Pitali su me da pišem o našem vjenčanju. Dvoumila sam se. Smatrala sam da je komplicirano objasniti jer je posebno. Znam, svaka žena to misli za svoje. Ali naše je zapravo bilo neobično.

Čemu odgađanje?

Mnogi su se pitali: ,,Čemu žurba?“ Mi smo se pitali: ,,Čemu odgađanje?“ Veza je zapravo bila duga i turbulentna, ukupno je trajala oko pet godina. Prošli smo divne trenutke i mnoge krize. U jednom trenutku smo se zaista našli pred zidom. Bili smo sasvim opipljivo svjesni
svojih ljudskih slabosti i čvrsto uvjereni u jedno: želimo živjeti ono što je Božja volja za nas pa makar nam se to i ne sviđalo.

Živjeti radikalnu čistoću, moliti i gledati Božje znakove

U takvom stanju smo došli duhovniku očekujući da će nam reći što je Božja volja za nas. Nadali smo se da će odgovor biti: ,,Bog želi da se vjenčate“, ali bili smo spremni prihvatiti i suprotan odgovor. Na naše iznenađenje, odgovor je bio: „Ja vam ne mogu reći što je Božja volja za vas.“

,,A tko može?“

„Nitko. Morate sami to otkriti.“

Ipak, dao nam je neke smjernice: živjeti radikalnu čistoću, moliti i gledati Božje znakove.

Ako je nešto Božja volja, ići će naprijed, Bog će otvarati vrata. Ne bez poteškoća. Uz poteškoće, ali ići će naprijed.

Prekid ili vjenčanje?

Među ostalim, savjetovao nam je da ne rastežemo to „istraživanje“: prekid ili vjenčanje.

Shvatili smo ga ozbiljno. Kroz nepuna dva mjeseca smo zaključili da je Božja volja da se vjenčamo. Nas dvoje, s Bogom, nismo govorili nikome od ljudi. Ali, s obzirom na to da smo živjeli 500 km daleko, trebali smo odlučiti kamo i kako dalje. Dogovor je bio: Tko prvi dobije posao, drugi se seli u taj grad.

Trebam li napominjati da nismo imali pojma kako to izvesti? Ako je Božja volja, providjet će. I providio je. Smještaj i posao za zaručnika. Skroman, ali dovoljan da živimo u istom gradu. Bio je lipanj. Počeli smo konkretnije razmišljati o vjenčanju.

U kolovozu smo odlučili da ćemo se vjenčati u listopadu. Drugi vikend u listopadu. Prvi je, naime, bio zauzet vjenčanjem mog brata i njegove zaručnice.

Nismo imali ništa osim sigurnosti da je Božja volja da se vjenčamo sada

Nismo imali ništa. Osim sigurnosti da je Božja volja da se vjenčamo sada. Ne kad rodbini bude najzgodnije („Jadni roditelji, dva vjenčanja u tjedan dana“). Ne kad oboje budemo imali stalan posao („Ti radiš 8 sati za 1600 kuna, on je od rujna nezaposlen. Od čega ćete živjeti?“). Ne kad riješimo stambeno pitanje („A gdje ćete živjeti?“). Ne kad bude slobodna sala ili bend ili fotograf („Čekaj, kako tako brzo? Pa sve će biti zauzeto. Kako misliš bez sale?“).

Trebao nam je slobodan svećenik

Ali netko nam je ipak trebao. Slobodan svećenik. Poznavali smo dosta svećenika, ali većina ih je bila zauzeta sve vikende u listopadu. Tražili smo kontakte u obitelji i među prijateljima, nazvali smo desetak brojeva. Ništa. Drugi vikend u listopadu su svi zauzeti. Ne samo zauzeti, van grada su.

Počela sam razmišljati da smo ipak pogriješili. Možda bismo trebali raditi sve na vrijeme kao i svi ostali ljudi. Pomaknuti mjesec ili dva. Naći neki prikladan datum barem. Uto mi je stigla poruka drage prijateljice: „Koji dobar datum! To je Gospin blagdan!“ (blagdan Gospe od Aparecide)

To me malo utješilo.

Imali smo sve nužno

Nazvali smo još neke brojeve. I konačno našli svećenika. Kasnije nam je rekao: „Znate, baš sam razmišljao ove godine ići na hodočašće s bolesnicima u Lurd. To je taj vikend. Ali eto, obećao sam vama.“

Crkvu nije bilo problem naći. Taj dan je bilo vjenčanje, ali ne tako rano kako smo mi htjeli. 15 sati – nema problema.

Za prstenje je zaručnik taman zaradio u ta tri mjeseca skromne plaće.

Da, i kumove smo imali. Dobro je imati prijatelje na koje možeš računati i kad im prezentiraš svoje neuobičajene ideje. Imali smo sve nužno. Bili smo zadovoljni.

A ostalo?

