SVJEDOČANSTVO ŽIVOTA

Priča o siromahu koji mi je darovao Božić

Stajao je tamo godinama. I nikada to nije činio zbog sebe

Foto: Facebook

Prije nešto više od četiri godine, imao sam privilegiju susresti nekoliko siromaha na vratima jednog samostana.

Jedan od njih bio je drukčiji.

Izgledao je najsiromašniji od svih. Stajao je sa strane, promrzao, ali pogleda krotka i blaga. Privukao me jedan detalj – njegove spuštene ruke. Izgledao je kao da ništa ne traži.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Počeli smo se družiti. Svaki dan, pola sata prije i nakon sv. mise. Nisam ga nikada pitao za što mu je potreban novac. Vjerojatno to nisam ni trebao. Bog je pripremio odgovor…

A on je stigao na Božić.

Sjedio sam za stolom sa svojom obitelji i bio zahvalan za naše zajedništvo. Tada mi je u srce počeo dolaziti prijatelj kojeg sam susreo. Rodila se čežnja da mu taj Božić krenem u susret. Da ga provedem s njim. Primijetivši moju odsutnost, majka me u jednom trenutku pogledala i rekla: „Misliš na njega, zar ne? – Idi, daruj mu svoj Božić.“ Nisam ni slutio da me poticaj majke poslao u susret čovjeku koji će tajnu Božića pokloniti meni.

Bilo je posebno susresti ga prvi put u njegovu domu, na tom svetom tlu.

Kada sam mu dao hranu koju je majka spremila, odmah ju je počeo dijeliti u dvije vrećice. Nisam znao zašto to čini.

Bio je to trenutak kada su mi spuštene ruke koje sam prvi put susreo ispred samostana ispričale najljepšu božićnu priču ikada…

Stajao je tamo godinama. I nikada to nije činio zbog sebe. U njegovu susjedstvu postoje dvije osobe koje su godinama same, odbačene i nepokretne. Sve ove godine on je stajao u blizini crkve i molio Boga da mu pošalje ljude koji će pomoći s nešto novca. Sve je to činio kako bi mogao kupiti hranu, odjeću, lijekove, platiti režije i stanarinu svojim prijateljima. Ako bi išta preostalo, tek tada, nešto bi i sebi priuštio.

Gledao sam što čini i zaplakao.

Otvorio je bocu vina koju sam donio. Guštali smo ostatak tog Božića zajedno. Smijali se, šalili, molili. Nas četvero i jedna mačka. Čak je i ona bila u redu za hranu prije njega. Upoznao sam sveca. To je tada bilo jasno.

Nekoliko mjeseci poslije, osjetio sam poticaj da krenem pješke od Zagreba do Međugorja, za sestru koja je bila teško bolesna. Prije puta me zagrlio i rekao: „Mata, Bog je dobar. Tvoja sestra će ozdraviti.“

Tijekom tih petnaest dana puta, pitao sam se: „Oče, možeš li mu promijeniti život? Svima njima.“

Kad više nisam mogao stajati na nogama, prisjećao bih se naših susreta. Posebice trenutaka kada bi se on obradovao čokoladi koju bi donio. Radovao se čokoladi nestvarno. Kao dijete. I njegovih šala na njemačkom. Znao je njemački odlično. Za razliku od mog najvećeg dometa: „Ich habe eine Katze.“

Bog je dobar.

Otkrio mi je Sebe u ovom čovjeku.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Otkrio mi je to i u načinu na koji je pohodio ovo troje ljudi, moju sestru. Prijatelji o kojima se brinuo godinama dobili su dostojno mjesto stanovanja i njegu.

Moja sestra čudesno je ozdravila.

A on. On je nagrađen. On koji je bio prosjak za Isusa.

Odselio se. Radostan i ispunjen.

U Švicarsku.

Dobio je stan.

I prvi posao nakon deset godina. Da se može praviti pametan sa svojim njemačkim, vozeći viljuškar.

U tvornici čokolade. 

Matej Lovrić | Bitno.net

Autor je član zajednice Arka koja pomaže osobama s intelektualnim poteškoćama. Više o zajednici Arka možete pročitati OVDJE i OVDJE.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 26. siječnja 2018.

Možda vam se svidi