SVOJSTVA MOLITVE

Tri moguća razloga zašto vaša molitva nema uspjeha

Ako naša molitva nema uspjeha, nije Bog kriv nego mi sami. Tri su razloga neuspjeha: ili smo mi nevrijedni, ili molitva ne vrijedi, ili ne vrijedi ono za što molimo. (Mali, male, mala = Zli, zlo, zla). Mo­litva mora imati ova svojstva.

Foto: Elvir Tabaković

Foto: Elvir Tabaković

Najprije je potrebno da sami znamo što iznosimo pred Boga, tj. ne smijemo moliti nepažljivo, rastreseno i besmisleno. Najvažnije je da se ne želimo rastresti i svjesno ostati u rastresenosti. Kako će nas Bog slušati kad mi sami sebe ne slušamo i ne znamo što tražimo? Ne bi ni za našega svetoga anđela čuvara bilo časno ni ugodno prinositi Bogu ovakvu rastresenu molitvu. Budući da je svojevoljna rastresenost u molitvi grijeh, anđeo je ne bi ni prikazao Bogu. Takva nam molitva ne donosi milosti nego kazne. Nehotična rastresenost, tj. ona koja dolazi na nas pro­tiv naše volje, ne otima nam zasluge i za­dovoljštine nego nam jedino oduzima slatki užitak u pobožnosti. Brbljanje ludoga djeteta ne srdi oca i majku. Bog poznaje našu slabost pa je strpljiv.

Drugo: mi sami moramo ozbiljno shvatiti molitvu i mnogo nam mora stajati do toga da budemo uslišani. Potrebno nam je stoga revno i žarko moliti. No, revnost i žar nisu u mnoštvu molitava nego u sudjelovanju naše volje kod molitve. Tamjan se ne diže k nebu, ako ga žeravica ne pali. Revnost i žar duša su molitve. Bog sluša srce, a ne usta. Razgovor s Bogom uvijek je važan događaj i uvijek je velika stvar za koju ga molimo. Rev­nost i žar uvijek su potrebni u molitvi. Ako nemamo pouzdanja u snagu naše vlastite molitve, onda tražimo pomoć od drugih ljudi u zajedničkoj i javnoj molitvi, zazivaj­mo u pomoć svece i presveto ime Isusovo; ovome je imenu u osobitoj mjeri zajamčena snaga uslišanja (Iv 16,23).

Treća je odlika kod molitve poniznost. Dolazimo k Bogu kao molitelji a ne kao vjerovnici, kao grješnici a ne kao jednako­pravni članovi. Pa i sama nam izvanjska poniznost lijepo pristaje, jer se dopada Bogu a i nas same potiče na revnost i žar.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Četvrto važno svojstvo naše molitve jest pouzdanje. Sve nas nuka na takvo pouz­danje. Sâm Bog želi da molimo, dakle želi nas uslišati. Ta mi smo njegova stvorenja i njegova djeca. On zna bolje od nas samih cijeniti ove razloge za uslišanje. Ponajprije nikako ne smijemo zaboraviti da se u mo­litvi susrećemo samo s dobrotom i s neiz­mjernim milosrđem Božjim. Dobrota i milo­srđe Božje vode glavnu riječ. Što su duhovnija dobra za koja molimo, to se više možemo nadati da ćemo biti uslišani. Kod vremenitih dobara čuvajmo se ovih dviju pogrješaka: najprije ne tražimo po svaku cijenu zemaljska dobra, jer bi nas mogla i unesrećiti, a zatim ne mislimo da za vremenita dobra nismo uopće dužni moliti. I za vremenita dobra moramo moliti na pravi način. Bog želi da ga priznamo začetnikom i izvorom svih vremenitih dobara, zato je u Oče naš i postavio prošnju za vremenita dobra.

Peto svojstvo molitve je ustrajnost; ona po Božjoj volji ima veliku zadaću u mo­litvi. Moramo uvijek moliti i nikada ne prestati (Lk 18,1). Ustrajno molimo kad ne zapuštamo molitvu iz lijenosti, dosade, klo­nulosti, nepovjerenja i zlovolje. A molimo uvijek kad se molimo u određeno vrijeme, kao što kažemo da uvijek jedemo jer ne zapuštamo jelo u određeno vrijeme. Ako nas dragi Bog odmah ne usliša, pomislimo da nismo još dovoljno pripravljeni, ili da Bog želi iskušati našu dobru volju i da smo i mi često pustili dragoga Boga da nas dugo čeka. Međutim, mi ionako ništa ne gubimo, jer nam svaku opetovanu molitvu dragi Bog nagrađuje novom zaslugom. A ne smijemo zaboraviti ni to da Bog nije naš sluga koji je dužan ispuniti svaku našu želju. On je naš Otac i daje nam kad hoće i što hoće, ono što je za nas dobro. Naša je dužnost moliti, a Božja je stvar uslišavati. Najbolje je to njemu prepustiti.

Ustrajnost se u molitvi očituje ako mnogo molimo. Dužni smo mnogo moliti, jer se moramo moliti za mnoge ljude i za tolika dobra. Tko se moli samo za se i za svoje male potrebe ne ispunja svojega mjesta u svi­jetu i ne iscrpljuje moć i snagu molitve. Naša molitva je molitva djeteta Božjega, pa treba obuhvatiti sve potrebe Crkve i ljud­skoga roda. A koliko mnogo i kako važnih potreba o kojima ovisi spas duša i čast Božja neprestano čeka pred Bogom na odluku! Uključiti u svoju molitvu i preporučiti Bogu sve po­trebe svijeta znači apostolski, katolički i bogočovječanski moliti. Tako je radio Spasi­telj i tako nas je poučio u Očenašu. A kada više ne znamo za što ćemo moliti, tada zaokružimo duhom po zemljama i svijetu i preporučimo Bogu sve tamošnje velike po­trebe, jer sve vapiju za našom pomoći u molitvi. Na koncu moramo mnogo moliti i za to da naučimo dobro moliti. Moliti učimo najbolje i najbrže kad molimo, kao što smo hodati, čitati i pisati naučili hodanjem, čitanjem i pisanjem. Ako nam je teško moliti, potječe to odatle što se malo molimo. A vrlo je važno lako i rado mo­liti. Kad budemo zavoljeli molitvu, tada ćemo za nju već naći vremena. Za ono što volimo uvijek nađemo vremena ili ga stvorimo. Gdje je volja, tamo se nađe i put i način.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Moritza Menschlera “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, a možete je prelistati ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 27. rujna 2015.

Možda vam se svidi