SVJEDOČANSTVO BACHOVE SUPRUGE

Važnost vjere u životu Johanna Sebastiana Bacha

Isječci koji slijede dijelovi su kronike Ane Magdalene Bach, supruge poznatog skladatelja. Ana Magdalena nam, opisujući svoj život s Bachom, približava tog velikog umjetnika, čovjeka i vjernika, koji je svijet obogatio brojnim remek-djelima klasične glazbe

johann-sebastian-bach

Ljubav je ispunjenje zakona – navodio je često ovu poučnu izreku iz Lutherove Biblije koju je čitao sjedeći u svojem velikom kožnom naslonjaču, ljeti uz prozor, a u zimskim večerima kraj kamina.”

‘Kako ćemo doći do toga da neprestano osjećamo kako nas Gospod vodi’, govorio bi. ‘Time što ćemo pažljivo gledati u dubinu duše i živjeti mirno u okrilju našeg prebivališta; zato neka čovjek bude u svom srcu kod kuće i neka digne ruke od nespokojnog lova na vanjske stvari. Ako je ovdje na zemlji sa sobom kod kuće, sigurno će i uvidjeti što se mora uraditi kod kuće, a što Gospod posredno ili neposredno zahtijeva u njemu ili izvan njega.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zatim neka se preda Bogu i slijedi ga ma kamo ga voljeni Bog odveo. Bilo u kontemplaciju ili rad, bilo u grupu pokajnika ili u red onih koji vole ukras Njegova doma. Neka ga slijedi u brizi ili radosti. I dogodi li se da jednom ne osjeti Božju ruku u svom srcu i u svim stvarima, onda neka jednostavno digne od sebe ruke i neka ide dalje u Božje ime bez osjećaja njegova prisustva, ali tako što će pred očima uvijek imati milostivi primjer našeg Gospoda i Spasitelja Isusa Krista.

Duboko u srcu nosio je sliku onog koji je razapet na križu, a njegova najplemenitija glazba je krik pun čežnje za smrću, krik koji mu se otimao pri viziji uskrslog Spasitelja.

Sebastian je sada, kada je doista došlo do onoga čega smo se bojali, pokazao dirljivo strpljenje. Ja nisam bila tako mirna kao on i plakala sam, klečeći kraj njegova kreveta. Ali mi je on stavio ruku na glavu i rekao: ‘Ne budimo tužni što moramo patiti; to nas približava našem Gospodu koji je patio za sve nas.’ Nakon nekog me vremena zamolio da mu iz Taulerove Knjige propovijedi pročitam drugu propovijed u kojoj se pojavljuje jedno mjesto kojeg se on sjetio još iz ranijih vremena i koje je, za utjehu nama oboma, htio sada čuti: ‘Da su mi oči u glavi, to je predvidio Bog, naš nebeski otac vječnosti, a ako mi budu oduzete, ako oslijepim ili oglušim, onda je i ovo predvidio naš nebeski otac vječnosti, a njegova vječna odluka se oduvijek izvršavala. Ne trebam li onda sada otvoriti svoje unutarnje oči i uši i zahvaliti Bogu što se njegova vječna volja izvršila u meni? Kako mogu tugovati zbog toga?

 Znam da mu je često u sekundi dopiralo do svijesti kako je najbolja nada u životu bila ta što se jednom možemo oprostiti i otići Spasitelju, kojeg je on tako svečano volio 
I tako to ide sa svakim gubitkom, gubitkom prijatelja ili obitelji ili dobrog glasa ili uopće bilo čega drugog čime nas Bog podsjeća na sebe; sve mora služiti tome da te pripremi i da ti pomogne u postizanju istinskog mira.’

A Sebastian je podnio još mnogo više od gubitka vida. Liječen je lijekovima koji su imali snažno djelovanje i puštanjem krvi, što je slomilo njegovo jako zdravlje. A ipak, u posljednje vrijeme nastupila je kod njega neka duboka, široka vedrina. Smrt za njega nikad nije bila užasna, ona mu je cijeli život bila nada koju je netremice gledao – javljala mu se uvijek kao istinsko dovršenje cijelog života. I u njegovoj se glazbi pokazalo ovo duševno raspoloženje, njegova melodija nije nikad postajala tako lijepa i strastvena kao kada se u njegovim kantatama radilo o smrti i opraštanju od ovog svijeta. Ljudi u kojima ne živi genij ne mogu ovo razumjeti, a i ne znaju kako mora izgledati svakodnevni život, zemaljsko postojanje takvim duhovima; ono im izgleda kao okivanje njihovih snaga. Ni ja ovo nisam osjećala u potpunosti dok je Sebastian bio živ, jer nikad nije o tome govorio. Bili smo sretni jedno s drugim, a on je uvijek bio marljiv i mnogo je radio. Ali znam da mu je često u sekundi dopiralo do svijesti kako je najbolja nada u životu bila ta što se jednom možemo oprostiti i otići Spasitelju, kojeg je on tako svečano volio. Ova čežnja za smrću me kod Sebastiana katkad plašila i žalostila, naročito u mladosti, a ja nikad nisam mislila o tome može li se ona i kako otkloniti. Ali, otkako je otišao, a ja tako često razmišljala o njegovu biću, njegovim navikama i njegovim riječima i dozivala pred dušu prošlo vrijeme, došla sam do toga da mu je smrt značila otpuštanje u neku višu slobodu, gdje su njegove snage, koje ovdje nisu bile u stanju sasvim se izraziti, mogle izvoditi u nebeskoj širini Gospodnjih predvorja svoje moćnije igre.

Christof je bio otišao i ja sam bila sama sa Sebastianom. Pohrlila sam prema krevetu, gdje je on ležao široko otvorenih očiju i gledao prema meni, on me VIDIO! Utonule i od patnje i naprezanja da vidi sakupljene zvijezde, još su se jednom razmaknule i sjela sjajem punim bola. To mu je bio posljednji poklon od Gospoda, povratak svjetlosti kratko prije kraja. Još je jednom pogledao prema suncu, pogledao je djecu, mene, malog unuka kojeg je Lizica držala pred njim i koji je nosio njegovo ime. Pružila sam mu divnu crvenu ružu, a njegov pogled je zastao na raskoši njene boje: ‘Magdalena’, reče, ‘onamo kamo idem vidjet ću ljepše boje i čuti glazbu o kojoj smo mi, ti i ja, do sada samo sanjali. A moje će oko gledati samog Gospoda!’

Tekst je preuzet s dopuštenjem iz časopisa Book


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 7. srpnja 2014.

Možda vam se svidi