Petra i Zvonimir su bračni par na pragu četrdesetih, roditelji četvorice sinova, skromni i vrijedni ljudi, koji se u ovim izazovnim vremenima trude svojoj djeci osigurati budućnost, ali i u njih usaditi vjeru koja je ovaj bračni par iz Zagreba podizala svaki put kada su padali pod križevima. Onaj najteži i zasigurno najbolniji križ, koji ih je obilježio za čitav život, u početku nikako nisu mogli prihvatiti. Na jednoj polnoćki su Boga molili da ih oslobodi toga križa, da bi samo godinu dana kasnije, ponovno na Badnjak, na njemu zahvaljivali. Jer, da nije bilo toga križa ovaj bračni par se nikada ne bi susreo s oslobađajućom snagom Božjeg oprosta i onim neopisivim osjećajem sreće kada su nakon životne ispovijedi primili Isusa u euharistiji.

Kako se dogodila prometna nesreća

Taj najteži križ je došao na dan kada je njihov sin slavio drugi rođendan. Obitelj je odlučila da će proslavu organizirati uz roštilj na Bundeku. Mama Petra, nepopravljiva perfekcionistkinja, zahtijevala je da sve bude savršeno. Supruga je opteretila brojnim nepotrebnim zadacima i obavezama, pa su već od ranoga jutra trčali na sve strane, te su još prije fešte bili iscrpljeni od umora. Zvonimir je ionako bio neispavan, jer se prethodne noći kasno vratio s puta, ali je vješto odrađivao sve što se od njega očekivalo. “U jednom trenutku, usred druženja uz roštilj, kada je zabava bila na samom vrhuncu, iznad Bundeka se stvorio oblak i počela je padati jaka kiša. Petra se s djecom i većinom gostiju sklonila u obližnjem stanu, a ja sam s drugim očevima nastavio peći meso”, priznaje Zvonimir.

Kada su krenuli prema kući, Zvonimir je na križanju nedaleko od njihova stana skrivio prometnu nesreću. Sa svojim automobilom je udario bočno u stražnja vrata drugog automobila, gdje je sjedio stariji gospodin. Petra je ubrzo doznala što se dogodilo, pa je na mjesto nesreće stigla u trenutku kada su Zvonimir i starac ulazili u vozilo hitne pomoći. Suprug ju je uvjeravao kako su obojica dobro, nitko nije ozbiljno nastradao, a u bolnicu ih voze samo na rutinski pregled zbog mogućih tzv. nevidljivih ozljeda. Zvonimir je u bolnici dobio Šancov ovratnik, a starac je hospitaliziran zbog slomljenog rebra.

“Liječnici su nam objasnili kako ga žele imati pod kontrolom jer je bio kronični plućni bolesnik. Tri dana nakon nesreće Zvonimir je nabavio broj mobitela njegova sina i raspitao se za očevo zdravstveno stanje”, prisjeća se Petra. Sin mu je rekao da je otac dobro i kako bi ga toga dana trebali pustiti iz bolnice. Tu se priča nakratko zaustavila.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci obitelj je očekivala kaznu za izazvanu prometnu nesreću. Znali su da je Zvonimir kriv zbog vožnje kroz žuto svjetlo tijekom koje je udario u drugi automobil. Tri mjeseca nakon nesreće primio je poziv za istražno ročište. Na sudu je preuzeo odgovornost za izazivanje prometne nesreće. A onda je uslijedio šok… U tom trenutku je doznao da je starac preminuo mjesec dana nakon nesreće, odnosno dva mjeseca prije početka suđenja.

“Zvonimir je u početku bio u totalnom šoku zbog spoznaje da je ubio drugog čovjeka pa je počeo bolno plakati. Nije mu bilo jasno kako se to moglo dogoditi, jer mu je njegov sin rekao da je starac dobro, ali i zbog čega ga nitko o tome nije ranije obavijestio. Kako je moguće da je za ove tragične posljedice doznao tek na sudu?” pita se Petra. Ispostavilo se da je stariji gospodin u prometnoj nesreći zadobio frakturu rebra, koja je uzrokovala upalu pluća, zbog koje je kasnije i preminuo.

