Ako je smrt takva, ne treba je se uopće bojati. Kada dođe taj dan, to za mene ne će biti kraj. Osjećam kao da sam već doživio smrt, možda upravo zato da bih o tome govorio

Foto: Giannis Papanikos/Shutterstock

Michel Durand rođen je 1933., kao prvo od jedanaestero djece. Oženio se i dobio dvoje djece. On je čovjek s objema nogama čvrsto na zemlji, član raznih udruga i dogradonačelnik svoje općine.

Godine 2003. doživio je težak i iznenadan napadaj kolecistitisa (teška upala žučnog mjehura) koji je doveo do perforacije žučnog kanala i crijeva, do septicemije i infekcije donjeg dijela pluća, a uz to je dobio i upalu gušterače koja je sve to još dodatno zakomplicirala. Riječju – bio je to najgori mogući scenarij koji zahtijeva hitnu i riskantnu intervenciju.

Tijekom intervencije došlo je do zastoja rada srca: proglasili su ga klinički mrtvim. Za to se vrijeme njegov nećak dominikanac, sin njegove najmlađe sestre, jedanaeste u obitelji, nalazio u Lourdesu i ondje se molio za njega. Na tu je nakanu otišao u kupalište. Na opće čuđenje, ekipa za reanimaciju uspjela je ponovno pokrenuti Michelovo srce. Operiran čovjek već sutradan je ustao, stanje mu se počelo poboljšavati i poslije četiri tjedna vratio se kući. Kada je nakon sedam tjedana došao na pregled svom kirurgu, ovaj ga je dočekao riječima: „Evo živoga čuda!“

To mi je prvi ispričao njegov nećak 6. listopada 2004., na hodočašću Krunice u Lourdesu, kad sam kao liječnik bio voditelj Medicinskoga ureda. Michela Duranda prvi sam put susreo dva dana poslije, a onda drugi put u listopadu 2006. godine. Smireno mi je rekao da ne tvrdi da se dogodilo ikakvo čudo, da su liječnici dobro obavili svoj posao, što je istina, no svejedno priznaje: „Ovo mi ozdravljenje dolazi od Gospe, a za mene, koji sam joj odan, to je velika milost.“ U nastavku razgovora konačno se odvažio ispričati svoje iskustvo „kliničke smrti“:

U jednom su se trenutku preda mnom otvorila vrata i obasjala me velika bijela svjetlost. Nije bilo nikakva tunela. Bio sam sâm, nalazio sam se na nekom svijetlom, mirnom, spokojnom, neopisivom mjestu. Išao sam prema nečemu predivnom, prekrasnom. Koliko je to trajalo? Nemam pojma. Vrijeme više nije postojalo. U svakom slučaju, bilo je vrlo ugodno. Prostor sreće, blagostanja, punine. Sve je bilo lijepo, vedro. Čovjek se ondje tako dobro osjeća da se to ne može opisati! Doživio sam savršeno blaženstvo. Najgore je kad se čovjek vrati u okrutnu stvarnost u kojoj je sa svih strana priključen na aparate!

To čovjeka natjera na razmišljanje. Dugo mi je trebalo da o tome progovorim. Svjestan sam da sam se nalazio na kritičnom prijelazu: moj se duh nalazio na nekoj drugoj strani života. Onda sam si rekao da o tome, kao i o neobjašnjivom ozdravljenju, treba svjedočiti pred onima koji su to sposobni čuti, da trebam reći da poslije doista nešto postoji. Čovjek na završetak svojega života na zemlji više ne gleda na isti način. Relativizira stvari, život više ne vidi pod istim kutom. Čovjek postane sretan što je živio život. Želi reći hvala. U molitvi želi slaviti i zahvaljivati, a ne tražiti.

Više ne može biti depresivan. Ako je smrt takva, ne treba je se uopće bojati. Kada dođe taj dan, to za mene ne će biti kraj. Osjećam kao da sam već doživio smrt, možda upravo zato da bih o tome govorio.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kad mi je duša napustila tijelo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.