NA SVJETSKOM DANU MLADIH

Svjedočanstvo mlade Sirijke: Okruženi smo smrću i ubojstvima, ali Isuse, u tebe se uzdam

U ratu smo izgubile mnoge osobe koje su dolazile u centar. Jack je imao trinaest godina, poginuo je čekajući autobus da ga odveze na vjeronauk i da igra s prijateljima. Nažalost, tog je dječaka ubila surovost rata i mržnja u ljudskom srcu. U centar su dolazili Anwar i Michelle: jednu su večer otišli, a mi smo ih dan poslije čekali. Nažalost, njihov je san u onoj noći postao vječni, jer je bombardirana njihova kuća, nestali su u ruševinama

svjedočanstvo mlade sirijke, svjedočanstvo svjetski dan mladih

Nakon Papina apela za Siriju, tijekom prošlonedjeljnog Angelusa, donosimo svjedočanstvo mlade sirijske djevojke, Rande Mittri, tijekom molitvenoga bdijenja s papom Franjom u Krakovu 30. srpnja.

Zovem se Rand Mittri, imam 26 godina, diplomirala sam u školi za prirodne znanosti u Siriji, a sada pohađam master u Alepu; uz to radim u salezijanskom centru Don Bosco. Poznato vam je da je naš grad porušen, da je hrpa ruševina. Izbrisan je značaj naših života: mi smo zaboravljeni grad. Ovdje sam došla s 21 prijateljem koji predstavljaju salezijance na Bliskom istoku, naravno Siriju, Libanon i Egipat. S nama je došao don Simon, poglavar salezijanske zajednice. Bogu zahvaljujemo da možemo biti ovdje, zajedno sa svima vama – istaknula je Rand dodajući:

Za mnoge od vas jamačno je teško znati i razumjeti cjelovitu važnost onoga što se zbiva u mojoj voljenoj zemlji, u Siriji. Bit će mi jako teško u nekoliko rečenica sažeti bolan život: prevelika je bol u našem srcu da bi ju se moglo opisati s nekoliko riječi. Ali nastojat ću neke vidike naše stvarnosti podijeliti s vama, našim drugovima u vjeri. Smrt svakodnevno okružuje naš život – ustvrdila je Rand.

Kao i vi, kada u kuću uđemo vrata zatvorimo, ili kada ujutro idemo na posao ili u školu. U tom trenutku nas spopada strah: bojimo se da se nećemo vratiti, da nećemo naći svoju kuću ili svoju obitelj koju smo ostavili. Možda ćemo taj dan biti ubijeni ili nećemo zateći živu obitelj. Težak je i bolan osjećaj da smo okruženi smrću i ubojstvima, a pobjeći ne možeš, nikoga nema da nam pomogne – kazala je djevojka.

Bože, gdje si? Zašto si nas zaboravio? Stvarno postojiš? Zašto nam se ne smiluješ?  Zar nisi Bog ljubavi? Ti nas upiti svakodnevno muče. Odgovora ne nalazim. Je li moguće da je ovo svršetak, zar smo rođeni da umremo u boli? Ili smo rođeni da život živimo u punini? Iskustvo je ovoga rata bilo mučno i teško, natjeralo me da sazrijem i odrastem prije vremena, te da drukčije gledam na stvari – ustvrdila je.

Radim u centru Don Bosco u Alepu. Naš centar ugošćuje oko 700 mladih, muških i ženskih, koji traže smiješak ili riječ ohrabrenja; traže nešto što im nedostaje u životu, traže istinsko ljudsko postupanje. Ja teško drugima mogu dati radost i vjeru, jer ih ni ja nemam u životu – ustvrdila je djevojka.

U ratu smo izgubile mnoge osobe koje su dolazile u centar. Jack je imao trinaest godina, poginuo je čekajući autobus da ga odveze na vjeronauk i da igra s prijateljima. Nažalost, tog je dječaka ubila surovost rata i mržnja u ljudskom srcu. U centar su dolazili Anwar i Michelle: jednu su večer otišli, a mi smo ih dan poslije čekali. Nažalost, njihov je san u onoj noći postao vječni, jer je bombardirana njihova kuća, nestali su u ruševinama, pridružili su se anđelima u raju. Mnogi su drugi nestali, također i moji prijatelji: Mouad, Antoine, William. A i mnogi drugi mladi, muški i ženske, bili su krivi jer su se usudili vjerovati u ljudsko biće. Oni su mučenici ovoga krvavoga rata koji je bezrazložno uništio naše duše, naše snove i naše nade. Uništenje jednoga ljudskoga života beskrajno je veći gubitak od uništavanja cigla i kamenja – kazala je djevojka.

Unatoč ovom bolu, život moj i mojih prijatelja u župi je i nadalje služenje i dijeljenje radosti djeci i mladima našega grada. Slijedimo trag Don Bosca, koji je povećavao svoju radost da može odgovoriti na sve žešću bol. Prepoznajemo Božju prisutnost u djetetu koje ide donijeti vode, Boga gledamo u onima koji rade da spase one koji su u opasnosti; uvjerena sam da nas Bog katkada kroz našu bol uči pravo značenje ljubavi.

Smisao mojega života, radosti i nade je moja vjera u Krista. Nitko mi nikada neće moći ukrasti ovu pravu radost. Na kraju, molim Boga da meni, svima koji žive u Siriji i svim ljudima na svijetu podari milost, da nam očituje znak ljubavi te da možemo sijati radost u srca ožalošćenih i napuštenih. Ovo je poruka za svakog kršćanina na licu Zemlje. Zahvaljujem svima vama i iskreno vas potičem da molite za Siriju, moju prelijepu zemlju. Isuse, u Tebe se uzdam – zaključila je Rand Mittri.

Radio Vatikan | Bitno.net

Objavljeno: 11. kolovoza 2016.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi