Prenosimo svjedočanstvo srbijanskog ginekologa dr. Stojana Adaševića. On je, prema vlastitom priznanju, u svojoj liječničkoj karijeri napravio više od 60.000 abortusa. Nakon toga je shvatio kako je indoktrinacija kojoj je bio podvrgavan na medicinskom fakultetu o tome kada počinje život neznanstvena i lažna, nakon čega je postao vatreni zagovornik borbe protiv abortusa.

stojan adašević

Foto: Shutterstock.com

“Osnovno liječničko obrazovanje stekao sam za vrijeme studija na beogradskom Medicinskom fakultetu u razdoblju od 1951. do 1957. godine.

Učili su me, prema tada važećoj doktrini, da je dijete živo tek s prvim plačem. S katedre sam, u okviru različitih odsjeka Medicinskog fakulteta, slušao uvijek isto: ‘Dijete je živo tek s prvim plačem. Prije toga ono je samo organ majke, kao što je, na primjer, zub, slijepo crijevo ili bubreg. Izvaditi iz majke zub ili slijepo crijevo isto je što i prekinuti već započetu trudnoću. Tim aktom, umjetno izazvanim abortusom, vi uklanjate samo tijelo majke. Razlog zbog čega prekid trudnoće nije dozvoljeno raditi bez suglasnosti komisije jest opasnost da nestručne osobe dovedu život žene u pitanje. To se mora raditi u za to opremljenim ustanovama, i do određenog perioda trudnoće, do kada je relativno sigurno. Svaki kasniji prekid trudnoće mora odobriti specijalna komisija i mora biti riječi o velikoj medicinskoj ustanovi.’

Tako su nas tada učili, a i presude ondašnjih sudova bazirale su se na kaznenom zakonu koji je govorio isto – “plod je živ od trenutka prvog plača”. Na sudskoj medicini čitali su nam čak i neke presude gdje se spominjalo da onaj koji ubodom noža u trbuh trudne žene ubije plod i izazove porod s mrtvim plodom odgovara samo za laku tjelesnu povredu jer kod majke nijedna kost nije povrijeđena, prema tome to je laka tjelesna ozljeda, a plod se u povredi i ne spominje. Onaj tko nije rođen ne može biti ubijen.

Tako odgajan i učen, specijalizirao sam ginekologiju i porodništvo i krenuo hrabro izvršavati čedomorstvo u utrobi – artificijelne abortuse. Prvo sam to radio pod budnim okom starijih kolega, a poslije i samostalno. Bio sam uvjeren da radim ispravan posao, i trudio sam se da to “vađenje zuba” ili čedomorstvo u utrobi što manje boli ženu i prođe sa što manje komplikacija.

Jednog dana, mislim da sam već bio mlad specijalist, sreo me je jedan poznanik i, jer smo išli u istom smjeru, usput smo se raspričali. Na njegovo pitanje radim li abortuse, ponosno sam odgovorio: ‘Kako ne! I to u lokalnoj anesteziji, tako da je žena svjesna, ja s njom pričam a ona i ne primijeti (ako sam dobro dao anesteziju) da sam već uradio abortus, i biva ugodno iznenađena kad joj kažem da je gotovo, a ona tek očekuje početak.’ Na to me on pitao znam li da su to živa bića, da ja ubijam život ljudskog stvora? S podsmijehom sam mu rekao: ‘Ma dajte, molim vas, kakve gluposti! To su neformirane mase!’

Vrijeme je teklo, javljala su se nova znanstvena postignuća i pojavio se i ultrazvuk sa svojom dijagnostikom. Počeo sam ga obilno koristiti i u njemu se usavršavati. Donio mi je puno iznenađenja. Vidio sam plod, rad njegova srca, njegove pokrete, otvaranje usta. Kod starijih plodova zapažao sam i pojavu sisanja palca, a onda, pošto je dijagnoza trudnoće bila postavljena, ta žena je po njezinu zahtjevu, išla u salu za abortuse – takozvanu kiretanu – da bi se izvršio pobačaj. Ruka koja se do maloprije micala poslije toga je često ležala na stolu za instrumente nepokretna, mrtva; palac koji je plod do maloprije sisao – bio je tu, ali mrtav. Počeo sam razmišljati, pa ovo je ipak živo, ima usta, sisa palac, miče se. Eksperimenti nam pokazuju da na duboke prodorne tonove plod reagira ubrzanim pokretima, što se sve vidi na ultrazvuku, a poslije evo, to isto ljudsko biće leži u komadima na stolu za instrumente ili su njegovi izvjesni dijelovi u boci aparata za vakuum.

