I danas su ljudi žedni Isusovih riječi, jedinih riječi koje mogu donijeti mir duši, jedinih koje otvaraju put u raj.

Foto: Flickr.com/Catholic Church England and Wales

“Ovo je uistinu Prorok. […] Nikada nitko nije ovako govorio.”1 Gospodin govori vrlo jednostavno o najdubljim stvarima i to čini na privlačan i poticajan način. Njegove riječi jednako su razumljive učiteljima zakona kao i ribarima iz Galileje.

Isusov način pripovijedanja prikladan je i ugodan njegovim slušateljima. On često ponavlja isti nauk, ali prilagođava svoje prispodobe ljudima koji ga slušaju: zrno pšenice koje mora umrijeti da bi donijelo rod, radost zbog pronađenih novčića koji su bili izgubljeni, pronalazak skrivenog blaga… Kroz slike i prispodobe na najbolji mogući način prikazuje vrhovnu moć Boga Stvoritelja, a u isto vrijeme prikazuje ga i kao pažljiva Oca, koji s puno ljubavi brine o svojoj djeci. Nitko poput njega nije objavio temeljnu istinu o čovjeku – njegovu slobodu i nadnaravno dostojanstvo, koji proizlaze iz milosti božanskog sinovstva.

Njegov nauk privlačio je mnoštvo ljudi koji su ga slijedili te ih je često trebalo otpraviti kako bi otišli od njega. Krist ima “riječi života vječnoga”,2 i zadužio je nas da ih dalje prenosimo svim naraštajima do kraja vremena.

I danas su ljudi žedni Isusovih riječi, jedinih riječi koje mogu donijeti mir duši, jedinih koje otvaraju put u raj. “Svi mi kršćani sudjelujemo u ovoj zadaći obznanjivanja Krista. Svi vjernici, od Svetoga Oca do posljednje krštene osobe, sudjeluju u istome pozivu, u istoj vjeri, u istome Duhu, u istoj milosti. […] Svi sudjeluju aktivno i suodgovorno […] u zajedničkoj zadaći Krista i Crkve.”3

Nužno je obznaniti Kristov nauk jer neznanje je moćan neprijatelj Boga i “uzrok je i korijen svih zala koja truju osobe, narode i nacije i tako počesto zbunjuju duše mnogih uzrokujući nepoznavanje istine”.4 Kristova objava još je nužnija u zapadnim zemljama, na to je nekoliko puta ukazao papa Ivan Pavao II.: “Nalazimo se u Europi gdje izazov ateizma i skepticizma postaje sve jači; gdje polako pušta korijenje velika moralna nesigurnost zajedno s padom obiteljskih i moralnih vrijednosti; gdje dominira opasan sukob ideja i pokreta.”5

Svaki kršćanin pozvan je svjedočiti dobar nauk evanđeoske poruke – ne samo primjerom, nego i riječima. Moramo iskoristiti svaku priliku koja se ukaže (znajući točno kako je pronaći i iskoristiti): u krugu obitelji, s prijateljima, kolegama, susjedima, sa svima onima koje susrećemo, čak i na kratko, na putovanjima, sastancima, za vrijeme kupovine ili prilikom sklapanja poslova.

Za osobu koja želi ići putem svetosti život ne smije biti široka cesta prepuna izgubljenih prilika jer Gospodin traži od nas riječi koje će biti odjek njegova učenja, kako bi pokrenule srca. “Točno je da Bog cijeni ljudsku slobodu i da možda postoje oni koji ne žele usmjeriti pogled prema Božjemu svjetlu. Ali milost koju Bog želi izliti na zemlju daleko je jača, puno obilnija i velikodušnija. On i danas, kao i nekada i uvijek, računa na suradnju apostola koje je sam izabrao da svuda donesu svjetlo.”6

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

1 Iv 7,40–46.

2 Iv 6,68.

3 A. DEL PORTILLO, Fieles y laicos en la Iglesia.

4 IVAN XXIII., Enciklika Ad Petri cathedram, 29. lipnja 1959.

5 IVAN PAVAO II., Govor, 6. studenoga 1981.

6 A. DEL PORTILLO, Pastoralno pismo, 25. prosinca 1985., 7.