A ostalo? Želim reći da sam se udala u haljini iz ormara, bez cvijeća, bez… Ne baš. Ostalo se posložilo, baš po mjeri. Sašila sam haljinu kakvu sam sanjala. Uključili su se prijatelji i rodbina: cvjećarka, fotograf, snimatelj, sviranje na misi, izrada pozivnica, izrada vodiča kroz misu i sakrament vjenčanja, izrada i postavljanje dekoracije za dvoranu, hrana, piće, kolači, svadbena torta, glazba i zvučnici…

Vjerujem da vam sad ništa nije jasno. Prvo sam pisala da mi ne treba sala, a sada dvorana.

Najvažniji nam je bio sakrament vjenčanja i sveta misa

Najvažniji nam je bio sakrament vjenčanja i sveta misa. To je bio stav srca koji se očitovao u pripremama. Najviše i najpomnije smo isplanirali taj dio. Ali ipak smo htjeli da dragi ljudi budu oko nas i raduju se s nama taj dan. Nikad nisam sanjala o sali, pozornici koja povećava usmjerenost pažnje na mene do razine neugode, višesatnom plesu, a najmanje o višesatnoj večeri.

Ali gdje smjestiti drage ljude za kratko opušteno druženje? Župna dvorana je bila još jedna Božja providnost. I na djelu ljubav ljudi oko nas koji su je za tu prigodu krečili i uređivali.

Tako smo imali opušteno druženje. Nismo se opterećivali hoće li novac od poklona biti dovoljan za troškove sale i svega ostalog. Nisu bili opterećeni ni naši gosti da moraju pokloniti određenu svotu.

Svi su se razišli kućama oko 23 sata

Od srca su poklanjali netko simboličan predmet, netko neki praktičan, netko više ili manje novca. Nismo bili opterećeni ni da će netko previše popiti i ponašati se neprimjereno. Nije bilo previše pića ni teške hrane. Svi su se mogli počastiti, ali umjereno.

Nismo bili ni opterećeni koliko će sve skupa trajati ni hoćemo li prvu bračnu noć doći kući iznemogli u sitne sate. Sama koncepcija druženja bila je takva da su se ljudi spontano razišli kućama do 23 sata. Ili su otišli još malo proslaviti – njihov izbor. Nije problem čekati još jednu noć kad smo već čekali pet godina. Ali smisao prve bračne noći je intimno sjedinjenje supružnika i zato smo htjeli ići kući na vrijeme.

Reakcije prijatelja i rodbine

Reakcije rodbine i prijatelja bile su različite. Od onih od kojih smo očekivali najveće neodobravanje i čuđenje, primili smo lijepe komentare. Ali ne od svih. Neki su bili nezadovoljni pa čak i razočarani. Nismo im zamjerili. Ali se nismo ni obazirali na njihove komentare. To je bilo naše vjenčanje, a ne vjenčanje naših roditelja, rodbine ili prijatelja.

Na koncu, bio je to predivan dan. Bili smo lijepi (barem jedno drugome) i osjećali smo se neizmjerno radosno. Zadovoljna sam što sam imala vjenčanicu kakvu sam htjela, što je sijalo sunce, što su oko nas bili ljudi koji nas vole, što smo se zajedno radovali, što smo na misi i kasnije pjevali pjesme koje volimo, što imamo zabilježene uspomene.

Bili smo radosni

Razveselili su me i detalji poput frizure po želji i divnog citata na torti… Lijepo je to. Ali sve je to manje bitno. Najviše sam taj dan bila radosna jer moj zaručnik i ja jedno drugome udjeljujemo sveti sakrament braka. A to bi bila moja radost i da je nedostajalo sve ovo ranije nabrojeno.

Je li to bio najljepši dan našeg života?

Je li to bio najljepši dan našeg života? Našeg života do tada? Da. Našeg čitavog života? Ne. To je bio tek početak ostatka našeg života. Mladica naše ljubavi koja raste i razvija se, uz Božju pomoć, u veliko stablo. U ovih nepunih šest godina braka prošli smo i teških dana. Vjerujem da ćemo proći i još mnogo težih. Ali duboka radost i mir u srcu zbog činjenice da smo otkrili i zajedno živimo odgovor na temeljno pitanje Božje volje za naš život je sveprisutna. I Bogu hvala na svakom danu.

Ovo je naša priča. Ovo nije recept. Ako živite Božju volju za svoj život i dopuštate mu da piše kako hoće, sigurna sam da je svaka priča drugačija. Jer je naš Bog kreativan.

Ali, ako ste otkrili da je Njegova volja za vaš život ući u brak sada, odvažite se. Zašto odgađati življenje Božjeg plana na određen broj mjeseci ili godinu? Zato jer se tako mora? Zato što svi tako rade? Zato što to netko drugi očekuje? Razmislite, isplati li se odgađati brak zbog planiranja dana vjenčanja?

Tekst je preuzet s dopuštenjem sa stranice Žena vrsna.