NAPAD DEMONA I POMOĆ SVETACA

Svjedočanstvo opsjednutog: Kako sam preživio pet najmračnijih đavolskih dana

Sve ide iz zla u gore. Od 26. veljače do 2. ožujka 2003. proživljavam svoju kalvariju: đavolskih pet dana i četiri noći, najstrašnijih i najmračnijih u čitavu mojemu životu.

Foto: Shutterstock

Sve ide iz zla u gore. Od 26. veljače do 2. ožujka 2003. proživljavam svoju kalvariju: đavolskih pet dana i četiri noći, najstrašnijih i najmračnijih u čitavu mojemu životu.

Nemam počinka, nikada. Ni noću ni danju.

Dvadeset šestoga ujutro budim se s temperaturom od četrdeset. Lijek nema nikakva učinka. Daniela je odlučna odvesti me u baziliku na misu. Ne znajući što učiniti počinje se moliti sv. Rafaelu: Rafa – El znači “Bog ozdravlja.” To je anđeo koji bdije nad svim ljudskim ranama i bolestima.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Na polovici molitve podižem desnu ruku i pravim rogove. Postajem nervozan i govorim, joj: “Otkrila si me! Otkrila si me!”

Očito je: loše mi je jer je zioduh tako odlučio.

S poteškoćama uspijevamo otići na misu. No ostajem u transu sve do večeri kada se, izmožden, rušim u krevet.

Dan poslije Daniela me opet vodi u baziliku. U potpunu sam transu. Ali ona ima precizan plan: “Kada započne završna pjesma, odvući ću te u sakristiju k biskupu”, kaže mi odlučna.

Tako i činimo. Očajni smo. Ja bježim u jedan kut. S nama je ovoga puta i moja mama. Jedan za drugim svećenici dolaze s mise i izdaleka nas promatraju. Nitko nam ne prilazi osim oca Stefana Smedilea, franjevca, župnika u obližnjemu samostanu. Poznaje nas i poznaje našu situaciju: “Francesco, Daniela, kako ste?”

“Oče Stefano,” odgovara Daniela, “situacija se pogoršala.”

On odmah odlazi k biskupu želeći ga izvijestiti o svemu. Potom se vraća k nama: “Biskup sve zna i kaže kako je vašu situaciju uzeo k srcu.”

Slušamo ga izgubljeni. Očajni, to je prava riječ. Sami sa svojim križem. Sami, ali, Bogu hvala, utješeni prisutnošću svetaca koji su, upravo tijekom tih najgorih i najstrašnijih dana, sišli nad nas raspršujući tamu svojim svjetlom.

Nebo se zna pokrenuti kako bi pomoglo svojoj djeci. Prvi od njegovih stanovnika koji mi dolazi u pomoć jest onaj koji je prozvan “poočimom”, sv. Josip.

U sobi sam, na svojemu krevetu, plijen zlokobnim silama.

Daniela iz kuhinje čuje kako moj glas mijenja tonalitet.

“Oooh…”, kažem padajući u viđenje.

Na tri četvrtine udaljenosti između kreveta i komode stoji mladić s kovrčavom svijetlom kosom. Nije mi ga teško prepoznati, to je sv. Josip.

Drži za ruku malo dijete koje stoji ispred njega. Promatra me, a i dijete se nastoji okrenuti da me promotri.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je prizor potpune, savršene čistoće. Svuda uokolo vlada ozračje beskrajna mira.

Kao što se već događa u takvim slučajevima, sv. Josip mi ne govori izravno; preko njegova pogleda savršeno shvaćam što mi želi reći. Razgovaramo bez posredstva riječi.

Kaže mi: “Budi miran, Francesco. Ja ću čuvati tvoju kuću i tvoju obitelj.”

Odmah sam stekao posvemašnju sigurnost da će me on čuvati i voditi, baš kao i ono dijete ispred sebe.

Vidjeti ga, čuti ga, za mene je puno više nego primiti jednostavnu utjehu. Moj um, moje tijelo, kao da su čarolijom odjednom postali novi, obnovljeni.

Slika blijedi i ja ostajem nepokretan na svojemu krevetu, nesposoban za ikakvu reakciju.

Poslije kažem Danieli: “Ja sam, Francesco, vratio sam se.”

“Što se dogodilo?” pita me.

“Nešto od drugoga svijeta…”, kažem joj, još uvijek u zanosu.

Prolazi još jedan dan i jedna noć. Sveci i zlodusi, svjetlo i tama razdiru moje sate. Svjetlo je snažno, dakako, ali i tama isto tako, i bezdan.

Istina, svjetlo mi pruža nadu. No kada se vrati tama, ta nada kao da nestaje. Doista, tama sve proždire. I normalno je da je tako, poslije ću shvatiti. Muka, kako bi bila istinska, mora biti posvemašnja tama, sve do dna, sve do posljednje kapi. Ukratko, mora biti poput onoga vapaja: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” koji je i na Gospodinovim usnama bio beskrajna muka.

Poslije ću shvatiti da sam sva ta viđenja primio zbog strahovitosti tih dana. Sveci su dolazili k meni jer je moja muka bila preteška, premračna, beskrajna. U najtežim trenucima svojega života primam najveću pomoć. Ukratko, najcrnja tama istodobno je i najjasnije svjetlo, mada u vrlo kratkim vremenskim razdobljima.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Francesca Vaiasusa “Moje opsjednuće – kako sam se oslobodio 27 legija demona”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Objavljeno: 12. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi