Postoje dani koji vam trajno ostaju urezani u sjećanje. Jedan takav meni se dogodio 2. travnja 2005. godine, kada je preminuo papa Ivan Pavao II. Istoga je dana u Šibeniku bilo svećeničko ređenje mojeg prijatelja iz djetinjstva don Mihovila Kurkuta. More u šibenskom zaljevu bilo je mirno, grad neobično tih, a oko monumentalne šibenske katedrale sv. Jakova okupilo se mnoštvo ljudi. Među pristiglim vjernicima isprepletali su se murterski naglasak, zagrebačka kajkavština i talijanski jezik. Brojni su vjernici došli svjedočiti trenutku kada će biskup Ante Ivas zarediti novog svećenika. Ubrzo nakon ređenja proširila se tužna vijest – preminuo je voljeni Papa.

Svi su zanijemili, limena glazba je utihnula, a uvijek glasni Talijani, koji su na mladu misu doputovali u čak pet autobusa, naglo su se umirili. Nitko nije znao kako bi se u ovom trenutku trebalo ponašati: tugovati zbog smrti jednog ili se radovati zbog rođenja drugog svećenika? Idućeg se dana u Murteru trebala održati prva mlada misa nakon više od pedeset godina. Bio je to događaj za koji se mjesecima pripremalo cijelo mjesto, a sada je sve dovedeno u pitanje. Ipak, idućega dana, mladomisnik se popeo na spomenik u središtu Murtera i prekinuo tišinu riječima: „Jedan Kristov svećenik se jučer preselio u vječnost, a drugi se rodio“. Procesija je potom krenula prema župnoj crkvi svetoga Mihovila, gdje je novozaređeni svećenik „rekao“ svoju mladu misu. Atmosfera je možda bila tiša nego što bi Mihovil htio, ali se osjetila radost i zahvalnost zbog mladića koji neobičnim životnim putem, prolazeći kroz brojna iskušenja i dvojbe, konačno pronašao svoj put do oltara.

Osjećaj pripadnosti

Mihovil Kurkut je rođen 21. listopada 1975. godine u Šibeniku, a prve dvije godine života proveo je u Murteru. Dvije godine kasnije s obitelji se preselio u Samobor, a kasnije i u zagrebačko naselje Vrbani. „Ocu sam dugo zamjerao odluku da slobodu otoka zamijeniti životom u skučenom stanu“, priznaje. Kasnije je doznao kako je otac ustvari bio prisiljen na selidbu jer kao angažirani „proljećar“, unatoč perspektivnoj diplomi inženjera strojarstva, nije mogao pronaći posao u Dalmaciji. Mihovil je godinama čeznuo za svojim rodnim krajem i iščekivao trenutak kada će školsko zvono označiti početak praznika, odnosno povratak na voljeni otok.

„Tek sam kasnije, kada sam 15 godina boravio u Italiji, shvatio koliko mi nedostaje jezik i moj kraj. Toliko sam htio napuniti pluća zrakom, zemljom, onim mjestom gdje se osjećam doma: a to je bio Murter, nikada Zagreb! Murter je bio miris doma, osjećaj pripadnosti, mentalitet ljudi, povijest, škrta i teška zemlja, more koje je toliko plemenito“, objašnjava. Mihovil je stanu u zagrebačkim Vrbanima govorio „murterski“, u društvu je ponosno isticao svoje dalmatinsko podrijetlo i oduvijek je navijao za Hajduk.

Odrastao je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji koja, kako kaže, „nije imala problema zbog vjere ići protiv struje“. Dvojica sinova, Mihovil i njegov mlađi brat Šimun, redovito su ministrirali, a sestra Marija pjevala je u crkvenom zboru. „U komunizmu smo za Božić uvijek ostajali kod kuće. U školske klupe smo se vraćali za svetog Stjepana kada smo nas troje na putu prema školi pjevali božićne pjesme. Neki prolaznici su se zgražali, a drugi su nam šapatom čestitali Božić“, prisjeća se. U školi ih je redovito čekao „raport“. Naime, školski pedagog bi ih pozvao u svoju sobu. Mihovil bi se pokušao izvući bolešću, ali mali brat bi iskreno priznao kako su slavili Božić. Uslijedili su prijeteći pozivi roditeljima.

