zavist i kako se od nje izliječiti

Zar je oko tvoje zavidno, što sam ja dobar?

Jest, Gospode, nažalost je, a bila sam uvjerena da je drugačije. Da sam sjedila nasuprot Tarika u „Milijunašu“, i da je ovo pitanje bilo za milijun kuna, izgubila bih.

morgueFile

Foto: morgueFile.com

Sviđa mi se kako nam Isus ukazuje na naše slabosti. Taman da ćemo uzletjeti s mišlju: Bože, nisam li ja tvoje remek djelo: idem redovito na misu, ispovijed, dajem ti čak i desetinu, školujem bogoslova u misijama…Oh, savršenosti, ime ti je Jeronima! Kad nas On fino spusti kao nitko. U samo jednom potezu.

Da krenem od nekakvog početka s ovom lekcijom zvanom „Zavidno oko“. Živim u slavonskom gradiću i redovito sam na nedjeljnoj svetoj misi jer pjevam kao sopran (dok se ne utvrdi drugačije, prema riječima zborovođe) u župnom zboru koji broji 20-ak članova. Naš zbor ima svoje mjesto odmah pored oltara s kojeg se pruža izvrstan pogled na cijelu crkvu. Priznajem da često „prodajem zjake“ jer je nedjeljom potražnja za njima nekako najveća, a postigne se i najbolja cijena.

I tako jedne nedjelje taman kad je župnik krenuo pričešćivati, zamijetim nešto vrlo neobično. Svećenik silazi dolje, prvo pričešćuje jednog dječaka, vraća se na oltar, uzima hostije i pričešćuje zatim sav ostali puk. Prvi put kad sam to vidjela, nisam bila sigurno jesam li dobro vidjela.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pomislim si: Ma hajde, Jeronima! Malo ti se neke stvari priviđaju zbog euharistijskog posta, niskog tlaka i meteoropatije. Mi Slavonci ako barem malo ne pomirišemo kulenove seke ujutro, opasni smo po okolinu. A i tko je vidio na prazan želudac pjevati?!

U redu. Pustim ja tu misao do sljedeće nedjelje. Opet se ponovi ista stvar. E, tu mi stvari više nisu bile nikako jasne. Biljčica zavist opet je prosula sjemenje koje počinje klijati u meni. Ista ona zavist koju osjećam kad bi mama pokazala mrvicu više brige za mlađu braću, ili sašila prekrasne haljine za svoje mušterije, ili kad bi tata pohvalio moje vršnjake a ne mene, kad bi neka od mojih prijateljica našla dečka, a ja ne, kad bi se na mojoj molitvenoj zajednici molilo minutu duže za neku drugu osobu, kad bi ostali dobili dar molitve u jezicima, a ja ne. To je u mom biću odmah aktiviralo lampicu: „Vole me manje ili me više uopće ne vole, nije im više stalo do mene“.

Promatrala sam taj za mene „nemili događaj“ u crkvi barem 10-ak nedjelja i s ljutnjom čak išla na svetu pričest. Došla sam kući, ispričala mami što se dogodilo. Mamin je odgovor glasio: „Vjerojatno za to postoji dobar razlog. Ne znam ti reći kad nisam sama vidjela. Znaš Karla i njegovu obitelj. To su dobri i pobožni ljudi. Možda je Karlo izrazio želju da bude svećenik pa ga svećenik zato posebno pričešćuje. Ili zbog njegovih zdravstvenih poteškoća. Velečasni sigurno ima dobar razlog“.

Nisam se nikako mogla pomiriti s maminim argumentima. Odgovorila sam joj: Zar ne bi barem u crkvi svi trebali biti jednaki?! Kakve sad odjednom protekcije?! Dosta mi je toga! Svi mi imamo zdravstvenih poteškoća i posebnih potreba! Karlo nije invalid! Čim vidim velečasnog, reći ću mu!“

Da, istina, dječak Karlo mi je bio drag. Dolazi iz mnogobrojne obitelji i roditelji su jako dobri ljudi, skromni, pošteni, aktivni u crkvi, praktični vjernici, često me povedu sa sobom na duhovne seminare.

Čak ni to nije ublažilo moju zavist. Odlučila sam da ću prvo ispitati situaciju kod Karlove mame Marice, a ako ne dobijem zadovoljavajući odgovor, pravac-župnik, pa kud’ puklo da puklo.

Naravno, isto se ponovilo i ove nedjelje. Poslije mise zadržim se malo ispred crkve u razgovoru s poznanicima i sretnem Maricu, ženu širokog osmijeha i tople, neiskvarene, dječje duše. „Marice, ne zamjeri mi što ću te ovo pitati, ali primijetila sam da velečasni tvog Karla uvijek pričešćuje posebno. Nisam to nikad vidjela ni u jednoj drugoj crkvi“.

„Je, znaš da moj Karlo ima celijakiju i da ne smije jesti ništa pšenično pa velečasni za njega posebno naruči iz Zagreba hostije bez glutena.“ Sve što sam ja uspjela izustiti je bilo: „Aha, pa da.“ Nisam stigla reći ništa drugo jer sam u tom trenutku morala progutati unaprijed spremljeni rafal pritužbi začinjen žličicom Sotonine Vegete zvane „zavist“.

Došla sam kući i dugo molila Isusa za oprost i pad na tako lakom ispitu: „Isuse, pročelniče katedre za oprost, imaj samilosti sa ovom svojom studenticom koja nikako da položi taj ispit…Držim se nekakvih starih skripti koje kolaju među nama smrtnicima, umjesto da se držim jedine ispravne koja garantira 100% prolaz na svim Tvojim ispitima i koja liječi i zavidno srce i oko.

Jeronima Matić | Bitno.net

Objavljeno: 31. kolovoza 2014.
  • Oznake:

Možda vam se svidi