Ines, studentica filozofije na Pariškom sveučilištu, od rođenja je bila pripadnica islamske religije i sve do 2021. nije posumnjala da je muslimanska vjera ona ispravna.

Smatrala je da “ako moraš vjerovati u Boga, to možeš jedino kroz islam, nikako drugačije”, ispričala je u svjedočanstvu za portal Aleteia.

Gledajući svoj život, sada shvaća da su vjerska iskustva koja je imala kao dijete znak da ju je Bog dugo pripremao za obraćenje. Sjeća se kada se s ujakom vozila u autu, imala je oko 7 godina, i kad ju je u trenutku “iznenada obasjalo svjetlo”. Osjećala se “kao da je zahvaćena Božjom snagom”. Ti trenuci ponavljali su se nekoliko puta tijekom adolescencije, vremena koje je bilo obilježeno i sumnjom.

“Moj prijašnji život imao je trenutke prave duhovne suhoće. Istraživala sam mnoge putove, misleći da tražim sebe, ne shvaćajući da postoji još jedan problem ‘uzvodno’. Morala sam saznati tko je Bog za mene, ulogu koju je odigrao u mom životu, te tko sam ja u odnosu prema njemu, pitanje na koje islam ne daje odgovor.”

Tijekom prve godine studija prolazila je kroz posebno teško razdoblje te joj se život okrenuo naglavačke. U tom trenutku mlada djevojka odbacila je Boga, smatrajući ga odgovornim za njene patnje.

“Da Isus nije došao i spasio me, mislim da bih izgubila vjeru”, ističe.

Jednog dana osjećala je duboki očaj te je ušla u crkvu. Gledajući u raspelo nije “vidjela” ništa, ali je čula poruku. Kao da joj netko govori, osjetila je kako ju Isus poziva da mu preda sve: “Ne moraš ovo nositi.” Nakon što je napustila crkvu Ines je znala “da se nešto naglo promijenilo”.

Negdje nakon prvog obraćenja, ponovno se suočila s izazovima i nesigurnošću. Ponovno joj je, tvrdi, Krist došao “na način koji je bio ponešto drugačiji od prvog puta, koji je bio prekrasan i potpuno slobodan”. Tada je rekla samoj sebi: “Šteta za moje roditelje”, znajući da oni neće jednostavno prihvatiti njezino obraćenje. Naišla je na riječi iz Svetog pisma: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje” (Lk 9, 62), što je, ističe, uklonilo sve sumnje. “Nismo prekinuli sve kontakte, ali nije jednostavno”, kaže za članove svoje obitelji koji su svi odreda prakticirajući muslimani.

Ines svakoga dana moli za njihovo obraćenje, kao i svih muslimana. Zajedništvo je pronašla među drugim kršćanima: “Radost dijeljenja vjera s braćom i sestrama, s Tijelom Kristovom, zajednicom svetih koja stvara tu povezanost”; nešto je što nije imala u islamu koji opisuje kao “poprilično individualističku religiju”.

Promjene je osjetila i unutarnjem životu, za koji kaže da “nije uopće isti”, otkako je postala kršćankom. Promijenio se i njezin odnos s Bogom, a posebno ju dotiče misterij križa, zbog čega se osobito u trenucima patnje osjeća blisko Bogu. Pozvana i dotaknuta Kristom, ističe: “Isus je osoba Trojstva koja me pomirila s Bogom.”

Velika inspiracija su joj životi i zapisi svetaca, poput sv. Alfonza Liguorija i sv. Male Terezije od Djeteta Isusa. Sveti Alfonz naučio ju je da “ne biramo svoje križeve” te “da se najviše posvećujemo kroz najteže križeve”. Najdraže evanđelje joj je, pak, Ivanovo.

Ines je prošlog ljeta otkrila i uličnu evangelizaciju: “Radi se o prilaženju nekome na način na koji bi Krist to učinio.”

Suprotno retorici samougađanja, koja dominira zapadnim svijetom, djevojka je uvjerena da je Krist ono što doista usrećuje. Za nju vjera je dragocjen dar koji želi dijeliti i tu milost na dnevnoj bazi utjelovljuje u radosti koju emitira.