Don Mihovil ističe kako je njegova obitelj živjela vrlo skromno, što mu je kasnije, kao redovniku, pomoglo da se potpuno oslobodi od navezanosti na materijalno. Priznaje nam ipak kako se u njegovoj obitelji nije dovoljno razgovaralo o duhovnosti. „Vjera se jednostavno podrazumijevala, znalo se u što vjerujemo, redovito se odlazilo u Crkvu i pazilo na određen stil života, ali je nedostajalo otvorenog razgovora. Da se stvari kažu na vrijeme, a ne kada zagusti…“, kaže.

Odlučio biti katolik

On je oduvijek bio tvrdoglavo dijete. Prepričava nam dva sukoba s ocem oko odlaska na svetu misu. Prvi se dogodio dok je još bio malen dječak. Bilo je to početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su komunisti, nimalo slučajno, najzanimljivije sadržaje na televizoru emitirali nedjeljom ujutro, upravo u vrijeme dječjih svetih misa. Mihovil je jednom prilikom odbio ići u crkvu, jer je na TV-u počinjao njegov omiljeni crtani film, ali otac ga je natjerao. Drugi sukob dogodio se kada je Mihovil već bio krizmanik. Tadašnji župnik, pokojni don Petar Šimić, krizmanicima je rekao kako im je od sada dopušteno dolaziti na misu za mlade u 13 sati, što je Mihovil doživio kao svojevrsnu privilegiju. Međutim, otac ga je iduće nedjelje ponovno probudio u osam sati kako bi stigao na jutarnju misu. „Odbio sam i rekao sam da idem na misu za mlade. Uslijedila je svađa koja je završila očevim riječima: ‘Radi kako hoćeš’. Otišao sam na misu za mlade… Kasnije sam shvatio da sam ustvari toga dana odlučio biti katolik. U tom trenutku sam u svojoj slobodi donio odluku da želim ići na svetu misu i kasnije je više nikada nisam propustio“.

Naš sugovornik je odrastao u salezijanskoj župi, okružen, kako kaže, „malo drukčijim svećenicima“, koji su bili bliski mladima i družili se s njima igrajući nogomet i graničara. „Salezijancima ipak pomalo zamjeram što mi tijekom sazrijevanja nisu pružili duhovno vodstvo i prema meni nisu bili zahtjevniji“. Ipak su ga upoznali sa svetim Ivanom Boscom, osnivačem salezijanske družbe, koji je Mihovila oduševio borbenošću. „On je svetac koji se mogao potući za drugoga, bio je faca, fajter… Ustvari sam kao mladić imao problema s Dominikom Savijem, koji nije bio moj tip, jer je za moj ukus bio previše miran i pobožan“.

Paralelan život u srednjoj školi

Onda dolazimo na razdoblje srednje škole kada je Mihovil, kako objašnjava, vodio „paralelan život“. I dalje je bio vezan uz Crkvu, čak je i na poticaj don Ante Vasilja pokrenuo zajednicu mladih, koja se početkom devedesetih okupljala u salezijanskom Pastoralnom centru u Vrbanima, ali je istovremeno otkrio „čari izlazaka“. „Počeli su tulumi. Bilo je to ratno vrijeme, kada je droge bilo na svakom koraku, pa čak i u društvu koje se okupljalo u crkvi. Međutim, ja sam imao svoj stav, koji me spasio od ozbiljnijih problema. Znao sam popiti, ali drogu sam odbijao…“, kaže.

Među prijateljima, kako onim školskim, tako i kvartovskim, Mihovil se istaknuo kao svojevrsni tihi lider. „Bio sam tip mladića koji je bio spreman upasti u ozbiljne probleme zbog svojih ideala“. On je, tako, skinuo Titovu sliku sa školskog zida, sa šesnaest godina se htio priključiti HOS-ovcima u obrani Hrvatske, a po Vrbanima, gdje su dominirali strastveni Dinamovci, šetao sa šalom Hajduka oko vrata. „Sa svojim susjedom Ivanom Nekićem Bucom još sam se kao klinac učlanio u Društvo prijatelja Hajduka i nakon toga nikada nismo propustili ni jedno gostovanje u krugu od 150 kilometara. Nije nam bilo problem krenuti na put bez ulaznice ili kune u džepu. Snalazili smo se na sve moguće načine i kao klinci prateći Hajduk proputovali cijelu Hrvatsku. Međutim, bez obzira na to gdje je bila utakmica, nedjeljom sam redovito bio na svetoj misi“, prisjeća se. Naravno da je tijekom navijačke faze od policije ili drugih navijača „pobrao i koju šaku“. On nikada nije započinjao tučnjavu, ali kao član navijačke skupine nikada nije imao problem primiti ili vratiti udarac.

Susreti sa smrću

Onda je uslijedio niz bolnih životnih epizoda kada su se kod našeg sugovornika otvorila brojna pitanja. „Moja shema je tada bila tipično hrvatsko tradicionalno katolička. Bog je meni bio vrijednost, neki uzvišeni ideal, dio moga bića, zbog Njega sam bio spreman ući u ‘fajt’, ali nisam bio spreman s Njime razviti osobniji odnos. To se manifestiralo prvenstveno mojim otporom prema svetoj ispovijedi…“, kaže. U ovom trenutku don Mihovil započinje priču o svojem bliskom prijatelju Perici, koji je bio podrijetlom iz Murtera, ali je živio u Zadru. Dvojica prijatelja su zajedno provodila ljeta na Murteru. Dana 8. 8. 1988. godine u murterskoj knjižnici obojica na ruke zapečatili datum i dogovorili se kako će se družiti 9. 9. 1999… Međutim, do tog susreta nikada nije došlo jer maloljetni Perica poginuo od rafala JNA.

Drugi potresan događaj uslijedio je u proljeće 1994. godine kada je Mihovil zajedno sa skupinom animatora u vrbanskoj školi organizirao ministrantske susrete. Uskoro su se pojavila dva brata, koji su tada slovili kao „malo problematičniji dečki“. „Budući da sam bio dobar s njima, lijepo sam ih zamolio da negdje odu, odnosno da navrate kasnije… pa ćemo se podružiti…“. Braća su otišla do jezera Jarun, gdje je jedan brat nesretnim slučajem poginuo. „Godinama sam se krivio jer sam ih otjerao sa susreta. Ostao sam blizak s njegovom obitelji i taj dečko je postao dio mojeg životnog hoda“, kaže.

Treći put se sa smrću susreo godinu dana kasnije kada je Mile Martić, u osveti za akciju Bljesak, bombardirao središte Zagreba, kada je život izgubio još jedan Mihovilov prijatelj. „Sve te smrti u meni su otvorile brojna pitanja. U duhovnom smislu su me mučile dvije stvari: kao prvo spoznaja da ja nisam dobar, u smislu da nemam problema napraviti nešto što ne valja, pa sam se bojao kako ću završiti. Oduvijek sam slušao o Bogu sudcu, zamišljao ga kao neko veliko oko koje vidi, a kasnije i kažnjava sve moje propuste. Plašio sam se Boga jer mi je koncept milosrđa tada bio potpuno nepoznat“, priznaje.

Kao drugo, suočen sa smrću trojice prijatelja, Mihovil je počeo razmišljati o prolaznosti svojeg života. Shvatio je da u njegovom tijelu okretnog, sposobnog i pametnog mladića čuči jedno duhovno dijete koje je ostalo na bazičnim postavkama i nije se počelo razvijati. „Tada je započelo moje duhovno traganje. Ove smrti su me uozbiljile. Oduvijek sam bio nemirnog duha i na brojnim mjestima, u navijanjima, u prijateljima, školi, Crkvi, tražio nešto što će me do kraja ispuniti. To se napokon dogodilo u Italiji, u salezijanskom oratoriju, gdje sam se susreo s jednim drukčijim kršćanstvom, u kojem nisu dominirala pravila“, kaže.

