Bolnica Sestara Milosrdnica. Mnogi borci za život govore mi kako ju izbjegavaju tako zvati jer nema ništa milosrdno u ubijanju nerođene djece.

Među aktivistima i simpatizerima inicijative 40 dana za život uvriježio se drugi, “neutralniji” naziv – Vinogradska bolnica. Tako sam ju i sam počeo nazivati.

Kao i tijekom svake kampanje, i na posljednjoj koja se održala jesenas brojni ljudi miroljubivo su molili pred ulazom u tu ustanovu u kojoj bi se trebali baviti liječenjem te skrbiti za bolesnike. Tog dana je, međutim, nešto bilo drugačije.

Sat vremena pred ovom zagrebačkom bolnicom stajalo je 12 muškaraca, poput 12 apostola, na što su mnogi, prema svjedočanstvu sudionika, reagirali s čuđenjem, najčešće pozitivnim, ali i verbalnim napadima.

“Da imate svoju djecu, ne biste tu stajali. Nemate drugog posla pa tu gubite vrijeme”, vikao je jedan prolaznik na okupljene muškarce koji su to sve mirno promatrali. Siguran sam pak da je dotični znao tko mu stoji nasuprot, vjerojatno bi samo u tišini produžio pored njih.

Ima sreću što Damir nije konfliktan tip. Ponizno je prešutio bujicu riječi upućenu njemu i prijateljima, nastavivši raditi ono što mu je i poziv – moliti za nerođene.

Damir Mirenić, “legendarni borac” kako o njemu piše specijalizirani portal Fightsite, više od desetljeća svog života proveo je u ringu, pa čak i kavezu. Nekad perspektivni boksač i viceprvak Hrvatske bio je nadolazeća zvijezda MMA te tek drugi Hrvat koji je uz popularnog Mirka Cro Cop Filipovića potpisao ugovor s japanskim Prideom, tada jednom od najsnažnijih borilačkih organizacija u svijetu. Ipak, dani fizičke borbe daleko su iza njega, sada ga zanima samo ona duhovna. U sebi je tako blagoslovio ovog čovjeka, zamijenivši pouzdanje u svoju snagu pouzdanjem u Božju milost.

“U svim tim ljudima koji nas napadaju vidim prisutnost jedne duboke rane, jednog nezadovoljstva, frustracije i pesimizma. Zakaj ja sad imam potrebu vikati na nekoga na ulici? Zbog čega?” priča mi Damir dok sjedimo u jednom restoranu u Velikoj Gorici.

Mjesto za marende ilitiga “gablece”, domaća hrana i starinski, ne pretjerano obogaćujući interijer. Prekoputa se čuje dječja vika – škola je uvijek znak života. Na drugom uglu je pak lijepa kapelica. Kaže mi Damir da je u njoj tijekom dana redovito izloženo Presveto.

“Svratit ću poslije”, razmišljam na glas dok svoj pogled fokusiram na njega.

Osim manje kilaže, izgleda kao stereotipni borac i redar u noćnim klubovima (čime se doista i bavio): ćelav, razbijena nosa, u ranim četrdesetima, ali još uvijek u dobroj formi. Njegovo snažno “kaj” samo pojačava tu sliku.

Damir je jedan od pokretača inicijative da se potakne muškarce na veće sudjelovanje u apostolatu za život nerođenih. Fasciniralo ga je kad je vidio da u SAD-u na molitvu pred bolnicom dolaze cijeli sportski timovi i to u svojim dresovima:

“Prekrasno je kad pred bolnicom vidiš 30 muškaraca. Kakav je to tek znak. Kod nas ljudi imaju takav mentalitet da misle da je krunica za bake.”

Ističe kako je i sam bio žrtva tog mentaliteta.

“U mojoj kući nije bilo žive vjere, eventualno za Božić i Uskrs, ali se i to svodilo na hranu. Nije bilo molitve, krunice i Božje providnosti”, govori dok se prisjeća svojih sportskih početaka koji su već od rane dobi bili usmjereni prema karijeri. Tvrdi da to nije nešto što bi htio priuštiti svojoj djeci.

Sportom se počeo baviti već sa šest godina. Ipak, na početku je to bio nogomet. Kasnije, potaknut društvom, prelazi na boks i shvaća kako tu može biti “sam svoj šef”. Nogomet napušta premda je dogurao do reprezentacije grada Zagreba – prema njegovim riječima, već su tada glavnu riječ vodili menadžeri.

