Divna je ljepota svetaca. Često dolaze k meni kada trans dosegne najgore vrhunce i upravo u tim trenutcima doživljavam mir i milinu s kojima se ništa na svijetu ne može usporediti. Ništa.

Odlazim na egzorcizme uzdajući se u njihovu pomoć. Doista, svaki izlazak iz kuće za mene je strašan napor, ali želja da vidim svece pobjeđuje svaki otpor.

Vidjeti svece. Nije mi to uvijek dano. Doista, često ih ne vidim, ali ih osjećam. Bore se za moje tijelo protiv demona. Nepokretan sam, miran, kao da sam njihovo osobno bojno polje i osjećam kako se žestoko bore nada mnom.

Demoni se obraćaju svecima i kažu im: “Jači smo! Mi pobjeđujemo!”

No ja dobro znam da je suprotno, da zapravo gube. Sveci ih pobjeđuju ne izgovarajući ni jednu riječ.

Često, dok se bitka približava svojemu kraju, osjetim kako demoni drhte i na sav glas izvikuju ime sveca koji je pred njima. “Pio! Pio! Pio!” prestrašeni uzvikuju sve dok ih Padre Pio iz Pietrelcine ne nadvlada.

A potom, češće od drugih, ime za koje nisam mislio da će ga demoni s tako beskrajnim strahom ikada izgovoriti.

“Karol!”

Od 2004. događa se nešto novo. Protagonist postaje, mada neizravno, Ivan Pavao II. Odnosno, njegova trpljenja.

Prvi put se to dogodilo u sobi fra Benigna. Donio sam mu fotografiju s opće audijencije s Ivanom Pavlom II. na kojoj smo, 29. studenog 2000., sudjelovali i Daniela i ja odjeveni kao mladenci. Fra Benignu se sviđaju te fotografije, ali odmah prelazi na stvar: počinje egzorcizam.

Odmah sam strahovito tresnuo na tlo i počeo vikali: “Fra Benigno, odlazi! Dosta!”

Osjećam zloduha u sebi i toga puta osjećam da je obdaren izvanrednom snagom.

“Francesco je moj! Moj je!” viče bez ikakva znaka popuštanja.

Benigno pokušava s blagoslovljenom vodom, ali to nema nikakva učinka. Tada je shvatio da ima posla s tvrdim, najtvrđim orahom. I odlučuje se zaustaviti.

Gledam ga kako se okreće i uzima nešto s pokrajnjega stola.

Odmah shvaćam: uzima fotografije Karola Wojtyle. Nije još dospio ni jednu izvaditi iz njezine navlake, a ja već urlam: “Neee! Neee!” I još: “Ostavi je! Ne mogu je gledati! Ne podnosim trpljenja Ivana Pavla II. Ta me trpljenja uništavaju!”

A potom prestrašenim glasom: “Vatra! Vatra! Vatra je na meni! Gorim!”

Osjećam to jasno: zloduha uništavaju trpljenja pape Wojtyle. Muči ga to što ih on prikazuje za dobro Crkve, a to mu je nepodnošljivo.

“Njegova me trpljenja muče! Muče me!” viče.

Fra Benigno stoji kao ukopan. Jednu je fotografiju gotovo posve izvukao iz navlake, naočale mu stoje na vrhu nosa i gleda u mene ne vjerujući.

“Bježim! Odlazim!” vičem.

Zapravo, zloduh se dalje uopće ne opire. Bježi što brže može, a ja se odmah osjećam slobodnim i nevjerojatno mi se vraća snaga koja me svega ispunja.

Tako je bilo i u drugim prigodama kada su me oslobodila trpljenja Ivana Pavla II. To su jedinstveni egzorcizmi, gotovo kao iz priručnika.

Sati opsjednutosti, bez rješenja. Potom se zlodusi počinju tresti i drhtati: “Pio, Pio, što ćeš ti ovdje?” viču. “Uspjeli smo te izbaciti, zatvoriti te. Zabranili smo ti slaviti misu, služiti sakramente, ispovijedati… Ali ti, ti si u San Giovanni Rotondu provukao ruku kroz prozorčić sobice i s bijelim rupcem pozdravljao narod… A nas je ondje bilo stotinu, dvije stotine… Svi mrtvi! Uništio si nas!”

Dok demoni pripovijedaju o Padru Piju i onomu što je činio u svojoj sobici, ja sam zaštićen unutar toga prizora. Za mene je to kao da proživljavam te trenutke. Shvaćam da je Padre Pio tada uspio osloboditi mnoštvo naroda usprkos onoj nepravednoj odluci crkvenih vlasti da ga zatvore u sobicu.

Francesco Vaiasuso

Gornji tekst je izvadak iz knjige Francesca Vaiasusa “Moje opsjednuće – kako sam se oslobodio 27 legija demona”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.