Zašto se moramo svladavati?

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Više je razlogâ negoli dana u godini koji nas potiču na svladavanje.

1. Prije svega moramo imati na umu da smo u stanju grijeha, a to je stanje ne­reda i pogoršanja. Osjećamo mi to vrlo do­bro. Cijela je naša narav kao čvorasto deblo, probijeno i isprepleteno malim, opas­nim i često nečistim sklonostima i nagonima koji nam otežžavaju vršenje dobra, nagone nas na zlo i spremaju na grijeh. Puni smo sebičnosti, oholosti, zavisti, nestrplji­vosti, osjetilnosti, lijenosti i nestalnosti. I najodgojeniji čovjek, nažžalost, možže postati neplemenit i prost, ako se ne svladava. Pa da i samo jedan dan pustimo slobodne ruke našim strastima, navele bi nas na nevjero­jatno zla djela. Opasne zvijeri držžimo u čvr­stim, zaključanim kavezima, a ne vjerujemo ni posve ukroćenima. I u čovjeku žživi neka zvijer. Nema te strahote i prostote koju čovjek ne bi mogao počiniti, popusti li ne­ukroćenim strastima. U ovakvim slučajevi­ma pomažže nam jedino milost Božja i snaga svladavanja samoga sebe.

2. Ljudi smo i na ovome svijetu žživimo među ljudima. Svijet nije baš pakao, ali nije ni raj. ŽŽivot nije zabavno putovanje nego ozbiljna borba i rad, a rad umara; žživot je ratna služžba kojoj se ne možže nitko oteti; žživot je borba, borba na žživot i smrt. U žži­votu se isprepliću bol i veselje, sreća i ne­sreća; jedno nas dižže do obijesti, a drugo nas ubija malodušnošću i očajem. U žživotu žživimo s toliko drugih ljudi povezani čitavom mrežžom raznovrsnih društava, stalež­ža, zvanja i položžaja, a svako zvanje i svaki položžaj tražži raznovrsne žžrtve. Tko će svemu tome udovoljiti bez samozataje i svladavanja samoga sebe i bez velike strpljivosti? Sa svakim treba biti strpljiv, sa sobom, s bli­žžnjim i sa samim dragim Bogom. A strplji­vosti nema bez samozataje!

Tekst nastavlja ispod oglasa

3. Mi smo kršćani. Sve nas u kršćanstvu obvezuje na samozataju. Spasitelj, utemelji­telj naše vjere, propovijeda nam mrtvljenje svojim naukom i svojim primjerom. Od ko­lijevke do groba Gospodin Isus žživa je samo­zataja. Samozataju je odredio kao nenado­knadivi uvjet da mu budeš sljedbenik i uče­nik; znak mu je i biljeg prave vjere. Kr­šćanska je vjera križž za oholost našega zna­nja i riznica za sve poticaje na svladavanja. Koliko imamo zapovijedi, toliko imamo i pri­lika i poticaja na svladanje. Pa i sami su sa­kramenti po svojemu značenju znamenja svladavanja i omogućuju svojim milostima samo­zataju. Po shvaćanju svetoga Pavla cijeli kršćanski žživot nije ništa drugo nego umiranje i pokapanje samoga sebe (Rim 6,4). Bez prave samozataje koja nam omogućava izbjega­vati sve teške grijehe, pobjeđivati sve napasti i držžati sve zapovijedi, cijelo je naše kršćanstvo isprazno i ništavno. Od sada se u nebo ide uskim putem i kroz niska vrata samozataje (Mt 7,14). Ako bi tko načelno odbacivao samozataju, bio bi pun duha koji je neprijatelj svemu što je Božžje; nijekao bi kršćanstvo i kršćanski pogled na svijet.

