Mediji su proteklih dana pisali o nevjerojatnom zahvatu koji su liječnici KBC-a Zagreb prvi put izveli u Hrvatskoj. Operirali su bebu dok je još djelomično bila u maternici majke te spojena na posteljicu i pupkovinu. Tijekom carskog reza porodili su glavu, vrat i jedan dio prsnog koša bebe, a ostatak tijela ostao je u maternici kako bi beba primala kisik putem posteljice. Na to su bili primorani jer je djetetu 26. tjednu dijagnosticiran tumor na vratu koji je tijekom trudnoće rastao i pritiskao dišne putove. Zbog toga ga je trebalo odstraniti kako bi se bebi spasio život.

Njegova majka Anita živi na zapadu Zagreba i aktivna je članica Zajednice “Mame sv. Nikole”, koja se okuplja pri župi sv. Nikole biskupa u Stenjevcu. Ekskluzivno za Bitno.net ispričala je kako je Bog čudesno završio ono što je započeo, a što se u početku protivilo njezinim ljudskim planovima. “Znate, suprug i ja smo pokušali kalkulirati s datumom rođenja našeg djeteta. Iskreno, htjeli smo da termin poroda ne padne na datum vjenčanja moje šogorice. Međutim, Bog je imao druge planove…” započinje svoju priču naša sugovornica, inače majka troje djece: dviju djevojčica i jednomjesečnog sina. Na početku razgovora priznaje kako ovo nije prvi križ koji je nosila, jer je sa suprugom dugo čekala rođenje prvog djeteta, a suočili su se i s gubitkom djece tijekom trudnoća.

Međutim, vratimo se na dane koji su prethodili posljednjoj trudnoći… Anita se krajem siječnja ove godine vraćala s tečaja Kursilja koji se održao u susjednoj župi. Hodajući prema kući pomislila je: “Nemoj se miješati Bogu u planove. Bog zna što radi… Otkud meni pravo određivati kada će nas Bog obdariti novim životom?” Uskoro je saznala da je trudna i da je termin poroda samo dva dana nakon svatova. Anita se tada našalila sa svojim Bogom: “Bože, pa zar ti stvarno ne želiš da idem u te svatove?”

Prihvaćanje Božjeg plana

Prvih nekoliko mjeseci trudnoće borila se s mučninama i silnom iscrpljenošću. „Trudnoća je bila uredna sve dok u 26. tjednu ultrazvuk nije pokazao veliku tumorsku tvorbu na vratu. Liječnik me hitno uputio u Petrovu bolnicu.“ Premda se kroz život već suočavala s ružnim dijagnozama, problemima sa začećem i gubitkom nerođene djece, ponovno je osjetila neopisivu tugu. „Bože, ti si želio ovo dijete, kako možeš dopustiti da se ovo događa? Pa ti si ovo potaknuo. Očito imaš neki plan, ali meni nije ništa jasno…“ govorila je svojem Gospodinu. Anita priznaje da se nekoliko dana borila sa sumnjama i teškim osjećajima. Jednostavno nije mogla prihvatiti da će i ova trudnoća proteći u strahu i neizvjesnosti.

Nekoliko dana nakon što je saznala za dijagnozu, kada se vraćala sa svete mise i borila se s mnoštvom sumnji, na pločniku je ugledala jato vrabaca. U misli joj je tada došao biblijski stih: „Ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.“ Anita je tada shvatila da će sve dobro završiti. „U moje se srce spustio nevjerojatan mir. Meni, ali i svima oko mene, bilo je nevjerojatno kako sam se od tog trenutka dobro nosila sa svime što nam se događalo, tako smireno, staloženo i sabrano. Ja sam znala da je to Božji dar“, objašnjava. Priča nam kako su je u toj neizvjesnoj trudnoći nosile molitve bližnjih, članova obitelji, prijatelja i raznih molitvenih zajednica. Cijela vojska je molila i postila za Anitu i njezino dijete. „Nisam se htjela opterećivati negativnim prognozama jer sam znala da dijete u trbuhu osjeća nemir i strah majke. Zbog toga sam se trudila biti mirna i pouzdati se u Gospodina“, kaže.