U talijanskom oratoriju

Mihovil je u Italiji, gdje je doživio promjenu, završio protiv svoje volje. Krajem proljeća 1993. godine salezijanci su mu ponudili da ljeto provede u talijanskom oratoriju. Uskoro je bio na predavanju gdje je jedan Argentinac pričao o oratoriju, a prevoditelj je taj izraz preveo kao „duhovna kuća“. „Pomislio sam: ‘Ja jesam katolik, ali nema šanse da ljeto provedem u nekakvoj duhovnoj kući“. Pogotovo što me čeka Murter, sloboda i izlasci. A ovi ljudi žele da se zatvorim… Nema šanse!“, objašnjava. Idućih nekoliko dana na sve moguće načine se pokušao izvući s putovanja, ali don Petar Šimić nije htio prihvatiti ni jednu izliku. Čak je nazvao Mihovilovog oca, koji nije imao pojma o putovanju u talijanski Treviso, ali kada je od svećenika saznao „da on ne pušta sina na put“, naljutio se i naredio Mihovilu da istoga trenutka spakira kofere.

„Naposljetku se dogodilo da su me u Italiji oduševili mladi salezijanci, koji su u svako doba dana bili nasmiješeni i spremni pomoći. Čuo sam da se ne žene, nemaju vlastitog posjeda i žele biti svećenici. To je meni, koji sam već isplanirao da ću završiti pravo, oženiti se i sagraditi kuću u Murteru, zvučalo potpuno suludo. Kada sam ja, koji sam u turizmu naučio da svaki posao morao piti plaćen, još saznao da oni sve rade besplatno, pomislio sam da se oni možda drogiraju. Ta ‘besplatnost’ me je bacila u krizu“, kaže.

U Italiji je shvatio da biti kršćanin znači sebe davati besplatno. Bio je to koncept kršćanstva koji nije poznavao i zbog kojeg je, kada se prepun entuzijazma vratio u Hrvatsku, shvatio da je njegovo srce ostalo ‘zarobljeno’ u talijanskim oratorijima. „Oratoriji su mjesta koja po don Boscovom primjeru okupljaju djecu. To su sveta dvorišta, naše kapelice na otvorenom, igrališta u kojima su mladi prihvaćeni i voljeni te naposljetku usmjereni prema Isusu“, objašnjava.

U jesen 1993. godine, nakon povratka iz Italije, Mihovil pokreće prvi oratorij u Hrvatskoj. Tijekom idućih godinu dana organizirao je brojna druženja s djecom i mladima, istovremeno je završio srednju školu i prijavio se na Pravni fakultet. Srce ga je neprestano vuklo prema Italiji, a u dubinu srca je osjetio kako ga privlači salezijanski poziv, pa se odlučio javiti jednom talijanskom svećeniku. Na lošem talijanskom ga je upitao može li doći u Italiju kako bi razmislio o svojem svećeničkom pozivu. Ovaj je pak shvatio da Mihovil ide za svećenika, pa je i prije nego što je Mihovil doputovao svima razglasio da ima duhovni poziv. „Bilo je to jako naporno i teško ljeto, potpuno drukčije od onoga prije, tijekom kojega sam puno samovao, odlazio na planine, hodočastio i molio. Jednoga dana sam otvorio Sveto pismo… Niti sam ne znam koji je to bio tekst, ali znam da sam u toj kapelici, u svojoj 18-oj godini napokon spoznao kako Gospodin želi da budem svećenik. Od tada sam prošao brojne teške trenutke, i još uvijek ih prolazim, ali moja motivacija je ostala nepromijenjena“, kaže.

Odluka za svećeništvo

U narednom razdoblju je trebalo obitelj upoznati s tom odlukom. Otac se naljutio jer se Mihovil s njime nije prethodno konzultirao, a majka je iduća dva mjeseca „glumila Unprofor“ između oca i sina. Kada se otac napokon odljutio, mama je proplakala i nije prestala plakati idućih devet godina. „Mama je godinama ispovijedala da je loša katolkinja jer se protivila zvanju svoga sina…“, kaže. Unatoč protivljenjima Mihovil se nije pokolebao, pa se godine 1994. priključio venecijanskoj salezijanskoj provinciji i tamo proveo idućih 15 godina. „Ostavio sam obitelj, prijatelje, svoj Murter. Bilo je to doba kada nije bilo mobitela, pa sam se osjećao kao misionar u Africi“, priznaje. Unatoč tome, uživao je u svakom trenutku provedenom s djecom. U početku je pomislio kako bi bilo dobro biti časni brat, kako ga svećeničke obveze ne bi odvajale od djece, ali onda je shvatio kako su najviše što im može dati – ispovijed i euharistija, a za to mora postati svećenik. U Italiji je djelovao u problematičnim oratorijima, gdje se morao sukobljavati s huliganima, ali i pomagati zanemarenoj djeci.

