Nedavno sam bila u prilici iz malo bliže perspektive i promatrati,  i  biti sudionikom jedne lijepe humanitarne akcije. Dvije bebe,  dvije sestre blizanke rodile su se  prerano uz velike zdravstvene probleme. Vitalno ugrožene, s mogućnošću da ostanu slijepe, bile su im potrebne operacije u inozemstvu,  na srcu i na očima. Roditelji to nisu nikako mogli sami financirati,  i odlučili su zatražiti javnost za pomoć.
Fascinirano sam gledala kako se priča zakotrljala i dirnula mnoga srca,  i kako je rasla svota novca prikupljana za ljude koji su se zadužili do grla da bi dali svojoj djeci šansu za život. Radovala me činjenica da su znani i neznani ljudi zvonili tim ljudima na vrata noseći im  pakete pomoći , kako je puno njih u ova teška vremena kad se nema novca i teško se živi  zaključilo da mogu i trebaju otkinuti malo od sebe za drugoga,  zbilja me to razveselilo i pomislila sam : ima Boga! Kad sam na trenutak u vlastitom veselju zastala nad tom svojom misli, istovremeno se malo posramivši misleći: pa naravno da ga ima,  ne treba to posebno isticati, sljedeća misao ipak mi je bila da je ljepota ljudske dobrote, Tvoja misao vodilja kad si čovjeka i stvorio, presnažna i predivna da bismo preko nje prelazili i zaista,  TREBA reći: ima Boga ,  a  ima i Čovjeka. Zato i jesmo na ovom svijetu. Ono što mi u žrvnju svojih svakodnevnica  tako lako smetnemo s uma  je činjenica da nam Ti govoriš svaki dan! Stoljećima,  vjekovima, strpljivo,  najstrpljivije, s upornošću koju jedino može potaknuti i održati  beskrajna ljubav,  Ti pričaš i pričaš,  a nama na izbor ostavljaš da te slušamo. I sve više se gubimo u buci modernog svijeta,  sve teže  čujemo tišinu,  ponekad se pitam postoji li više ona uopće,  sve teže sabiremo misli na kraju dana, sve teže…. a Ti se ipak ne daš smesti.  Toliko vjeruješ u nas. I govoriš nam svaki dan. Ima Te posvuda: u zagrljaju dvoje ljudi, kad poljubimo svoje dijete, u ispruženoj ruci koja daje, u suzi sućuti nad tuđom nesrećom. Dolaziš svake godine iznova u mirisu proljeća, postojiš u kiši, šapućeš kroz sjeverni vjetar, sveprisutan i vječan , uvijek uz i za čovjeka. Jesmo li svjesni Tvoje prisutnosti ili je uzimamo zdravo za gotovo?Sigurna sam ipak u jedno: dok živimo onako kako si nas uputio,  dok činimo dobro, dok postoji nesebičnost i  jednostavna dobrota, čujemo te. Zaista Te čujemo. I vrijedni smo truda.

No kako je svaki razgovor ipak dvosmjeran na nama je da odgovorimo.I riječima-molitvom- i djelima, jer  tek jedno i drugo zajedno čine cjelinu.
Kako Ti se obratiti? Kako Te naći?
Ne trebamo prelaziti kilometre da bi ti prišli bliže, ne trebamo dizati pogled uvis da bi uhvatili Tvoj, ne trebamo stremiti veličinama da bi nas  primijetio…dovoljno je okrenuti se oko sebe. U ovim našim malim životima, u sitnicama preko kojih prelazimo,u smiješku,u stisku ruke, u ljubaznoj riječi, pa i u ovoj priči s početka moje priče, može Te se naći. Tamo gdje je ljudskost, i Ti si blizu. Tamo gdje je radost, eto i Tebe!
Potrebno je okrenuti se oko sebe i prepoznati Ljubav. Tu Ti stanuješ.
Nikolina Nakić