Vjera

Vjera je milost

153 Kad sveti Petar ispovijeda, da je Isus “Krist, Sin Boga živoga”, Isus mu kaže: “To ti nije objavilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima” (Mt 16,17).[16] Vjera je Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost. “Da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i unutarnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, da otvori oči duši i “svima dadne ugodnost pristanka i vjerovanja istini”.[17]

Vjera je ljudski čin

154 Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio. Pa i u ljudskim odnosima ne protivi se našem dostojanstvu, da vjerujemo onomu što nam drugi ljudi o sebi ili svojim nakanama reknu, i povjerujemo njihovim obećanjima (npr. kada muž i žena stupaju u brak) i tako s njima uđemo u zajedništvo. Dosljedno tome još se manje protivi našem dostojanstvu “da u vjeri potpun posluh svoga uma i svoje volje damo Bogu koji se objavljuje”[18] i na taj način stupimo s njime u prisno zajedništvo.

155 U činu vjere ljudski razum i volja sudjeluju s božanskom milošću: “Credere est actus intellectus assentientis veritati divinae ex imperio voluntatis a Deo motae per gratiam – Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini”.[19]

Vjera i razum

156 Razlog da vjerujemo nije u tome što se objavljene istine čine istinite i razumljive u svjetlu našega naravnog razuma. Mi vjerujemo “zbog autoriteta samoga Boga objavitelja, koji ne može prevariti ni prevaren biti”. “Ipak, da bi poslušnost naše vjere bila u skladu s razumom, htio je Bog da se unutarnjim pomoćima Duha Svetoga pridruze također vanjski dokazi njegove Objave”.[20]Tako su čudesa Kristova i svetih, proroštva, širenje i svetost Crkve, njezina plodnost i trajnost “najsigurniji znaci božanske Objave, prilagođeni spoznaji svih”, “razlozi vjerodostojnosti”,[21] koji pokazuju da pristanak na vjerovanje nije “nipošto slijep pokret duha”.[22]

157 Vjera je sigurna, sigurnija od svake ljudske spoznaje, jer se temelji na samoj Riječi Boga, koji ne može lagati. Doduše objavljene istine mogu se ljudskom razumu i iskustvu činiti nejasnima, ali “sigurnost koju daje božansko svjetlo veća je od sigurnosti što je daje svjetlo naravnog razuma”.[23] “Deset tisuća poteškoća ne čine ni jednu jedinu sumnju”.[24]

158 “Vjera traži razumijevanje”:[25] tko stvarno vjeruje, traži da bolje upozna onoga u koga vjeruje i da bolje shvati ono što je on objavio. A prodornija će spoznaja opet izazvati veću vjeru, sve žarču ljubavlju. Milost vjere otvara “oči srca” (Ef 1,18) za živo shvaćanje sadržaja Objave, to znači cjeline Božjega nauma i otajstava vjere, unutarnje povezanosti koja te tajne povezuje međusobno i s Kristom, središtem objavljenog Misterija. No, “da bismo objavu sve dublje pronicali, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima”.[26] Tako, po riječi sv. Augustina: “Vjerujem da razumijem, i razumijem da bolje vjerujem”.[27]

159 Vjera i znanost. “Iako vjera stoji iznad razuma, između vjere i razuma ne može biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne može zanijekati sebe samoga, niti istinito (može) ikada proturječiti istinitom”.[28] “Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se vrši doista znanstveno i po moralnim načelima, nikad neće stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu. Štoviše, onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bića uzdržava i čini da budu ono što jesu”.[29]

Sloboda vjere

160 Da bi vjera bila ljudska, mora čovjek Bogu odgovoriti dragovoljno; “stoga se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje; čin je vjere po samoj svojoj naravi dragovoljan”.[30] “Bog doduše zove ljude da mu služe u duhu i istini, i zato ih taj poziv veže u savjesti, ali ih ne sili (…) To se najviše pokazalo u Isusu Kristu”.[31] Krist je zaista pozivao na vjeru i obraćenje, ali na to nije nipošto silio. “Dao je svjedočanstvo za istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su se protivili. Kraljevstvo njegovo (…) raste ljubavlju kojom Krist, na križ podignut, ljude privlači k sebi”.[32]

Nužnost vjere

161 Vjerovati u Isusa Krista i u onoga, koji ga je poslao radi našeg spasenja, nužno je da bismo se spasili.[33] “Budući da je ‘bez vjere nemoguće omiljeti Bogu’ (Heb 11,6) i prispjeti k zajedništvu njegovih sinova, nitko se nikada ne može bez nje opravdati i nitko neće postići života vječnoga ako u njoj ne ‘ustraje do kraja'” (Mt 10,22- 24.13).[34]

Ustrajnost u vjeri

162 Vjera je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar. Mi možemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: “Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere” (1 Tim 1,18-19). Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveća. Ona treba biti “ljubavlju djelotvorna” (Gal 5,6),[36] podržavana nadom[37] i ukorijenjena u vjeri Crkve.