Ubrzo su krenuli i prvi uspjesi. Boksao je sa Stipom Drvišem, trenirao sa Željkom Mavrovićem i Mirkom Filipovićem, a u slobodno vrijeme radio kao zaštitar u velikogoričkim noćnim klubovima.

Kaže da se tukao isključivo u samoobrani, nema temperament lokalnog štemera. Hrabrosti i tehnike mu pak ne nedostaje. Ipak jedna ozljeda, koju je zaradio upravo tijekom tučnjave, udaljila ga je od boksa. Preko prijatelja u igru je ubrzo upao brazilski jiu-jitsu te se zainteresirao za miješane borilačke vještine. Tako je i krenula njegova karijera u MMA tijekom koje se susreo s uspjesima, padovima, ali i puno onoga što mu se nije sviđalo, što nije zapravo bio sport. No, ne želi o tome u detalje.

U tom lažnom svijetu živio je i sam, dok Gospodin nije ušao u njegov život na jednoj duhovnoj obnovi.

“Moja žena također je bila u sportu, međutim dobila je tešku bolest – trombozu. Završila je na hitnoj, gotovo je umrla, a onda se u nju uvukao strah. Naime taj tromb ostao je vezan za žilu i ona se po noći budila bojeći se da će se tromb otkinuti i ući u mozak ili srce te da će umrijeti. Kako sam se osjetio nemoćan pomoći joj te uvidio da ne mogu sve kontrolirati, počeo sam polako tražiti Boga. Ustvari, on je preko toga polako dolazio po mene.”

Foto: ‘Straža sv. Josipa’ – Damir i članovi inicijative 40 dana za život pred Vinogradskom bolnicom

U to vrijeme nitko od njih nije bio u vjeri. Damir je Crkvu napustio nakon Prve pričesti. Ipak, teška situacija dovela ih je do vlč. Sudca na kojeg ih je uputio prijatelj.

“Premda sam na duhovnu obnovu išao kao pratnja svojoj ženi, na kraju sam vidio da nas je Bog pozvao na Lošinj zbog mene. Prvi put sam se susreo s evanđeljem, ljubavlju Božjom. Prvi put mi je netko govorio o Kristu, ali i grijehu. Kad su mi krenule suze shvatio sam da smo zapravo tu došli i zbog mene”, govori mi dok mu se glas od uzbuđenosti i prisjećanja na te događaje nesvjesno pojačava.

“Tu sam se noć probudio, osjetio stvarnu prisutnost Duha Svetoga i rekao ženi da moramo promijeniti svoj život.”

Premda su već živjeli zajedno, uopće nisu razmišljali o braku i djeci. Nakon ovog događaja sve se okrenulo. Vratili su se u Veliku Goricu, Damir se krizmao, a nakon šest mjeseci provedenih u čistoći su se vjenčali. Bog ih je blagoslovio s četvero male djece, ali ne planiraju stati na toj brojci.

“Mi smo danas s četvero djece fanatici u svom gradu, a u kući moje majke bilo ih je 13 i to za vrijeme Drugog svjetskog rata. U takvoj brojnoj obitelji odrastao je i moj otac. Ja sa svakim djetetom vidim blagoslov i radost. Također vidim i da ovo što ljudi žive kad tvrde da nemaju novaca za dijete, da je to sve jedna laž. Mi bacamo hranu, živimo u izobilju, želimo djeci kupiti najnoviji iPhone ili ‘najkice’. To je politika ovog društva koje te uvjeri da moraš imati, i onda si odjednom zatvoren u strahu. Ako čovjek shvaća da je jedini cilj prenijeti svom djetetu živu vjeru i da će Bog providjeti sve ono što vam je potrebno, onda vidi i da taj život ima jedan drugi smisao i drugi put.”

Njegova vjera, ali i nova stvarnost koju je vidio, doveli su ga polako i do apostolata za život. Zajedno sa ženom i svojom zajednicom počeo je ići pateru Marku Glogoviću na Svetice. Tu ga je počela kopkati priča o pobačaju. Kako sam svjedoči, ubrzo je nabavio literaturu o toj temi, zagazivši duboko u problem abortusa. Shvatio je da velik broj ljudi u Hrvatskoj skriva jednu ranu koja stvara nemir i tjera čovjeka na rat protiv sebe.