Iznimno rijedak slučaj

Liječnici su bili zabrinuti i vrlo oprezno davali prognoze. Rekli su joj da se radi o iznimno rijetkom slučaju te se pribojavaju brojnih komplikacija. Anita priznaje da se začudila kada su joj u 26. tjednu trudnoće, nakon dijagnoze tumora, predložili prekid trudnoće. „Moram priznati da me je to iznenadilo… Nisam očekivala ovo pitanje u ovako visokom stupnju trudnoće. Moram naglasiti da s njihove strane nije bilo nikakvog pritiska, ali mene je šokiralo i samo pitanje. Zar se ono uopće postavlja u takvoj situaciji? Rekla sam  da ne želim prekid jer ne želim nositi dijete na duši“, svjedoči Anita.

Na prvom konziliju odlučeno je da dijete treba što duže ostati u majčinoj utrobi, po mogućnosti do 38. tjedna trudnoće, kako bi mu se trebali razvili svi organi. „Dogovoreno je da će me iz tjedna u tjedan pratiti ultrazvukom kako bi se vidjelo hoće li biti dodatnih komplikacija, posebice za bebino srce i bubrege, što se, hvala Bogu, nije dogodilo. Cijelo vrijeme sam molila Gospodina da zaštiti mojeg sina od tumora…“

Porod carskim rezom bio je zakazan u 38. tjednu i u njemu je sudjelovalo nekoliko vrhunskih stručnjaka. Dječak se rodio u KBC-u Zagreb i nakon toga je uslijedila operacija odstranjivanja tumora. Majka je nakon operacije vraćena u Petrovu bolnicu, a njezin sin ostao je na liječenju na Rebru. Dva dana prije poroda Anita je posjetila svećenika kako bi se raspitala o mogućnosti bebinog krštenja pri porodu. „Što ako porod ode u smjeru da ga se ne može spasiti…“ rekla je. Svećenik joj je objasnio postupak krštenja. Prvotno je bilo planirano da Anita rodi u spinalnoj anesteziji, dakle svjesna situacije, pa se pripremila da će ga sama krstiti. Međutim, naposljetku se ispostavilo da će porod ipak biti obavljen pod općom anestezijom pa je Anita pitala liječnike mogu li omogućiti krštenje njezina djeteta. Za nekoliko minuta u operacijskoj sali pojavila se časna sestra, inače instrumentarka, koja je tijekom poroda krstila dječačića. „To mi je bila konačna potvrda. Bože, ja se toliko brinem, a ti mi na operaciju pošalješ časnu sestru! Ona mi je darovala krunicu i krstila mojeg sina“, prisjeća se.

‘Neka ga Bog zagrli i utješi’

Naša sugovornica je nakon buđenja, dok je još boravila u intenzivnoj, saznala da je beba dobro, a vidjela ga je tek nakon tri dana. „U početku ga nisam smjela primiti u ruke jer je bio u inkubatoru i spojen na respirator. Tada sam Bogu rekla da ga On, kada ja već ne mogu, zagrli i utješi“, kaže. Njezin sin rođen je 15. listopada, na spomendan svete Terezije Avilske, koju naša sugovornica sada štuje kao njegovu zaštitnicu. „Bog me kroz ovo iskustvo naučio što znači vjerovati. Vjerovati Bogu i kada nije sve u redu, kada ne ukazuje da će se završiti dobro. Ja sam povjerovala da Bog ima plan za moje dijete i da ga voli više od mene. To me vodilo i snažilo u ovom teškom razdoblju“, zaključuje naša sugovornica.

Od operacije je prošlo više od mjesec dana. Majka i beba su se u međuvremenu vratile kući, u svoju brojnu obitelj. Gospođa Anita se zahvaljuje svim liječnicima i medicinskom osoblju koji su izveli ovaj navjerojatan zahvat te brinuli o njoj i njezinoj bebi, ali i svim poznatim i nepoznatima koji su ih pratili molitvama i postom.

I da. Za kraj treba spomenuti da je Bog Aniti odlučio ispuniti želju s početka našeg razgovora. Deset dana nakon poroda ipak je sudjelovala na vjenčanju svoje šogorice: bila je na obredu u crkvi.