Vjera – početak vječnoga života

163 Vjera nam daje unaprijed osjetiti radost i svjetlost blaženoga gledanja koje je cilj našega zemaljskog putovanja. Tada ćemo vidjeti Boga “licem u lice” (1 Kor 13,12), “kao što jest” (1 Iv 3,2). Vjera je dakle već početak života vječnoga: Dok sada motrimo blagoslove vjere kao u kakvom zrcalu, čini nam se kao da već posjedujemo one divne stvarnosti za koje nam naša vjera pruža jamstvo da ćemo ih jednog dana uživati.[38]

164 Ali sada “hodimo u vjeri, ne u gledanju” (2 Kor 5,7), i spoznajemo Boga kao “kroza zrcalo, u zagonetki (…), djelomično” (1 Kor13,12). Vjera, obasjana Bogom u koga vjerujemo, ipak se često živi u tami. Vjera može biti stavljena na tešku kušnju. Svijet u kojem živimo čini se često veoma daleko od onoga, o čemu nam vjera pruža sigurnost; iskustva zla i patnje, nepravdi i smrti kao da proturječe Radosnoj vijesti. Sve to može uzdrmati vjeru i staviti je na kušnju.

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se:

165 Zato se moramo okretati prema svjedocima vjere: Abrahamu, koji povjerova, “u nadi, protiv svake nade” (Rim 4,18); Djevici Mariji koja je “na putu vjere”[39] prispjela sve do “noći vjere”[40] time što je sudjelovala u muci svoga Sina i u noći njegova groba; i mnogim drugim svjedocima vjere: “Okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svako breme i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa” (Heb 12,1-2).

Katekizam Katoličke Crkve (www.hbk.hr)

Foto: Shutterstock.com
————————————————————————————————————————————–
[16] Usp. Gal 1,15; Mt11,25. 
[17] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 5. 
[18] I. vatikanski sabor, DS 3008. 
[19] SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II-II, 2, 9; usp. I. vatikanski sabor, DS 3010. 
[20] I. vatikanski sabor, DS 3009. 
[21] Usp. Mk 16,20; Heb 2,4. 
[22] I. vatikanski sabor, DS 3008-3010. 
[23] SV. TOMA AKVINSKI, Summa theologiae, II-II, 171, 5, ad 3. 
[24] JOHN HENRY NEWMAN, Apologia pro vita sua. 
[25] SV. ANZELMO D’AOSTA, Proslogion, proemium: PL 153, 225A. 
[26] II. VATIKANSKI SABOR, Dei Verbum, 5. 
[27] SV. AUGUSTIN, Sermones, 43, 7, 9: PL 38, 258. 
[28] I. vatikanski sabor, DS 3017. 
[29] II. VATIKANSKI SABOR, Gaudium et spes, 36, 2. 
[30] II. VATIKANSKI SABOR, Dignitatis humanae, 10; usp. Zakonik kanonskoga prava, 748, 2. 
[31] II. VATIKANSKI SABOR, Dignitatis humanae, 11. 
[32] Isto. 
[33] Usp. Mk 16,16; Iv 3,36; 6,40 i dalje. 
[34] I. vatikanski sabor, DS 3012; usp. Tridentski sabor, DS 1532. 
[35] Usp. Mk 9,24; Lk 17,5; 22,32. 
[36] Usp. Jak 2,14-26. 
[37] Usp. Rim 15,13. 
[38] Usp. SV. BAZILIJE VELIKI, Liber de Spiritu Sancto, 15, 36: PG 32, 132; usp. SV. TOMA AKVINSKI, Summa Theologiae, II-II, 4, 1. 
[39] II. VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium, 58. 
[40] IVAN PAVAO II, Enciklika Redemptoris Mater, 18.