4. Nadalje, mi moramo biti krjeposni, jer jedino krjepostima postižemo svoj cilj. Koraci do cilja dobra su djela. Da bismo uzmogli dobro raditi, treba nam snaga, a snagu nam daju krjeposti. Krjeposti nisu ništa drugo doli stalne sile i sposobnosti za dobro djelovanje. Svima su nam potrebne krjeposti, a sve su krjeposti manje-više teške. U takvim nam trenucima u pomoć pristižže samozataja i svladavanje samoga sebe. Čuli smo da samo­zataja nije pojedinačna krjepost nego da po­mažže svim krjepostima. Krjepost je sama po sebi lijepa, požželjna i privlačna. Što nas kod nje plaši i od nje odbija jest težžak napor koji ulažžemo da bismo došli do nje i da bismo je vršili. Samoza­taja odstranjuje poteškoće; tko se je, dakle, naučio svladavati ima ključ za svaku krje­post. U tome ležži ono veliko značenje samo­zataje za kršćanski žživot.

5. To isto vrijedi i za zasluge bez kojih nema ulaza u nebo. Najsigurnije se zaslužžuje samozatajom, jer ona radi protiv naše na­ravne sklonosti pa tu nema obmane. No, sa­mozataja donosi i najveće zasluge, jer je najtežža i jer možže proizvesti najuzvišenije krjeposti. Kad se jednom približži vječnost i kad bude morala pasti presuda o zaslugama na­šega rada, kako će se naša duša ogledavati za svakom žrtvom i za svakom pa i najmanjom samozatajom! A koliko tih zaslužžnih djela, malih i velikih, možžemo svaki dan izvršiti uz neku malu pažnju!

6. Ako je to tako, onda nema sumnje da je najbolji duhovni učitelj onaj koji nas po­tiče na samozataju; najbolja je ona duhovna knjiga koja nas upućuje na mudrost samo­zataje. Toma Kempenac je rekao da napreduješ onoliko koliko se svladavaš. Nema dvoj­be da se prava i neprevarljiva duhovnost sastoji u čišćenju srca od grijeha, u krje­posnim činima i u iskorjenjivanju neurednih strasti. Sve se to može postići samozata­jom i to jedino njome. Samozataja je kamen kušnje za pravu askezu.

Vjera ti je bitna? Klikni like i pridruži nam se![/facebook]

7. Napokon mi žželimo i moramo biti suvremeni ljudi. Ako tu žželju ispravno shva­timo, znači da moramo žživjeti s vremenom u kojemu jesmo i prisvojiti sve njegove dobre nazore i težžnje i u sebi ih usavršavati. Protiv toga nema Bog ništa; naprotiv, takvi mu ideali i pobude služže da u određeno vrije­me vodi čovječanstvo do cilja koji mu je postavio. Danas se mnogo govori i priča o obrazovanju, kulturi, napretku, o sveopćoj civi­lizaciji a osobito o izobrazbi ličnosti i ka­raktera. S punim pravom, jer sav izvanjski napredak, sva znanost, umjetnost i gospo­darstvo ništa ne koriste, ako kod sve slave svijeta, koju je podigao čovjek, on sam ostane neobrazovan kao barbar i neznalica, kao ćudoredni prosjak i bijedni rob najnečasnijih strasti. Prorok Izaija reče: “Zemlja mu je puna srebra i zlata i blagu mu kraja nema”, a u sredini stoji pognut i ponižžen čovjek (Iz 2,7). U čemu se drugome i sa­stoji izobrazba karaktera, osobnosti i individu­alnosti nego u izobrazbi, odgoju i jačanju volje za sve što je vrijedno dobro i plemenito? A kako se ta izobrazba provodi i postižže? Nikako drugačije nego samozatajom. Jakost se volje iskušava u samozataji; kroz tu školu mora volja proći, žželi li biti oruđe za dobra djela.

8. Ako je čovjeku drago proći ovu školu, postižže čast i slavu u kojoj ga je Bog u početku stvorio. Svaki čin samozataje i svla­davanja samoga sebe približžava nas k bož­žanskome prauzoru. Tada se na nama ispunjavaju Božžje nakane i postajemo slika Božžja, svetište savršenstva, mudrosti, reda, ljepote, slobode i prave vjere. Ali, sve se to stječe jedino uz cijenu kršćanske samozataje.

Moritz Menschler (Preuzeto iz knjige Tri temelja duhovnog života – Verbum)


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 7. ožujka 2013.

Možda vam se svidi