Za vrijeme boravka u Italiji je bio u kontaktu s hrvatskim salezijancima koji su ga povremeno poticali na povratak u Hrvatsku. U domovinu se prvi puta na duži period vratio nakon svećeničkog ređenja, i to zbog odsluženja vojnog roka. Vojsku je najprije služio u Koprivnici, a nakon toga u Vojnom ordinarijatu u Zagrebu. Od tamo je svakoga petka ilegalno prelazio talijansku granicu kako bi u subotu ujutro bio s djecom u oratoriju. Onda bi se u ponedjeljak rano ujutro vraćao u Zagreb. Godine 2010. konačno se preselio u Hrvatsku.

Najprije je neko vrijeme boravio u Žepču, gdje je pokrenuo oratorij, a nakon toga je preuzeo službu poglavara zajednice, župnika i ekonoma na splitskom Kmanu. „Bilo je to iznimno teško razdoblje tijekom kojega sam se trebao naviknuti na uobičajene župske obveze, s kojima do tada nisam imao iskustva. Dok su nam u Bosni u oratoriju boravila ‘dobra djeca’, u splitski oratorij su dolazili i ‘huligančići’, prema kojima sam se trebao postaviti kao nekakav čuvar ambijenta, doslovno kao pas, nisam im smio dopustiti da rade što žele…. Prijetili su mi noževima i pištoljima, ali ja sam se postavio kao gazda. Ili će biti kako ja kažem, bez nasilja, ili ne smiju dolaziti“, objašnjava. S vremenom je stekao njihovo povjerenje i priliku da im pokaže ljubav. „Vozio sam ih u Međugorje. Napunio sam tri kombija, odveo ih u Cenacolo, na Podbrdo, pa na ispovijed i svetu misu“, kaže. Don Mihovil je nekim splitskim mladićima je čak, u dogovoru s policijom, namjestio zatvor. Kasnije ih redovito posjećivao, ispovijedao te im tako postao prijatelj kojemu su se obraćali i nakon izlaska iz zatvora.

Foto: Saša Ćetković

“Bog je svemu dao smisao”

Prije sedam godina preselio je u Zagreb kako bi se posvetio pastoralu mladih i preuzeo vođenje izdavačke kuće Salesiane. Tijekom godina je Salesianu pretvorio u respektabilnu izdavačku kuću koja godišnje izbaci 20-ak naslova. Također je održao brojne duhovne obnove, susreo se s tisućama mladih diljem Hrvatske i BiH, pokrenuo projekt evangelizacije na Ultri, često gostuje na Laudato TV i drugim medijima, postao je omiljen svećenik koji doslovno ostavlja trag gdje god se pojavi.

„S drugima mogu podijeliti samo ono što sam osobno susreo i doživio. U oratoriju sam otkrio da moram davati sebe. Euharistija je sebedarje. To je ono što ja kao prijatelj, brat, sin i svećenik moram učiniti, ali ne obredno, nego životno. Moram dati svoga vremena, svoga srca i samoga sebe jer je to onaj kruh koji će mojem bratu trebati za komad puta koji se sprema učiniti“, kaže. Priznaje da je u trenutku kada je postao salezijanac njegov život bio razbijen na tisuće komadića. Jedan je komadić vodio za curama, drugi za prijateljima, prema karijeri, za osjećajem da njemu bude dobro. Onda je Bog sve te puzzle spojio u jednu sliku, u jednu smislenu cjelinu. „Bog je svemu napokon dao smisao. Postalo mi je jasno da sam morao proći tu ulicu, to navijanje, sve svoje slabosti i grijehe. Sve su to bili dijelovi koji su stvarali sliku mojeg života. Sve se to moralo dogoditi kako bi, kao što blaženi Charles de Foucauld kaže, jednom mogao postati ono peto evanđelje kroz koje Bog čovjeku danas govori“, zaključuje don Mihovil Kurkut.

Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina.