Jednog dana, za vrijeme odmora, otvoreno smo upitali sveca: “Padre, jeste li ikada činili kakva čuda?” Uhvaćen nespreman, odgovorio je sa smiješkom: “Bila je jedna bolesna žena koju sam svako malo išao posjetiti. Svaki me put na rastanku molila da joj, kad ponovno dođem, donesem nešto za jelo s mojeg stola. Jednog dana nakon ručka, dok sam u ladicu odlagao pribor za jelo, na dnu sam primijetio propato (jako tvrdi keks) koji je sigurno tamo dugo stajao. Stavio sam ga u džep i otišao posjetiti bolesnicu. Ušao sam u njezinu kuću i prije nego što je uspjela odgovoriti na moj pozdrav, rekao sam s gotovo šaljivom ironijom: ‘Evo, dušo’, dajući joj taj keks. Nećete vjerovati, ali kad sam sljedeći put navratio, zatekao sam je kako me čeka i zahvaljuje mi jer je ozdravila nakon što je pojela keks. To me ostavilo bez teksta.”

(Alessando da Ripabottoni, OFMCap: “II Cireneo di tutti”)

Tekst je preuzet s dopuštenjem s web-stranice www.padrepio.hr.