Mnogi vjernici se s pravom tuže na odsutnost šutnje u nekim našim liturgijskim slavljima. Stoga je važno podsjetiti na značaj tišine, na njenu asketsko-kršćansku važnost. Ona je važan preduvjet dubokoj i kontemplativnoj molitvi. Stoga se ne smije zaboraviti da je u slavljenju svete euharistije službeno predodređeno vrijeme za šutnju kako bi se istaknula njena važnost i značaj u autentičnoj liturgijskoj obnovi.

U negativnom smislu, šutnja je nedostatak buke. Zato treba znati razlikovati mističnu šutnju od one prazne šutnje u kojoj odbijamo izgovarati riječi ili pak od šutnje zbog kukavičluka, egoizma ili tvrdoće srca. Dobro shvaćena izvanjska šutnja je jedna asketska vježba umijeća korištenja riječi. Askeza je jedno nezamjenjivo sredstvo koje nam pomaže otkloniti iz naše egzistencije sve ono što nas pritišće, to jest sve ono što ometa naš unutarnji duhovni život i što nam predstavlja prepreku u molitvi. Upravo u molitvi Bog nam prenosi svoj život ili drugačije rečeno, objavljuje svoju prisutnost u našoj duši natapajući ju s valovima svoje trojstvene ljubavi: Otac preko Sina u Duhu Svetomu.

Molitva je u biti tišina. Mudrosni spisi Staroga zavjeta preobiluju brojnim poticajima koji pozivaju izbjegavati grijeh riječju (prije svega ogovaranje i klevetanja). Proročki spisi prikazuju šutnju kao izraz strahopoštovanja pred Bogom. Radi se, dakle, o jednom stavu pred Božjom teofanijom, tj. pred objavom njegove prisutnosti u našem svijetu. Ni u Novom zavjetu nije ništa drugačije. Jakovljeva poslanica je bez sumnje ključni tekst koji govori o obuzdavanju jezika (usp.  Jak  3,1-10). Isus sam nas je upozorio na zlobne riječi koje su izraz pokvarenog srca (usp. Mt 15,9) i na nekorisne riječi zbog kojih ćemo polagati račun na Sudnjem danu (usp. Mt 12,36).

U biti, prava i dobra šutnja karakteristika je onih osoba koje uvijek žele ustupiti svoje mjesto drugima, a povrh svega potpuno drukčijem od sebe, tj. Bogu. Vanjska pak buka karakterizira osobu koja teži zauzeti vrlo važno mjesto, koja se želi iskazati, staviti se u središte ili pak na takav način želi ispuniti svoju nutarnju prazninu. U evanđelju čitamo kako je Spasitelj često molio u tišini, posebice noću (usp. Lk 6,12) ili se povlačio u samotne krajeve (usp. Lk 5,16 i Mk 1,35). Tišina je tipična za meditaciju Božje riječi, pronalazimo ju prije svega u ponašanju Blažene Djevice Marije u odnosu na otajstvo njenog Sina (usp. Lk 2,19-51). Šutnja je iznad svega pozitivni stav onoga tko se priprema primiti Boga preko slušanja. Da, Bog djeluje u šutnji. Otud proizlazi važna primjedba svetog Ivana od Križa: „Otac kaže samo jednu Riječ: to je njegova Riječ, njegov Sin. Izgovara je u vječnoj šutnji i samo u šutnji je duša može razumjeti.“ (Massime, 147). Potrebno je, dakle, utišati se: radi se tu o jednoj aktivnosti, a ne o lijenosti. Ako je naš „unutrašnji mobitel“ uvijek zauzet jer stalno razgovaramo s drugim stvorenjima, kako može naš Stvoritelj doći do nas, kako nas može nazvati? Moramo stoga očistiti našu inteligenciju od radoznalosti i volju od naših planova kako bismo se potpuno otvorili milosti svjetla i snage koju nam Bog želi darovati u obilju: „Oče, neka ne bude moja volja, nego tvoja.“ (usp. Lk 22,42).

Ignacijanska indiferentnost je također jedna vrsta šutnje. Molitva je razgovor, dijalog s Bogom jednim i trojstvenim. U nekim trenucima se obraća Bogu, u drugim pak se šuti kako bi ga se slušalo. Stoga ne iznenađuje činjenica da se šutnja mora smatrati jednim vrlo važnim elementom u liturgiji. Dakako, istočni obredi (koji nisu unutar kompetencije moje Kongregacije) nemaju planirano vrijeme za tišinu tijekom božanske liturgije. Zapravo, kad sam svećenik ne pjeva – drugim riječima, kad moli u tišini (ili “tajno”, lat. secreto), osobito tijekom anafore, to jest euharistijske molitve, osim riječi posvete, koja se pjeva naglas, možemo primijetiti da đakon, zbor ili vjernici neprekidno pjevaju. Međutim, intenzivno su svjesni apofatičke dimenzije svoje molitve, koja se izražava svakovrsnim pridjevima i prilozima koji opisuju Vrhovnoga Gospodara Svemira i Spasitelja naših duša. Primjerice, “predslovlje” bizantskog obreda kaže ovo: “Ti si Bog – neizreciv, nepojmljiv, nevidljiv, nepronicljiv…” K tome, u svojim bitnim odrednicama, božanska je liturgija nešto poput uranjanja u “Otajstvo”, što konkretno znači da ju se slavi iza ikonostasa, a svećenik, koji stoji za žrtvenim oltarom, često moli u tišini.

U zapadnim pak obredima (rimskom, ambrozijanskom, kartuzijanskom, itd.) svećenikova molitva u šutnji nije uvijek popraćena pjesmom zbora ili vjernika. Tradicionalna latinska misa oduvijek je u sebi sadržala i vrijeme za potpunu tišinu. Vatikanski koncil je zadržao tu praksu šutnje tijekom euharistijske žrtve. Tako Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium u broju 30 potiče da se „radi promicanja djelatnoga sudjelovanja vodi briga o poklicima puka, odgovorima, psalmima, antifonama, pjesmama kao i o činima, odnosno gestama i o držanju tijela. U pravo vrijeme neka se obdržava također sveta šutnja.“

Opća odredba Rimskog misala prerađenog prema odluci Svetoga ekumenskoga sabora Drugoga vatikanskoga objavljenog vlašću pape Pavla VI., a preuređenog brigom pape Ivana Pavla II. 2002., precizira brojne trenutke u misi u kojima treba poštivati tišinu: „U određeno vrijeme neka se, kao sastavni dio slavlja, obdržava i sveta šutnja. Narav pak te šutnje ovisi o trenutku u kojemu u pojedinome slavlju dolazi. Svaki pojedini vjernik sabire se u pokajničkome činu i nakon poziva na molitvu; kad završi čitanje ili homilija, kratko razmatra o onome što je čuo, a poslije pričesti hvali i moli Boga u svome srcu. Pohvalno je da se već prije samoga slavlja obdržava šutnja u crkvi, u sakristiji i njima bližim mjestima, kako bi se svi oraspoložili da pobožno i pravo vrše sveta otajstva.“ (br. 45)

Šutnja dakle nije nešto nepoznato redovitoj formi rimskog obreda, barem ako se slijede njegove odredbe i ako se nadahnjuje na njegovim preporukama. Štoviše, izvan propovijedi, potrebno je izbaciti bilo kakav drugi govor ili predstavljanje osoba tijekom slavlja svete mise. Također treba izbjegavati praksu da se crkva koja je kuća Božja namijenjena klanjanju Bogu, pretvori u jednu pozornicu u kojoj se plješće glumcima manje i više uspješnima ovisno o njihovoj sposobnosti izražavanja kao što se često čini u javnosti.

Treba se potruditi razumjeti ove liturgijske odredbe o šutnji te ih usvojiti. Neki stručnjaci na ovom području mogu nam pomoći i uvjeriti nas u potrebu šutnje u liturgiji. Na prvom mjestu tu je monsinjor Guido Marini, glavni papin ceremonijar – voditelj papinske liturgije koji kaže ovako: „Liturgija, dostojno slavljena s njenim specifičnim jezikom, u različitim svojim dijelovima, mora predvidjeti prostor za jednu plodnu izmjenu šutnje i riječi gdje šutnja oživljuje riječ, dozvoljava glasu da odjekuje izvanrednom dubinom te drži svaki govorni izričaj u jednoj ugodnoj klimi koncentracije. Ta šutnja koja nam je potrebna, ne smije se stoga smatrati kao predah između jednog i drugog trenutka u slavlju. Treba se štoviše smatrati kao jedan pravi i prikladni ritualni trenutak koji je komplementaran riječi, molitvi, pjesmi, gestama.“

Kardinal Joseph Ratzinger, još u svojem slavnom djelu Duh liturgije je istaknuo da „veliko otajstvo koje nadilazi svaku riječ poziva nas na šutnju. I šutnja, očito, pripada liturgiji. Potrebno je da ova šutnja bude u punini, a ne samo da jednostavno bude odsutnost govora ili pokreta. Ono što očekujemo od liturgije jest ono što nam nudi ova sadržajna pozitivna šutnja u kojoj možemo pronaći sami sebe. Jedna šutnja nije jedna stanka u kojoj nas salijeće tisuću misli i želja, nego koncentracija koja nam donosi unutarnji mir, koja nam dopušta disati i otkriti esencijalno.“

Radi se dakle o jednoj tišini u kojoj jednostavno promatramo Boga, u kojoj dopuštamo da on nas gleda i grli nas otajstvom svojeg veličanstva i ljubavi. Kardinal Ratzinger nabraja neke posebne trenutke šutnje. Evo jedan primjer: „I trenuci prinosa darova mogu se odvijati u tišini. Ova praksa u biti priliči pripremi darova i ne može biti neplodna budući da se ta priprema ne smatra samo kao jedna vanjska akcija potrebna u liturgiji nego i kao jedan unutarnji esencijalni put kojim se želi sjediniti s Isusovom žrtvom.“ (Duh liturgije)

U tom smislu se osuđuju duge i glasne procesije koje uključuju neprekidni ples u pojedinim afričkim državama. Dobije se dojam da se sudjeluje na folklornim nastupima koji iskrivljuju Isusovu krvnu žrtvu na križu i udaljavaju nas od euharistijskog otajstva. Potrebno je stoga inzistirati na šutnji tijekom euharistijske molitve kao što na tome inzistira Guido Marini: „Ova šutnja ne znači mirovanje ili manjak angažmana. Ova šutnja teži tome da svi sudjeluju u činu ljubavi kojim se Isus predaje Ocu na križu za spasenje cijelog svijeta. Ova tišina, uistinu sveta, liturgijski je prostor u kojem izričemo sa svom snagom svojega bića „da“ onom što Isus čini tako da to postane i naše djelovanje u našoj svakodnevici.“

kardinal Robert Sarah

Prevela s. Maja Ivković | Bitno.net