Ne znam kako je to moguće, ali potpuno sam svjestan i prisutan dok đavao u mojoj nutrini izaziva besramne i neizrecive misli. To su njegove misli, ali su na neki tajanstven način ujedno i moje. Misli preko kojih nastoji zavesti moje razmišljanje u dva glavna smjera.

Prvi je onaj koji mi izaziva misao da sam povlašten, svetac, izabranik upravo zato što trpim opsjednuće: “Gledaj,” kaže mi, “samo izabrani mogu imati đavla u sebi i tako trpjeti. To ih čini svetima. Ti si svetac. Trebaš biti ponosan što sam u tebi.”

Znam, to je njegova lukavština kako bih pomislio da je njegova prisutnost u meni blagoslov za mene.

Kaže mi da sam različit od drugih, izabran: “Možeš trpjeti i žaliti se, ali istodobno budi ponosan zbog tolika trpljenja”, šapće mi na uši koje ga pozorno slušaju. I još: “Različit si jer trpiš, to te razlikuje od ostatka svijeta. Shvaćaš li? Ne traži razloge svojega opsjednuća. Uživaj u mojoj prisutnosti jer te to čini jedinstvenim, izabranim.”

Drugi smjer, naprotiv, jest onaj koji mi budi ovu misao: “Gotov sam, zauvijek. Nikada ne ću izići iz ovoga stanja. Moj život tu skončava.”

Egzorcisti i moji prijatelji kažu mi, upravo suprotno, da se trpljenje povećava kako se oslobođenje bliži. Đavao mi kaže obratno: “Tvoja se trpljenja povećavaju jer je istina jedna: ‘Nemaš izlaza.'”

Na tako dijametralno suprotne misli ja reagiram upadajući u neizrecivu apatiju. Osjećaj praznine, ništavila, ravnodušnosti – eto prave riječi – paklena ravnodušnost.

Što je ta ravnodušnost? Za mene to je soba smještena ispod zgrade s beskonačno mnogo katova. Posljednja soba, u samu dnu, u podrumu bez prozora i bez vrata. Zaključano mjesto, od svih zaboravljeno. Grobnica u kojoj si zauvijek pokopan. Živ pokopan, zauvijek, za svu vječnost. Mogu te tražiti, ali te ne mogu naći.

Ti si ispod, u mraku, u ništavilu ta četiri zida koja znače smrt, napuštenost, prazninu, gubitak svega i svih. Da, ravnodušnost. Ravnodušnost bez vrata, bez izlaza.

No ne pokoravaju me ni drugi ni prvi smjer s njihovim mislima. Upravo suprotno, naslućujem veliku istinu. Kako bih izišao iz ravnodušnosti, ne smijem se micati. Mnogi se grče, urlaju, udaraju glavom u zidove. Ali to su prazni zvukovi koje nitko ne može čuti.

Ne, ja sam shvatio da se lijek nalazi u nepomičnosti. Ostajem miran i tako potpuno smućujem đavla koji je u vječnomu nemiru. Znate li to? Đavao je uvijek u pokretu, uvijek mahnita. Najbolja taktika koju možete upotrijebiti protiv njega jest ne pomicati se.

Doista, on ne zna što učiniti kada ja ostajem miran jer ne shvaća i ne razumije moju nepomičnost. A možda naslućuje da moj mir predstavlja vrata otvorena prema Kristu, onomu koji je sišao nad pakao kako bi oslobodio one koji su bili posljednji. Kada se nađem na dnu tunela, ondje gdje se sve čini izgubljeno, otkrivam kako u posvemašnjemu mirovanju počinje moj izlazak. Jer ako ostanem miran i ako se uzdam u Krista, on silazi k meni i spašava me.

U najmračnijim trenucima ostajem dakle miran, nepomičan. I s Isusom Kristom pobjeđujem sve zloduhe, od prvoga do posljednjega.

Tu je zloduh osvete koji u mojoj duši budi želju da uzvraćam istom mjerom, žeđ za krvlju, osjećaj nužnosti da se osvetim zbog pretrpljene nepravde.

Tu je zloduh smrti koji ne samo da želi ubiti i mene odvesti sve dublje, dolje prema ništavilu koje sve poništava: “Ubij, Francesco! Ubij!” A potom: “Umri, Francesco, smrt je tvoje jedino spasenje. Svršetak u crnu bunaru, ondje gdje sve prestaje, sve je ništa. Ništavilo je tvoje jedino spasenje!”

Tu je zloduh mržnje koji nagriza svaki dio mojeg bića. Slijepa mržnja, mržnja koja uzvraća mržnjom. Čista mržnja, mržnja prema svemu i svima, koja nikoga ne isključuje.

Tu je zloduh zavisti kadar konstruirati izopačene i ružne osjećaje prema prijateljima, poznanicima, kolegama s posla. Zavist koja se tvrdoglavo bori kako bi drugi doživjeli neuspjeh, kako bi bili spriječeni, kako bi, ako je ikako moguće, bili nadvladani: “Vidiš li Francesco, onoga: zaustavi ga! Zašto on ima sve, a ti ništa? Zaustavi ga, Francesco!”

Tu je zloduh zlopamćenja koji čuči u meni i nagriza svaki dio mojega bića kao što crv dan za danom nagriza i pregrize i najtvrđe drvo. Nagriza, grize tijelo i od života tvori pakao.

Tu je zloduh razaranja, koji je gotovo snažniji od smrti. Razaranje je poništenje samoga postojanja i svih stvari. Kraj svega iz želje za krajem svega. Razaranje i nakon razaranja ništa, prazna ploča, ništavilo izazvano bijesom bez ikakva značenja i smisla.

Tu je zloduh ljubomore, koji je sličan demonu zavisti, ali se ujedno i razlikuje od njega. Ljubomora je osjećaj posesivnosti, a zavist je želja za onim što nemamo ili onim što nismo.

Tu je zloduh droge koji izaziva smetenost u umu. Vodi te u fantastične svjetove; let, a potom prizemljenje. A prizemljenje uvijek znači i slom.

I na koncu, zloduh koji je u meni najrazorniji, zloduh prijevare. To je “moj” najmoćniji zloduh. I protiv njega, kao i protiv svih drugih zloduha, vrlo je korisno ne uznemiravati se. Ostati miran i moliti Krista da dođe.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Francesca Vaiasusa “Moje opsjednuće – kako sam se oslobodio 27 legija demona”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.