Otac Rafail nikada nije propuštao priliku da se ponizi pred bilo kojim čovjekom, pa makar ga vidio i prvi put u životu. Uvijek je to činio spontano, s lakoćom, nikada nije izgledalo unaprijed sračunato. Uvijek je, ako se tako može reći, nezasitno tražio povod za poniznost. Bilo je to tako zato što je otac Rafail svojom tankoćutnom dušom odgonetnuo čudesnu tajnu: po poniznosti čak i najobičniji grješnik postaje bliži Bogu. I to odmah, bez odlaganja. Stoga se otac Rafail čak i u sitnicama trudio pronaći bilo kakav povod da se ponizi.

Na primjer, kada bismo sjeli za stol, otac Rafail odmah je uzimao najgoru, nagnjilu jabuku, a one najbolje ostavljao je nama; ili, kada bih mu došao u goste na parohiju, on bi mi odmah ustupio svoj krevet, a sam bi se, ne obazirući se na moje negodovanje, smjestio na pod. Nije on to radio zato što sam mu ja, primjerice, došao u goste iz velegrada. Isti je takav pristup u njegovoj parohijskoj izbici očekivao i djeda skitnicu, kao i bilo kojega putnika namjernika iz susjedne parohije.

Jednom prilikom stigao sam s ocem Rafailom vlakom u Pskov, a sa sjevera se navukla teška kiša. Nismo ni izišli na peron, a već se za nas zalijepio neki Ciganin:

– Pope, pope, pomozi! Daj barem tri rublja!

Svi su mislili da svećenik uvijek ima uza se novca. Ali mi, kao i obično, nismo imali ni prebijene pare. Objasnio sam to Ciganu, međutim, ovaj nije prestajao:

– Kako nemaš? Imaš barem nešto? Pope, pope, daj bar nešto!

Otac Rafail je zastao i pažljivo pogledao nametljivca koji je nosio poderane i izlizane cipele. Uzdahnuo je i, bez ijedne riječi, počeo skidati sa sebe prekrasne kožne čizme koje mu je prije mjesec dana poklonio jedan vojnik. Otac Rafail jako je pazio na njih. – Oče, što je tebi? Jesi normalan? – uplašio se Ciganin.

No otac Rafail već je bio skinuo lake čizme, stavio ih ispred zaprepaštenoga Cigana, pažljivo na njih položio flanelske obojke i, baš kao da se ništa nije dogodilo, bosonog počeo šljapkati po lokvama.

– To je čovjek! To je čovjek! Kakav čovjek! – povikao je zaprepašteni Ciganin tako da ga je čitav kolodvor čuo.

Poniznost oca Rafaila ipak je imala granice i te su granice bile potpuno jasne: mogao je podnijeti svaku uvredu na svoj račun, ali nije podnosio uvrede na Boga i Crkvu. Jednom smo tako otac Rafail, đakon Viktor, slabovidni monah Serafim, monah Aleksandar i ja kasno prolazili Pskovom. Naša monaška odjeća privukla je pažnju pijanoga društva. Prvo su nas počeli ismijavati, a onda su prešli na uvrede i prijetnje. Otac Rafail bio je neobično snažan čovjek, nalikovao je omanjemu medvjedu. Ni otac Viktor nije bio slabašan, a poslije zatvora dobro je znao kako se ponašati u takvoj situaciji. Monah Serafim bio je, riječju, div, bez obzira na svoju slabovidnost. Monah Aleksandar s visokim pojasom iz karatea bio je najspremniji za borbu među nama dok se ja s mojom kržljavom juniorskom kategorijom iz boksa nisam ni računao.

No mi smo mirno nastavili svojim putem ne obazirući se na huligane. Pa čak i kada su počeli dolijetati komadi zemlje, kamenje i štapovi, trudili smo se ne obraćati pažnju. Svaki uspješan pogodak bio je popraćen smijehom iza naših leđa i najgorim psovkama. Aleksandar se sav tresao od ljutnje. Na kraju nije više mogao izdržati i drhtavim je glasom kratko zamolio oca Rafaila za blagoslov da se zaustavi i porazgovara sa zabludjelim mladićima.

No otac Rafail samo je bezbrižno koračao kao da se ništa ne događa.

Na kraju su se klipani skroz pomamili. Kada su vidjeli da nas ne pogađaju ni uvrede ni grude blata, počeli su psovati Boga i Majku Božju.

Otac Rafail se zaustavio.

– Ja ne smijem, – uzdahnuo je – svećenik sam. Otac Viktor je đakon, ni on ne smije. Otac Serafim i Georgij Aleksandrovič su nam rezerva. E pa, nema druge, ostaješ samo ti, oče Aleksandre!

Aleksandru nije trebalo dvaput reći. Strgnuo je sa sebe monaški pojas, svukao mantiju i, ostavši samo u košulji, širokim hlačama i čizmama od debela platna, okrenuo se prema huliganima. Ovi, a bilo ih je nekoliko, u čudu su zastali. U sljedećemu trenutku Aleksandar je ispustio divlji, barbarski krik, skočio u zrak i sručio se nogama na pijano društvo. Došlo je do žestoka obračuna. Nesretni huligani raštrkali su se na sve strane, brišući krv i pljujući izbijene zube. Bacili smo se među njih da zadržimo Aleksandra pa smo i mi dobili pokoju. Jedva smo smirili našega junaka, kao bulterijera poslije borbe, i, pošto smo se uvjerili da nije potrebno zvati hitnu pomoć zbog klipana, opet smo obukli Aleksandra u mantiju i nastavili dalje.

Ova priča, naravno, nije najbolji primjer poniznosti, ali u monaškome životu oca Rafaila bilo je i više nego dovoljno živih primjera istinske poniznosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.