Jedanput se dogodilo da sam trebao izvršiti abortus, a da je jedan član tog para bio moj bliski rod. Samouvjereno sam sjeo i počeo raditi, otvorio grlić i zgrabio kliještima prvo na što sam naišao i izvukao ruku. Bacio sam je na stol za instrumente i gle, živac ruke pao je na dio komprese polivene jodom. Jod je nadraživao živac i ruka se počela trzati. Normalan efekt koji smo puno puta na vježbama iz fiziologije radili sa žabama i njihovim živcima, kada smo proučavali fiziologiju mišića i živaca. Budući da se ovo vrlo rijetko događa, a meni se ovo dogodilo samo jedanput, rekoh sestri: ‘Pazi, trza se kao živčano-mišićni preparat.’ Sestra odgovori: ‘Ju, kao da je živo.’ Uđoh ponovno u maternicu i zgrabih nešto i sad izvukoh nogu. Rekoh u sebi: ‘Pazi, da ti sada ishijadični živac ne padne na jod, pa da ti se sad i noga ne trza.’ Pažljivo ja spustih nogu na sasvim drugi kraj, ali neka iznenadna buka – pad nekog željeznog predmeta u susjednoj sobi me trgne, te se noga izvi – odleti i živac pade na jod. Noga se trza. Sada, sav napet, opsovah, jer mi se to prvi put dogodilo u mojoj praksi (a bila je u to vrijeme već vrlo bogata) i rekoh poluglasno: ‘Sada još samo fali da izvučem srce koje kuca.’ Uđoh, kliještima zgrabih i… stvarno, ja izvukoh i bacih na kompresu srce koje je kucalo. Stadoh s radom, odjedanput shvatih da je to ubojstvo, jer sam do maloprije na ultrazvuku vidio to živo srce kako kuca, ruku i nogu kako se miču, dok su još bili svi u jednom komadu. Ne znam kako sam izgledao, ali odjedanput sam čuo glas sestre: ‘Doktore, što je s vama, je li vam loše?! Da zovem nekog drugog da završi?’ Trgoh se. U sebi se pomolih Bogu i rekoh: ‘Bože, vadi me sada iz onog u što sam upao.’ Počeh ponovo raditi i bez ikakvih komplikacija završih ono što naš naivni narod zove “čišćenje”.

Od tada, počela su moja razmišljanja i shvaćanja da iako ne radim privatno, iako ne radim izravno za novac, ipak sam izvršitelj ubojstva, i to ne samo dželat nego i sudac koji to odobrava i presuđuje … Pravdao sam se pred sobom, da sam samo stručnjak – vojnik snajperist koji kao u ratu puca i ubija iz principa – za ideju, a ne plaćeni ubojica, privatni ilegalni aborter, koji ubija za novac. Slaba vajda.

Počeli su čudni snovi s noćnim morama. Kao rezultat svega toga sazrela je moja odluka da prekinem vršiti abortus koji sam radio 25 i više godina. I to po deset – petnaest dnevno, a nekad i više. Razlog – moje saznanje da je ljudski plod od svog samog začeća živ i živo biće, i da to nije ni organ majke, ni organ oca, već nešto treće. Sve ovo nije bilo plod nikakve teološke indoktrinacije, kao što to žele prikazati pojedini ateisti i feministkinje, već čisto iskustvo stečeno poznavanjem biologije, bioloških i medicinskih zakona i ultrazvuka. To što se moje saznanje poklopilo s teološkim stavom po kom je ljudski plod živo biće od začeća, dakle od same zigote (oplođene jajne stanice), samo je dolazak do istog cilja preko dva različita puta. Ja se u ovom članku baziram na čistoj faktografiji, materijalističkoj i materijalnoj tehnici, koja nasuprot nekim kaznenim zakonicima i učenjima – dokazuje da je ljudski plod živ od začeća.

Smatram kako činjenicu da je ljudski plod živ od začeća treba više i češće iznositi, kako u masovnim medijima tako i preko posebnih predavanja pred ovaj naš narod. Isto vrijedi i za stav da je abortus mnogo veći i teži grijeh od običnog ubojstva, jer je ljudski plod u maternici nemoćan da se brani, a ništa nije skrivio, on je jedini bez osobne krivnje u ljudskom rodu, jer on još nije rođen. Ovome je cilj da bračni i izvanbračni parovi shvate kolika je njihova odgovornost u trenutku bračnog ili vanbračnog spolnog čina, i to pred Bogom i pred sobom, i kakve posljedice taj čin donosi.”

U jednom razgovoru dr. Adašević je rekao kako je “ubio grad veličine Smedereva”.

“Zapravo, mislim da Smederevo ima manje stanovnika, negdje oko 45 tisuća. Shvatio sam da na ubojstvo nemam prava ni kao vojnik ni kao kršćanin, a kamoli kao plaćeni ubojica koji ubija iza ugla. Shvatio sam da je to čovjek, da je to živo biće, isto kao i ja. Prema kršćanskim zakonima nemam pravo ubiti ni rođenog ni nerođenog. U ljudskom životu postoje kvalitativne i kvantitativne promjene. Jedna od kvalitativnih promjena je nastanak ljudskog života spajanjem dviju ćelija, muške i ženske, u jedno biće. Kada sve to vidi, čovjek shvati da od trenutka začeća do smrti, čovjek je jedno te isto.”

Bitno.net