“Neki dan smo imali tribinu u jednoj crkvi. Bilo je samo desetero ljudi, od toga dvoje mladih. Nitko ne želi gledati u pobačaj. Ljudi pate. Neki kažu da čak svaka treća obitelj u Hrvatskoj ima taj problem. Ja isto gledam ljude iz svoje ulice. Pa nemoguće ja da netko živi 30 godina u braku s drugom osobom i imaju samo dvoje djece. Ok, postoje teški slučajevi poput mog prijatelja čija je žena operirala maternicu, ali inače vrlo teško da par neće ostati trudan.”

“To je prokletstvo hrvatskog naroda: dvoje djece”, nadodao je Damir citiravši popularnog patera Josipa Frkina, kojeg je u razgovoru nekoliko puta zvao “sveti Frkin”. Pokojni svećenik iznimno mu je drag. Kaže da je bio pravi pastir svom stadu, a pratio je Damira i njegovu ženu kad su ušli u Neokatekumenski put.

Damir je uskoro shvatio kako je pobačaj ne samo raširen u Hrvatskoj (unatoč niskom broju službenih pobačaja, hrvatski ‘pro-life’ aktivisti smatraju kako ta brojka i danas doseže oko 40 000 abortusa godišnje, većinom odrađenih u tajnosti) već i da je uzrok mnogih problema u ljudima. Uskoro je primijetio i kako ljudi iz njegove okoline nose tu ranu.

“Inicijativa želi potaknuti ljude tj. one koji nose tu ranu, da dozvole da im se ona iscijeli, jer ako ju budu potiskivali ona će se kanalizirati na drugi način te izaći kroz agresiju, alkoholizam, ovisnost ili kroz asocijalne poremećaje. Ljudima treba reći da je to laž, treba im reći istinu. Gospodin je preko nas spasio dvije djevojke da ne učine pobačaj tako što smo im rekli istinu koju im nitko nije govorio. Znam i ljude koji su napravili pobačaj i sad im je žao, ne mogu imati više djece.”

U toj borbi Damiru veliku snagu daje iskustvo borilačkih vještina – vježbe i energija koju je stekao svakodnevnim napornim treningom. Iako je i nakon obraćenja nastavio putem profesionalnog borca, jedan događaj promijenio je njegov pogled i usmjerio ga na put na kojem se i danas nalazi.

“Da, da… još sam se bavio time. Prava transformacija dogodila se nakon jedne borbe, nakon koje su mi se zapravo otvorila vrata uspjeha. Ipak, u meni se nešto zatvorilo. Borio sam se s Fabricijom Nascimentom, viceprvakom Europe i pobijedio. Neki kažu da mi je to bio najbolji meč karijere. Nakon toga me ponovno menadžer zvao da dođem u Ameriku, dobio sam ponudu za mnoge borbe, zapravo je ovaj meč bio ‘biti ili ne biti’ za nastavak moje karijere. Međutim, kad sam ušao u svlačionicu i vidio Nascimenta u meni se nešto prelomilo. Bila je to teška borba, puna krvi, i kad sam vidio njega, a i svoje ozljede, pomislio sam ‘čemu to’? Toliko me to dirnulo da nakon toga više nisam ušao u ring.”

Postupno se maknuo od MMA te danas u Velikoj Gorici vodi borilački centar posvećen rekreaciji građana i samoobrani, a znao je raditi i seminare o samoobrani za djevojke i srednjoškolke.

Foto: Damir sa ženom i svoje četvero djece

Ipak, samoobrani ne može naučiti dijete u majčinoj utrobi. To je također jedan od razloga zašto je ušao u inicijativu, da brani nevinu djecu, ali i žene.

Pitam ga kako se nosi s argumentom pro-choice strane koja tvrdi da je abortus isključivo žensko pitanje.

“Pobačaj je i muško pitanje, i to je sigurno”, odgovara mi Damir pruživši kao primjer dr. Stojana Adaševića, srpskog liječnika koji tvrdi da je vršenjem pobačaja sam ubio grad veličine Smedereva. Danas je pak vodeći ‘borac za život’ u Srbiji.