Uslijedio je grozan period tijekom kojega je Zvonimir pokušao doznati sve detalje slučaja. Borio se sa stravičnim osjećajem krivnje, koji ga je proganjao, ali i neizvjesnošću oko vlastite budućnosti, ali i budućnosti njegove obitelji. Petra je tijekom suđenja ostala trudna s trećim djetetom te dobila otkaz. Osim toga, morala se pomiriti s činjenicom da je Zvonimir odgovoran za smrt starije osobe. Sebe je okrivljavala jer je Zvonimira na dan prometne nesreće opteretila brojnim nepotrebnim obavezama. Njezin suprug je zauzeo čvrst stav kako je on odgovoran za smrt te je hrabro dočekao presudu na dvije godine zatvora. “U životu sam prošao svašta, razdvojenost od obitelji, rat u Bosni i brojne druge neprilike, ali nikada nisam mislio da ću završiti u zatvoru”, priznaje Zvonimir.

Dva različita djetinjstva

On je odrastao u katoličkoj obitelji s osmero djece, u kojoj je majka bila pojam poniznosti, žrtve, milosrđa i ljubavi, dok je otac, kako je to u Bosni bio običaj, često boravio izvan kuće, većinom zbog posla, a ponekad i zbog svojih poroka. Obitelj je živjela skromno. Zvonimir se početkom devedesetih godina s bratom, također tinejdžerom, preselio u Zagreb, gdje su živjeli u jednom đačkom domu. Tada se našao potpuno odvojen od svoje majke, mlađih sestara i braće, koji su ostali u ratnoj Bosni, dok je otac radio u Austriji. Zbog manjka roditeljskog nadzora prestao je prakticirati vjeru i počeo intenzivno izlaziti. Smirio se tek kada je njegova obitelj izbjegla u Zagreb i započela gradnju kuće. Tada je morao prorijediti izlaske, zaposliti se i započeti mirniji život.

U toj fazi “smirivanja” upoznao je Petru, djevojku iz dobrostojeće tradicionalne obitelji iz Zadra, koja se u Zagreb preselila zbog studija. Ona je bila puna sebe, doslovno joj je cijeli svijet bio pod nogama. Odvojila se od roditelja i punim plućima je uživala u novostečenoj slobodi. Djetinjstvo je provela u strogoj obitelji. Otac joj je bio autoritet, kapetan, vojni tip muškarca, dok je majka svojom osjećajnošću i popustljivošću bila njegova protuteža. Kao djevojčica je, tako, od majke slušala kako mora biti odlična učenica, a kasnije dobra domaćica, dostojanstvena i predana žena. Očeva očekivanja su bila potpuno drukčija. Naime, njegov cilj je bio da njegova najstarija kći jednom postane žena čvrstog karaktera i borbenog stava.

Bog nije imao neko važno mjesto u njezinoj obitelji, nego ga se štovalo “reda radi”, odnosno samo onoliko koliko je tradicija nalagala. Petra u svojoj obitelji nije dobila temelje za rast u vjeri, ali ju je ipak “nešto stalno privlačilo Bogu”, možda čak i više nego što je to njezinim roditeljima bilo drago. Kao djevojčica je redovito pohađala vjeronauk i imala neku svoju viziju vjere. Prije upisa na fakultet je čak nakratko osjetila simpatiju prema odlasku u časne sestre, no to nije bio ozbiljan poziv, već samo pomisao kao posljedica dječjih ljubavnih razočarenja. Uslijedila je burna reakcija roditelja koji su taj osjećaj vrlo uspješno odagnali.

Priprema za brak

Petra i Zvonimir hodali su devet godina. Oboje su prije braka imali svoju viziju budućnosti. Ona je sanjarila kako će jednom postati uspješna moderna žena, kojoj muškarci neće biti zapreka i kočnica za uspjeh, dok je on htio stabilnu djevojku, koja će mu jednom postati vjerna i odana supruga. Budući da su oboje bili temperamentnog karaktera (ona Dalmatinka, a on Bosanac), neprestano su ulazili u konflikte i svađe, no vrlo brzo bi se strastveno izmirili. U tom burnom razdoblju svjetovnog života nisu živjeli čistoću, nego su se zavaravali kako im je zbog ljubavi i vjernosti dopušteno imati predbračne odnose.

