„Nikola i ja upoznali smo se na fakultetu i u braku smo 25 godina. Naše su obitelji bile brojne, pa smo i mi željeli imati puno djece. Ostala sam trudna vrlo brzo, ali jednako brzo sam i izgubila dijete. Ubrzo sam opet zatrudnjela, ali u petnaestom tjednu sam ponovno izgubila trudnoću. Taj drugi spontani pobačaj bio mi je emocionalno još bolniji“, prepričava Michaela u razgovoru za Aleteiu.

Trauma spontanih pobačaja strahovito ih je pogodila, no znali su tko im jedini može dati snage i izliječiti njihove rane.

„Dvije su mi stvari pomogle prebroditi tu bol. Na prvom mjestu vjera u vječni život zbog koje sam znala kako ću svoje dvoje djece koje nisam upoznala na zemlji ponovno pronaći na nebu. I drugo, premda je riječ o bolnom iskustvu, suprug i ja nikada nismo izgubili sigurnost da nas Bog nije napustio. Kršćanski brak čini troje: ti, tvoj suprug i On koji vas je povezao. Bili smo sigurni kako nas čeka nešto dobro“, kazala je Michaela.

I bila je u pravu. Bog je doista za njih pripremio posebno iznenađenje, a sve je krenulo na Michaelinu radnom mjestu.

„Svoje prvo radno iskustvo kao fizioterapeutkinja imala sam u jednom udruženju koje su osnovali roditelji djece s Downovim sindromom. Ondje sam se brinula za djecu od rođenja do tri godine. Zaljubila sam se u taj posao i u suradnju s tim obiteljima. Jednoga dana, razgovarajući s prijateljicom iz udruge „Udomiteljske obitelji“, doznala sam kako je jedno dijete s Downovim sindromom napušteno u bolnici i čeka usvajanje. Čim sam došla kući, razgovarala sam sa suprugom Nicolom koji je odmah rekao: ‘Posvojimo ga mi!’“

Napušteno dijete ipak je završilo u drugoj obitelji, no Michaela i Nicola nisu odustajali i, konačno, jednoga je dana u njihov dom trebao stići Marcello – dječak s Downovim sindromom, napušten nakon rođenja. „Bilo je to vrlo burno“, prisjeća se Michaela. „Trebao je doći k nama u lipnju, no kako je uz Downov sindrom imao i srčanu manu, bio je u životnoj opasnosti i morao je na operaciju. Liječnici su nam kazali kako ne znaju hoće li preživjeti. Morali smo čekati kraj srpnja, dok je on sam ležao u bolnici. Ipak, stanje se popravilo i konačno smo ga donijeli kući.“

Tada su shvatili kako djeca s Downovim sindromom koja tijekom trudnoće izbjegnu probir, a zatim i pobačaj, bivaju napuštena nakon rođenja. Po Marcellovu dolasku Michaela je saznala i kako je spontani pobačaj ostavio posljedice, te kako neće moći imati djece. Ipak, Marcelova prisutnost ublažila je njezinu ranu. „On je bio znak kako za naš život postoji dobar plan“, kaže ova hrabra majka.

Osim Downova sindroma Marcello je imao i autistični sindrom. Nije govorio, no sve je razumio. Unatoč dijagnozama, danas uspješno pohađa prirodoslovnu gimnaziju. „Ako ima volje, zna pisati na računalu svoje želje i misli i vrlo snažno je povezan sa mnom. Voli glazbu i čak je s razredom osvojio nagradu“, kaže Marcellova majka.

Osim dječaka, Michaela i Nicola posvojili su i djevojčicu Annu, a njezin je dolazak bio doista nevjerojatan. „Jednoga dana dok sam radila kao fizioterapeutkinja u bolnici u Udinama, prišla mi je jedna liječnica te mi, znajući moju priču, kazala kako je u bolnici napuštena djevojčica s Downovim sindromom. Tražila je moj savjet i pitala me što učiniti. Istoga dana, ulazeći u kuću, na telefonskoj sekretarici dočekala me poruka socijalne radnice koja je, znajući za našu obitelji, također tražila savjet glede iste djevojčice“, prisjeća se Michaela.

Dva dana kasnije odlučili su posvojiti napuštenu djevojčicu. „Anna je imala mjesec dana kad je došla k nama i za razliku od Marcella bila je vrlo živahna. Postala je vrhunska plivačica i ima veliku ljubav prema crtanju. Danas je na prvoj godini Poljoprivrednog fakulteta“, kaže ponosna majka.

Bračni put koji je započeo dvostrukim gubitkom i tugom, nastavio se dvostrukim dobitkom i blagoslovom „Onoga koji uvijek iznenađuje“ i bez kojega, kako kaže Michaela, nema kršćanskog braka. „Bilo je puno teškoća, no to je bio naš put. Nikada nisam pomislila kako nas je pogodila nesreća. Polako, polako, Gospodin nas hrani i hrani i nosi onamo gdje trebamo biti. Prihvaćanje križa nije utješna nagrada. To prihvaćanje čini da procvjeta sve što nam je dano“, zaključuje Michaela.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net