hrani koju nam priskrbljuje. Zato je Bog poslao k nama svoga Sina kako bi bio utjelovljena Riječ po kojoj nam dolazi božanski nauk i hrana života vječnoga. Bez njega ne možemo imati života u sebi, niti ostvariti temeljni cilj kojemu stremimo – život vječni, što nam on sam u govori u današnjem evanđeoskom odlomku.

Krist nam nudi model božanskog unutartrojstvenog života i zajedništva. On poziva i nas da uspostavimo s njime odnos koji on uspostavlja s Ocem. Zato se i ne ustručava reći da on živi po Ocu, kao što očekuje od nas da živimo po njemu, čime ostvarujem najprisnije zajedništvo i s Ocem. Kao što je on potpuno u Ocu i Otac u njemu, tako očekuje da i mi budemo u njemu. Ukazujući nam na istinu da bez njega ne možemo imati života vječnoga, jasno nam veli kako je počelo našega života u Bogu, koji je ujedno i jamstvo života vječnoga. Tko bi smatrao da mu je takav život nedostižan, jer je preuzvišen ili tko bi smatrao preteškim ostvariti takvo zajedništvo života, Gospodin nam daje prikladan način da to ostvarimo. Zahtjev koji iznosi u današnjem evanđeoskom odlomku da živimo po njemu u biti je najprije poziv i dar. On je zato sišao s neba kako bi nam bio dostupan i dohvatljiv na ljudski način. Utjelovio se kako bi nam dao svoje tijelo za hranu, te kako bismo, hraneći se njegovim životom, imali život u sebi. Na taj način mi ljudi, koji nemamo u svojoj vlasti ni princip svoga života, primamo na dar božanski život. Primajući taj dar od Boga, primili smo i poziv na vječno blaženstvo koje se ne događa samo po sebi, nego se ostvaruje u vidu primljenoga dara.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

S Kristom Gospodinom našem životu je dana nova kvaliteta. U nas je pohranjen besmrtni život koji po sebi nemamo, nego smo stvoreni s mogućnošću da ga primimo. Našem je životu dana božanska nadogradnja, jer produživanjem smrtnoga ne može se postići besmrtno, isto kao što produživanjem staroga ne može doći novi. Ako živimo po njemu, s njime nam je dan besmrtni i novi život. Po njemu možemo primiti one dopune koje valja ugraditi u svoj život paralelno s vlastitim razvojem. I kao što se razvijamo tjelesno, pretvarajući u stvarnost raznolike mogućnosti, tako nam je činiti i duhovno. Bog mu nudi i ‘dopune’ osnovnog programa, tako da se razvije sukladno svim svojim mogućnostima. Samo spajajući se na središte božanskog života, to jest prihvaćajući njegov život koji nam struji po euharistijskoj hrani, ostvarujemo pravo na dano jamstvo života vječnoga.

Zato nam je prihvatiti njegov poziv da živimo po njemu kao novi način skrbi za svoj život, koji je tako jedinstven jer se ne podudara s ljudskom skrbi i ljudskim tehnikama življenja. Ako smo odgovorni za svoj život, onda ćemo slijediti upute onoga koji nam je dao jamstvo vječnosti, jer sami od sebe je ne možemo dosegnuti. A Gospodin je bio vrlo jasan kad veli: Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; ili pak: Onaj koji mene blaguje, živjet će po meni. Ako kao ljudi ne možemo dati sebi ono što nemamo, ipak možemo dopustiti onome po kome smo stvoreni, da nam to dade. Ako od početka nismo obdareni potpunim ostvarenjem, obdareni smo ipak mogućnošću istoga, ako živimo sukladno onome što je Stvoritelj za nas predvidio svojim planom. Ne bojmo se stoga blagovati Krista u euharistijskom kruhu i vinu, jer je on počelo našega života i tko njega blaguje, živjet će uvijeke.

dr. don Ivan Bodrožić

Foto: Shutterstock.com