Za vjenčanje su se pripremali dugo i temeljito, ali su u brak ušli nesvjesni svega što ih čeka, kao i snage Svetog sakramenta te prisutnosti Treće Osobe u tom svetom Savezu. Naravno da nisu ni pomišljali da brak podrazumijeva žrtvu, odricanje i patnju. “Zaručnički tečaj smo doslovno odslušali na jedno uho, a nakon vjenčanja smo nastavili živjeti sa starim osjećajima sebičnosti, ljutnje i zamjeranja, koji su bili pomiješani sa snažnom ljubavi i upornosti”, priznaju.

Petra tvrdi da se dugo i uporno borila protiv svoje ženstvenosti i nježnosti. Zvonimir se, s druge strane, neprestano sukobljavao sa svojim urođenim temperamentom i ulogom glave obitelji. “Ustvari sam se zavaravao da ću, ako preuzmem ulogu glave obitelji, u ovome modernom svijetu ispasti primitivan”, kaže. Oboje su, tako, ulagali silan trud kako bi izbjegli Božju volju za svoj život. Petra je izbjegavala biti nježna i požrtvovna supruga, a on glava obitelji, onaj tip hrabrog i odvažnog muškarca koji je u stanju umrijeti za svoju ženu.

Zavjet u Mariji Bistrici

Petra je ubrzo nakon vjenčanja prvi put ostala trudna. Međutim, ubrzo se pokazalo da je trudnoća izvanmaterična. Liječnici su joj odmah preporučili suzdržavanje od bračnih odnosa zbog opasnosti gubitka jajovoda, ali i potpomognutu oplodnju. Zvonimir i Petra su suočavanje s neimanjem djece doživjeli kao prvi težak udarac. Osjećali su se manje vrijednima, pa su se tada javila zamjeranja Bogu, ali i jedno drugome.

Tri godine nakon neuspjele trudnoće jedna Petrina prijateljica s posla ih je pozvala na “proštenje” u Mariju Bistricu. U tom zagorskom svetištu su se pojavili u gluho doba dana, u rano poslijepodne, kada je crkva bila poluprazna. Zajedno su kleknuli pred oltarom i gorko zaplakali. U tom položaju su ostali jako dugo. Naposljetku su se pribrali i Gospi dali zavjet: ako im podari dijete, odgajat će ga u katoličkom duhu. Petra kaže kako su ovo izgovorili polusvjesni težine izgovorenih riječi. Na povratku u Zagreb nastavili su živjeti svojim uobičajenim životom. Međutim, Petra je već sljedećeg mjeseca ostala trudna.

U petom mjesecu trudnoće su odlučili podići kredit za mali stan, koji se nalazio u blizini vrtića i škole. Međutim, kredit je u svojoj konačnoj fazi naglo zaustavljen zbog knjigovodstvene pogreške u sustavu Zvonimirove tvrtke. Budući da im je banka odbila isplatiti kredit, ostali su bez predujma koji su u međuvremenu dali vlasniku stana. Predujam je iznosio deset tisuća eura i predstavljao je njihovu kompletnu dotadašnju ušteđevinu. Ta situacija je predstavljala novi udarac za mladi bračni par, koji je uveo novi razdor u njihov odnos. Petra priznaje kako je tada pogriješila jer je Zvonimira krivila za gubitak ušteđevine. Ubrzo su bili primorani, s trbuhom do zuba, umjesto u vlastiti, useliti u novi podstanarski stan.