“Dr. Adašević kaže da prilikom termina za abortus nikada u čekaonici nije vidio muškarca uz svoju ženu. Nitko nije bio uz njih. Nama žene koje su pobacile govore kako su često upravo muževi ti koji ih tjeraju i prisiljavaju na taj čin.

Mi ne želimo ulaziti u neke rasprave i dokazivanja, već nam je cilj jednostavno iznijeti istinu i neka ljudi sami prosude. Žene koje su ranjene ranom abortusa, a danas su s nama u inicijativi, tvrde kako nikada ne bi napravile pobačaj da im je netko ovo rekao.”

“Ova inicijativa je već pobudila reakcije, što je dobro”, nastavlja mi govoriti žarom koji imaju oni ljudi uvjereni u svoj poziv. “Pitaju nas zašto stojimo pred bolnicama kao muškarci. Jednostavno želimo probuditi pozitivnu reakciju. Osobno bih htio bih da se razbije slika katoličkog muškarca kao nekog mlakonje, bezveznjaka koji je više nekog ženskog profila nego muškog. Želimo pokazati, o čemu je i Stepinac – ja ga zovem sveti Stepinac – govorio, da se radi o pravom muškarcu, mužu, ocu obitelji koji je hrabar, vjeruje u Božju providnost, hoda okolo s krunicom i uzda se u Gospodina koji mu daje snage da živi po nekim moralnim načelima.”

Uz sv. Josipa, kojem je i posvećen spomenuti “muški sat” molitve pred bolnicom u sklopu inicijative 40 dana za život, Damir posebno ističe bl. Alojzija Stepinca kao uzor muškosti.

“Ljudi nisu upoznati s njegovom poviješću. Kad gledaš da je bio u Prvom svjetskom ratu, da je bio ranjavan i u zarobljeništvu, netko bi rekao kakav je to frajer, e pa to ti je Stepinac. Ali kaj je on vidio? Vidio je da ima nebo i da ovaj svijet nije sve. Često mu se utječem i posebno me se dojmilo kad kaže: ‘Prije nego što bih ujutro obukao hlače, molio sam molitvu sv. Mihaelu Arkanđelu za zaštitu.’ To mi je fascinantno, kao i njegova hrabrost, njegovi govori ili njegovo pismo liječnicima o abortusu.”

U velikogoričkom ogranku inicijative imaju veliki plan za ovu godinu. Trenutačno ih ima 120 u ekipi za molitvu, a u posljednjoj kampanji oko 65 ih je aktivno išlo moliti ispred zagrebačke bolnice. U Velikoj Gorici nalazi se samo Dom zdravlja, ali nemaju informacije o vršenju pobačaja. Ipak planiraju pokrenuti program ”Opravdani i oslobođeni” po uzoru na patera Glogovića kako bi osobama koje su sudjelovale u pobačaju pomogli zacijeliti rane. Želja im je također u gradu napraviti i koncert za život.

Također u nadolazećoj kampanji “muški sat” molitve pred bolnicama, ili kako članovi inicijative to nazivaju – “Straža sv. Josipa” trebala bi se proširiti na sve gradove uključene u inicijativu. Cilj je da jednom tjedno bude rezerviran jedan sat u kojem će muškarci moliti za prestanak ubijanja nerođene djece.

“Ta djeca se ne mogu braniti, stoga smo ih mi pozvani braniti. Kako? Govoreći istinu i svjedočeći. Ja pokušavam naglasak staviti na Krista i Božje milosrđe. Bog mi je dao tu milost da vidim jednu istinu u svojoj okolini te ne želim da se to događa drugima. I to sve zbog laži, a znamo tko je ‘Otac laži’.

Njemu je abortus najdraži plijen jer ubija dijete, ubija oca i majku koji to čine, ubija okolinu, ubija doktora koji to radi te su svi zahvaćeni smrću, patnjom i trpljenjem, a onda zbog njih trpi i cijela zajednica. Jedna je žena nedavno kod nas svjedočila kako je ozdravljenjem njezine rane pobačaja ozdravila i njezina obitelj.

Hrvatska je zbog tog problema bolesno i ranjeno društvo, a ova borba je veliki duhovni rat”, zaključio je Damir.

Tino Krvavica | Bitno.net

Foto: privatni arhiv

© Copyright – Bitno.net. Sva prava pridržana