‘Liječnici nisu vjerovali da ću trudnoću iznijeti do kraja. “Ne mogu garantirati da ćemo  uspjeti dogurati preko šest mjeseci”, predviđala je nježno moja doktorica. Sjećam se kako je jedan ginekolog za moju želju za majčinstvom izjavio da “kako se usuđujem pomišljati na trudnoću kad su vrlo velike šanse da rodim invalidno dijete”, a imala sam 38 godina. Na to sam mu odgovorila da tko zdravoj ženi garantira zdravo dijete.

Oni su zastupali medicinu, ja dijete. Bila sam svjesna da njihove riječi imaju temelja. A temelj je bio karcinom vrata maternice koji mi je dijagnosticiran mjesec nakon vjenčanja. Onkolog koji mi je priopćio vijest o raku grubo, neetički. „Imate karcinom, i trebate hitno izvaditi maternicu. Pomirite se s činjenicom da nikada neće postati majka, ionako imate previše godina.” Skoro pa me izgurao iz ordinacije. Nisam bila sigurna da li su me više šokirali njegov pristup i riječi ili sama dijagnoza. Osjećala sam se kao da sam umrla. Kao živi mrtvac, kao da me napalo tisuću depresija odjednom. U noćnu moru nije me bacila sama dijagnoza nego i budućnosti bez djece.

Uvijek sam željela puno djece. Nisam mogla zamisliti budućnost bez njih. Nazvala sam supruga Nikicu koji je tada još radio u Njemačkoj. Reagirao je smireno, pribrano. „Hajdemo stati na loptu, ne može to samo tako, mora postojati neka opcija“. Istražio je da oboljele žene s mojom dijagnozom imaju pravo na sve medicinske usluge koje će im pomoći da postanu majke. Naoružana informacijama idući dan sam u suzama razgovarala sa predivnim, empatičnim voditeljem onkološkog odjela koji natuknuo mogućnost složene operacije u kojoj bi odstranili karcinom, a zadržali maternicu kako bih održala plodnost. Nakon razgovora s voditeljem odjela otišla sam na Kamenita vrata. Nikada neću zaboraviti starije gospođe koje su ondje molile zajedničku molitvu s nakanom za ozdravljenje žena koje se bore s teškim bolestima i pokušavaju postati majkama. I sada zaplačem kad se toga sjetim jer sam to smatrala znakom da ne odustajem. Prije rizične operacije u Petrovoj bolnici morala sam obaviti mnogo pretraga. U tom periodu mnogo sam molila, obilazila svetišta te čak i hodočastila u Mariju Bistricu.

Uspješno sam operirana i tada si mi uklonjene sve zloćudne stanice. Na kemoterapiju nisam morala ići. Kao popratna pojava raka dijagnosticirana mi je limfedem – oteklina u nozi, vrlo nezgodna bolest koja može stvoriti velike komplikacije, te trombofilija – povećana sklonost za stvaranjem krvnih ugrušaka, rizična za trudnoću. Zbog svega toga liječnici nisu vjerovali da je trudnoća dobra ideja. No, nijedan udarac, nijedno negativno mišljenje nije se moglo mjeriti s gorućom željom da postanem majka. Sve moje dijagnoze i sve njihove riječi za mene je bilo samo sitno, oštro kamenja na koje se nisam obazirala. Uzdala sam se u vjeru i Božju providnost.

Maja i njezina obitelj Foto: Human i.

Iduće dvije godine pokušavala sam zatrudnjeti. Bilo je to izrazito bolno i razočaravajuće razdoblje. Nada se topila iz mjeseca u mjesec dok nije ostala samo mrvica. Tada mi je majka savjetovala da molim svetog Padre Pija i da u kutijicu spakiram odjeću za bebe. Jedva sam smogla snage poslušati je. Molila sam se mjesec dana, ne očekujući ništa. Počela sam prihvaćati svoju situaciju. Vozila sam bicikl, odlazila u prirodu, družila se s prijateljicama. Odlučila sam pokušati biti radosna i bez majčinskog ostvarenja tješeći se da imam divan brak i život vrijedan življenja.

I baš se tada dogodilo. Pozitivnom testu na trudnoću nisam vjerovala. Mislila sam da je greška. Ponovila sam ga za dva dana. Isti rezultat. I dalje nisam vjerovala. Otišla sam izvaditi krv. I dalje nisam bila sigurna. Tek nakon dva tjedna sam povjerovala. Do tada nikome nisam rekla ni riječ o trudnoći, čak ni Nikici. Bojala sam se povjerovati u svoju sreću. Idućih mjeseci provela sam u miru pišući duhovne pjesme, meditirajući i moleći.

Moj Franjo, moja predivna zdrava, živahna beba upravo spava pored mene. Promatram njegovo nježno lice i suze mi klize niz lice. Ne mogu ga prestati gledati uspavanog, a da ne zaplačem od sreće, od zahvalnosti neprestano ponavljajući: Bože hvala ti, hvala ti, hvala ti…’

Ova hrabra majka svoju je priču posvjedočila za za donatorska kampanja “Moja mama”  koju su pokrenuli multimedijski projekt Human i. i Udruga žena oboljelih i liječenih od raka SVE za NJU. Cilj je prikupljanje sredstava za financiranje besplatne psihološke pomoći ženama oboljelima od raka i članovima njihovih obitelji.