Proizvoljno shvaćanje zavjeta

Nakon rođenja prvog sina uslijedilo je kratko razdoblje sreće. Novorođeno dijete je mladom bračnom paru postalo centar svijeta. Mladi roditelji su svoje aktivnosti podredili djetetovim potrebama: spavanju i dojenju, prvim obrocima od posebno birane zdrave hrane, puzanju… Ubrzo je uslijedila nova radosna vijest. Petra je ponovno trudna. Drugi sin je od prvoga bio mlađi 18 mjeseci. Nakon 19 mjeseci se rodio i treći sin. “U tom razdoblju sam Gospi često u šali govorila da stane, da se zaustavi…”, kaže Petra. Danas se šali kako im je Gospa, umjesto traženog jednog, za odgoj u katoličkoj vjeri povjerila čak četvero djece. Naime, četvrti sin se rodio nakon što je Zvonimir izašao iz zatvora.

“Ja sam tada zavjet shvatila proizvoljno, onako ljudski, a ne na Božji način. Kada se prisjećam toga razdoblja, čini mi se kao da smo se mi cijelo vrijeme loptali s Bogom. Tražili smo nešto, a onda smo ga molili da nas od toga oslobodi. Malo smo ga voljeli i zahvaljivali mu, onda smo se ljutili na Njega i zamjerali”, priznaje. Petra je u međuvremenu ušla u jednu virtualnu zajednicu vjernica, odnosno majki koje su nastojale živjeti u skladu s Kristom i Crkvom. Neke od njih su to činile dosljednije i intenzivnije, a neke, u koje Petra ubraja i sebe, prilično površno i mlako. Nakon početnog perioda bunta i negodovanja, Petra je uz pomoć drugih žena, polako počela upoznavati Katekizam Katoličke Crkve i postala sve svjesnija svojih zabluda, manjkavosti i prepreka na putu prema Bogu. U toj grupi je počela učiti o dosljednosti u molitvi i poslušnosti Majci Crkvi.

Prije ulaska u zatvor pojavila se slabašna nada kako bi, zbog okolnosti nesreće i činjenice da je otac troje djece, Zvonimir mogao dobiti pomilovanje od tadašnjeg hrvatskog predsjednika. Zakazan termin ulaska u zatvor u Remetincu bio je 7. siječnja 2013. godine. Dva tjedna prije su na polnoćki u očaju molili Gospodina da ih oslobodi toga križa, što se ipak nije dogodilo. Uslijedio je i taj dan kada je Petra otpratila Zvonimira do ulaza u Remetinec. Bila je svjesna da u tom trenutku započinje jedan novi život, potpuno drukčiji od dosadašnjega, prepun straha, samoće i neizvjesnosti. Zvonimir se uopće nije plašio ulaska u zloglasni Remetinec, jer se prethodno raspitao i znao je što ga tamo čeka, ali mu nije bilo lako odvojiti se od supruge i male djece, svjestan kako ih ostavlja bez prihoda.

Prvi dani u Remetincu

Ulazak u Remetinec započinje prijavom, presvlačenjem i zdravstvenim pregledom. Prvu noć je proveo sa sedam zatvorenika. Jedan je od njih je u zatvoru završio zbog krađe, drugi se bavio švercom, treći je bio diler, četvrti ubojica… Sedmorica muškaraca su bila smještena u sobi od samo 16 kvadrata, u kojoj se nalazio i WC čučavac. “Koliko god sam se pripremao na zatvor, prvu noć sam se osjećao prestravljenim, ali mi je već sljedećeg dana bilo znatno lakše”, priznaje.

U Remetincu je boravio 40 dana, a nakon toga je prebačen u zatvor otvorenog tipa u Valturi, gdje se osjećao slobodnijim i gdje je znatno češće mogao primati posjete. Kaže da mu je u Valturi ponovno vraćeno ljudsko dostojanstvo. Ondje nije bilo zaključanih vrata sobe. Imao je normalan dnevni raspored obaveza, koje su uključivale posao, rekreaciju, boravak na svježem zraku i šetnje prirodom. “Bio sam okružen ljudima koji nisu bili ozbiljni kriminalci, nego su se, poput mene, u Valturi našli nesretnim sklopom okolnosti”, objašnjava Zvonimir.

