Vjera spašava

Biblijsko razmišljanje uz 28. nedjelju kroz godinu

Vjera

U događaju ozdravljanja desetorice gubavaca, opisanom u današnjem evanđeoskom odlomku, sveti Luka ističe nezahvalnost devetorice i zahvalnost Samarijanca koji je, nakon ozdravljenja, držao prikladnim vratiti se i zahvaliti Isusu za dar ozdravljenja. A jer je Gospodin Isus bolje i dublje protumačio sve što se dogodilo, dao je i nama prigodu razmišljati o samoj biti događaja. Dok je ove ljude životna nevolja ponukala da od Isusa zatraže pomoć, s druge pak strane Gospodin nam je otkrio da je ovaj zahvalni Samarijanac imao nakon toga i unutarnji poticaj vjere da se vrati i zahvali autoru čuda za sve što se dogodilo. Kad je vidio da je ozdravio, shvatio je da je ozdravljen Božjom moću, nakon čega je dopustio da ga ta ista Božja moć zahvatio i iznutra darujući mu svjetlo vjere u čijem sjaju i jasnoći je dodatno sagledao događaj vlastitog ozdravljanje, što ga je ponukalo na drukčije djelovanje u odnosu na devetoricu svojih gubavih kolega. Sveti Luka bilježi da se vratio slaveći Boga u sav glas, dok mu je sam Isus upravio vrlo znakovite riječi: Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila! Tako nam je Gospodin Isus protumačio da je vjera bila uzrok koji ga je iznutra pokrenuo da počne slaviti Boga i da dođe zahvaliti svome iscjelitelju.

No u ovom trenutku mogli bismo se upitati što je Gospodin svojom izjavom htio reći.  Što znači izjava da ga je vjera spasila? Kako je samo ovog gubavca vjera spasila kad su se sva desetorica spasila od iste pogubne i neizlječive bolesti? Što je ovaj deseti primio više od ostale devetorice? A valja se upitati ima li to ikakve veze i s našim kršćanskim životom. Doista, što se tiče ozdravljenja svi su primili isto, ali što se tiče duhovnog unutarnjeg dara, tu postoji razlika. Samo je ovaj posljednji otvorio svoje srce Bogu do mjere da nije bio usredotočen na sebe i svoje ozdravljenje, nego je u svemu tome vidio Božji znak i Božji prst. Zato je imao unutarnju radost i zahvalnost kad je spoznao tu veliku istinu, koju mu je Bog po vjeri podario, premda je bio tuđinac koji po židovskim kriterijima nije imao prave vjere. No Bog je pokazao da vjerom zahvaća srca i mimo ljudskih kriterija, te da vjera nije ustaljeni odnos između Boga i ljudi, nego živi odnos koji je sposoban promijeniti biće unutarnjom duhovnom snagom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zato ovaj čovjek i nama svjedoči kao u imati vjeru znači u svemu prepoznati prst Božji i Božje djelovanje. Ona devetorica koji su pripadali vjerničkom Božjem narodu nisu doživjeli ovu radost da im Gospodin Isus kaže kako ih je vjera spasila, jer su bili usredotočeni na sebe i na svoje ozdravljenje, a ne na Božju prisutnost. Samarijanac je pak povezao Božje djelovanje s onim što je učinio Isus, te dok slavi Boga vraća se onome po čijim se djelima Bog proslavio na najizvrsniji način. Ovaj očišćeni gubavac je dopustio da ga Bog zahvati, te je povjerovao, primivši tako dar koji nije tražio, ali koji je postao neizbježan kako bi mogao sagledati događaj ozdravljenja iz one najdublje perspektive.

Slično se događa i u našem životu. Otvarajući se vjeri i mi prepoznajemo da nas Bog spasenjski zahvaća do najdublje biti života, što nam je potrebno kako onda kad smo bolesni, tako i onda kad smo zdravi. Dopuštajući da nas Bog zahvati, mi prepoznajemo i učimo čitati i tumačiti znakove Božje i znakove vremena, što nije dano onima koji ne propituju svijet živom vjerom. Tako naš naraštaj sliči ovoj desetorici gubavaca: svi jednako primamo znakove Božje dobrote, a samo pojedinci ih znaju tumačiti i spasiti se vjerom, poput Samarijanca koji je znao uočiti Božje djelovanje u svom životu. Doista samo pojedinci uspijevaju uočiti i ispravno tumačiti znakove vremena i Božje zahvate u svijetu. Samo oni koji vjerom promatraju povijest spasenja mogu prepoznati da je Isus djelovao božanskom snagom, te uočavaju njegova djela i sada među nama u sakramentalnoj prisutnosti i na ostale milosne načine. Samo oni koji vjeruju otkrivaju da u svijetu nisu napušteni i ostavljeni, nego da ih čuva i providnošću prati sam Bog, te puni poštovanja dolaze mu izraziti zahvalnost, po Kristu Gospodinu po kojemu nas je zadužio čudima svoje ljubavi.

Tako vjera postaje nositeljica spasenja, jer čini da spoznamo Boga, te da mu se sa zahvalnošću ‘odužimo’ za dobrotu i ljubav, u čemu nam zahvalni gubavac služi kao primjer i poticaj. Vjera ga je dovela do nogu Isusovih, do nogu onoga koji je uzrok divnih Božjih čudesa u svijetu, te začetnik i dovršitelj naše vjere. Upravo na tragu ovog događaja možemo razumjeti proces nastanka vjere, koja nije isto što i ozdravljenje, pa je ne možemo s njime ni poistovjetiti. Za vjeru nije primarno zemaljsko i tjelesno dobročinstvo, jer, kako vidimo, ono ne mora neophodno voditi k izgradnji vjere. Mnoštvo je oni koji su zdravi, ali zdravlje ne prihvaćaju kao čudesni Božji dar, dok vjera nastaje kada postajemo svjesni da Bog vodi sve događaje našega života, te da se svime služi za svoju slavu, bilo zdravljem bilo bolešću.

Iz svega rečenoga jasno je da vjera spašava, jer nas privodi u zajedništvo i stavlja u zahvalan odnos prema Bogu, te da stoga ozdravljenje nije isto što i spasenje. Iz toga također zaključujemo da uloga vjere nije medicinska, nego spasenjska, to jest uloga vjere je da čovjeka dovede do spoznaje Boga i njegove prisutnosti u svijetu i životu pojedinca. No promatrajući ljude oko sebe vidimo da mnogi to previđaju, te žive kao nezahvalnici ne uočavajući Božju dobrotu, ne samo u onim redovitim svakodnevnim pojavama i svakodnevnom življenju, nego ni u onim izvanrednim zahvatima kojih je pun svijet i ovo naše vrijeme. Da je to tako potvrđuje toliko broj nezahvalnika, pa i među kršćanima, koji su poput one devetorice gubavaca, nesvjesni Božjeg djelovanja u vlastitom životu. Onaj koga je vjera doista zahvatila iznutra, osjeća da je svaki djelić vremena i svaki drugi dar izravno od Boga, te da po Kristu Isusu možemo kušati plodove spasenja na zemlji.

Stoga nas istinska vjera nuka na pravu zahvalnost i klanjanje Bogu na zemlji, najprije Kristu Gospodinu, a po njemu Ocu nebeskome koji nas je po svome Sinu obdario spasenjem. Euharistijsko nedjeljno slavlje je izuzetna prigoda da Bogu uzvratimo za vjeru i spasenje, kao i za sva druga dobročinstva koja nam je iskazao, pa ne propustimo to učiniti nadahnuti primjerom zahvalnog gubavca, kako bismo i sami čuli utješne i poticajne Gospodinove riječi: Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!

dr. don Ivan Bodrožić

Ostale tekstove iz kolumne ovoga autora potražite ovdje.


Objavljeno: 13. listopada 2013.

Možda vam se svidi