Dvadeset četiri su joj godine, sluša iste pouke, moli iste molitve, prima pričest, ispovijeda se i nosi istu odoru kao i drugi, ali ipak nije poput drugih. Drukčija je. Uvijek će biti tako. Za nju će se uvijek praviti iznimke. Tražiti ustupci. Drugi će oklijevati ili pristajati ili će, štoviše, prihvaćati uz bučno oduševljenje. Ona si izabire stolac, ali ne sjeda na nj. Želi nešto reći, ali ne može to prevaliti preko usta. Zadivljuje, začuđuje, često i uznemiruje. Većina joj se novakinja divi, njezinoj dobroti i neiscrpnoj gorljivosti u radu, jer ona ustaje prije svih i liježe posljednja, uvijek spremna pomoći i u svemu nadarena, no nekima je nelagodno. Ne usuđuju se pogledati je u oči. Ne razumiju nijednu njezinu riječ. Boje se da će je noću susresti u hodniku. Ne vole spavati u istoj spavaonici s njom. Prati se u istoj vodi i jesti sjedeći joj sučelice. Način na koji drži vilicu, njezin grleni glas dok moli Benedicite, ožiljci koji joj vire iz rukava. Stide se zbog toga gađenja, ispovijedaju se, ali ništa ne pomaže, boje se i voljele bi da ih nije dopala baš ta kušnja, da žive uz crnkinju. Bakhitina put ostaje crna pod redovničkom odorom, neoprostiva mana, grijeh bez otpuštenja.

Madre Fabretti sve to vidi, vidi da se neke njezine „kćerke“ boje, vidi i Bakhitino poniženje. Jednoga dana povede je u baziliku Santa Maria della Salute. Popnu se mramornim stubama koje kao da se uzdižu iz mora i uđu unutra, u golem, bijel i hladan trbuh. Ponosna, slavna, uznosita crkva. Stupovi, svodovi, brojne kapelice, bezbrojni kipovi i umjetničke slike s potpisima velikana, Bakhita se pokloni, prekriži s blagoslovljenom vodom iz škropionice, zadivljena vjekovnom raskoši, pradavnom pobožnošću. Madre Fabretti produži naprijed sve do glavnoga oltara gdje se obje u tišini spuste na koljena. Bakhita sklopi oči. Čuje mrmor posjetilaca, prošaptane molitve vjernika dok pale dugačke, nakrivljene svijeće. Prohladno je i zrak je pun vlage, vjetrić struji kroz baziliku. Potisne sve to i usredotoči se na molitvu. No madre Fabretti potapša je po ruci.

„Pogledaj, Giuseppino, ona je poput tebe.“

Bakhita ne razumije. Kamo treba gledati? „Poput tebe“, misli da madre možda hoće reći „novakinja“, ili „u molitvi“, ili „na koljenima“. „Poput tebe.“ To su riječi koje joj nikada nitko ne kaže.

„Pogledaj. Tamo! Ikona!“

Iznad glavnoga oltara ugleda Majku Božju svu u zlatu, na glavi joj kruna optočena dragim kamenjem, a u naručju Dijete Isus, ukrašen podjednako raskošno kao i ona. Lica su im plosnata, izraz nedokučiv, pogledi upravljeni u daljinu. Bakhita nije znala da postoji ovakva Majka Božja. Nije mislila da je to moguće. Nikada je prije nije vidjela. Ni u jednom katekizmu ili knjizi, ni na jednoj pobožnoj slici, čak ni u snu. No madre Fabretti je u pravu, ta Djevica i Sin doista su poput nje. Oboje imaju crnu kožu. Zuri u ikonu, ali ne razumije. Odakle je taj prikaz? Jesu li to zaista Djevica Marija i njezin Sin Isus Krist?

„Mlečani ih stoljećima štuju, Giuseppino. Vidiš li? Razumiješ li sada da si ti poput svih drugih?“

„To je Majka?“

„Da, naravno, to je Majka. Crna Gospa.“

„I anđeli isto.“

Madre Fabretti nikada ih do sada nije primijetila, ali doista, dva anđelčića u pozadini također imaju crna lica.

„Vidiš li, Giuseppino, ovdje vas je pet crnih: jedan, dva, tri, četiri, pet. A ja… ja sam sasvim sama. Jedina bjelkinja.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige Veronique Olmi “Bakhita”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.