U Istri su se dublje povezali sa svojim budućim kumovima, praktičnim vjernicima, koji su živjeli blizu Valture, pa su Petri i djeci velikodušno otvorili vrata svojeg doma svaki put kada su dolazili Zvonimiru u posjet. Zvonimir je u Valturi počeo dublje razmatrati Sveto pismo, prihvaćati Božju volju i Njegovu neizmjernu ljubav. Petra je u međuvremenu, uz pomoć i podršku svoje zajednice, zahvaljujući molitvi i predanju, doživjela iskustvo Živoga Boga. Naime, kada je Zvonimir ušao u zatvor, ona je često upadala u stanje očajnog straha. Jedne noći je odlučila naglo presjeći svoje crne misli i odagnati strah tako da je počela odlučno moliti Očenaš. Odjednom je osjetila kako joj tijelo preplavljuje vrućina, a nakon toga i predivan osjećaj mira i izgaranja srca u Ljubavi. “Osjećala sam se kao da lebdim u zraku na zlatnim sunčevim zrakama. Kasnije sam saznala da se to stanje naziva počivanje u Duhu”, kaže.

“Bože, hvala ti na ovom križu”

Nekoliko dana prije sljedećeg Božića, kada je Zvonimir već gotovo godinu dana boravio u zatvoru, dobio je dopust kući. Za Badnjak je bio s cijelom obitelji na polnoćki. Petra i Zvonimir su Gospodinu ovoga puta zahvaljivali na križu koji ih je približio Njemu, ali i jedno drugome. Petra je svoju životnu ispovijed, kako kaže, “napravila u pisanom obliku”, dok je Zvonimir još bio u zatvoru. Sjela je za stol i doslovno u dahu opisala svoju prošlost, navodeći sve svoje grijehe i propuste, zablude i neznanja. Ispunila je 15 stranica papira. Nakon jedne svete mise ušla je u sakristiju i svećeniku “tutnula” kuvertu sa svojim grijesima. Svećenika je zamolila da joj se javi kada pročita pismo. Nazvao ju je nekoliko dana kasnije i pozvao na životnu ispovijed. Zvonimir je na svojoj životnoj ispovijedi bio nakon izlaska iz zatvora. “Svećenik je bio jako strpljiv. Slušao me je puna dva sata. Bilo je to predivno iskustvo svećeničke blagosti i nježnosti”, prisjeća se Zvonimir.

Ova šesteročlana obitelj se već godinama trudi živjeti u skladu s pravilima Katoličke Crkve, što znači da žive sakramentalnim životom, ispunjavajući obećanje koje su davno dali Majci Božjoj u Mariji Bistrici. Petra priznaje kako se najprije bilo teško naviknuti na život bez Zvonimira, a kasnije i na njegov povratak u obitelj. Kada se slegla euforija oko njegova povratka i kada su se pojavile prve trzavice u odnosima, Bog im je poslao onaj isti bračni par iz Istre koji ih je uveo u Hrvatsku zajednicu bračnih susreta, gdje su počeli učiti o bračnoj komunikaciji i međusobnom uvažavanju.

“Bog nam je dao teške kušnje i dopustio neke zaista teške i ružne trenutke kako bi nas kao odbjegle ovčice privukao u svoje zaštitničko krilo”, kaže Petra. Danas su mu na tome itekako zahvalni. Jer, da nije bilo svih tih križeva, ovo dvoje ljudi vjerojatno ne bi nikada promijenili svoje prioritete. Još uvijek bi jurcali za novcem, većom kvadraturom stana i ugledom. Sada im je, kažu, jedino važno odgojiti djecu u poštene, vrijedne, suosjećajne i dobre kršćane, koji će jednom među svojim bližnjima također širiti Radosnu vijest, odnosno svjedočiti Ljubav koja sve oprašta. Petra i Zvonimir samo žele ispuniti obećanje koje su nekada davno – nesvjesni svega što ih tek očekuje, znatno prije spontanih pobačaja, financijskih problema, prometne nesreće i zatvora – dali svojoj Majci u Mariji Bistrici.