SVJEDOČANSTVO: 6 GODINA U KONCENTRACIJSKOM LOGORU

Njegovo je držanje bilo uspravno, neumorno i puno snage, a oči sjajne – zato što je znao oprostiti

Mržnja je protiv Nijemaca toliko porasla da su u nekim ranije oslobođenim logorima bivši zatvorenici zgrabili puške, otrčali do najbližeg sela i jednostavno ubili prve Nijemce koje su ugledali. Naše zaduženje bilo je spriječiti i takve situacije. Ponovno je Wild Bill bio naš najveći oslonac. Raspravljao je s različitim grupama i savjetovao opraštanje.

Child_survivors_of_Auschwitz, mrziti ili oprostiti svjedočanstvo 6 godina u koncentracijskom logoru svjedočanstvo o opraštanju

Foto: Alexander Voronzow/Wikimedia Commons

Kad je u svibnju 1945. godine završio rat u Europi, 123. evakuacijska jedinica s okupacijskim trupama ušla je u Njemačku. Moja je grupa bila upućena u koncentracijski logor blizu Wuppertala. Bili smo zaduženi za medicinsku pomoć nedavno oslobođenim zatvorenicima, od kojih su mnogi bili Židovi iz Nizozemske, Francuske i istočne Europe. To je bilo iskustvo koje me je najviše prodrmalo. Do tada sam mnogo puta gledao naglu smrt i ranjavanje. No vidjeti posljedice polaganog izgladnjivanja, hodati barakama u kojima je tisuće ljudi polagano umiralo tijekom nekoliko godina, bila je nova vrsta užasa. Za mnoge je to bio nepovratan proces. Svaki smo dan gubili mnoštvo ljudi, usprkos svim lijekovima i hrani koju smo im mogli pružiti.

Sada sam zaista trebao svoj novi uvid. Kad je ružnoća postala prevelika da bi se mogla podnijeti, radio sam ono što sam naučio. Išao sam od jednog do drugog kraja prostora ograđenog bodljikavom žicom gledajući u lica ljudi dok ne bih vidio da u mene gleda lice Krista.

Tako sam upoznao čovjeka koji se zvao Wild Bill Cody. To nije bilo njegovo pravo ime. Njegovo pravo ime imalo je sedam neizgovorljivih slogova na poljskom, ali pošto je on imao duge spuštene brkove kao na slikama starog zapadnjačkog junaka, američki su ga vojnici prozvali Wild Bill. Bio je jedan od stanovnika koncentracijskog logora, ali očigledno tamo nije bio dugo vremena. Njegovo je držanje bilo uspravno, oči su mu bile sjajne, bio je neumoran, pun snage. Kako je tečno govorio engleski, francuski, njemački i ruski, kao i poljski, postao je neka vrsta neslužbenog logorskog prevoditelja.

Dolazili smo mu sa svim vrstama problema. Rad s papirima zapinjao je, pokušavali smo naći smještaj za ljude čije su obitelji, čak i cijeli gradovi u kojima su se rodili, nestali. Iako je Wild Bill radio petnaest, šesnaest sati na dan, nije pokazivao nikakve znakove umora. Dok smo mi ostali padali od umora, on je izgledao da dobiva snagu. „Imamo vremena za ovog starog momka,“ rekao bi. „On je cijeli dan čekao da nas vidi.“ Njegovo je lice obasjavalo suosjećanje za njegove sudrugove – zatvorenike. Kad sam bio potišten prilazio sam upravo tom sjaju.

Iznenadio sam se kad sam jednog dana iz papira Wilda Billa saznao da je od 1939. godine u Wuppertalu! Šest je godina živio na istoj dijeti – gladovanju, spavao u istim barakama bez zraka i punima bolesti kao i svi drugi, ali bez i najmanjeg tjelesnog ili mentalnog propadanja.

Možda još više iznenađuje to što ga je svaka grupa u logoru gledala kao prijatelja. Arbitrirao je u svađama logoraša. Tek nakon što sam tjednima bio u Wuppertalu, shvatio sam da je to prava rijetkost u takvoj skupini ljudi. Grupa zatvorenika jedne nacionalnosti mrzila je zatvorenike druge nacionalnosti gotovo koliko i Nijemce.

Mržnja je protiv Nijemaca toliko porasla da su u nekim ranije oslobođenim logorima bivši zatvorenici zgrabili puške, otrčali do najbližeg sela i jednostavno ubili prve Nijemce koje su ugledali. Naše zaduženje bilo je spriječiti i takve situacije. Ponovno je Wild Bill bio naš najveći oslonac. Raspravljao je s različitim grupama i savjetovao opraštanje.

“Nekima nije bilo lagano tako što oprostiti,” prokomentirao sam jednog dana dok smo sjedili u uredu i pili čaj iz lončića. “Toliki su izgubili članove svojih obitelji.”

Wild Bill naslonio se u uspravnoj stolici i gutnuo malo čaja. “Živjeli smo u židovskom dijelu Varšave,” polagano je započeo. Bile su to prve riječi koje sam čuo da govori o sebi. “Moja žena, naše dvije kćeri i naša tri mala dječaka. Kad su Nijemci stigli u našu ulicu, sve su postavili uza zid i počeli pucati mitraljezima. Molio sam da me usmrte s mojom obitelji, ali kako sam govorio njemački, stavili su me u grupu za rad.”

Zaustavio se, možda ponovno gledajući svoju ženu i petero djece. „Odmah sam tada trebao odlučiti,“ nastavio je, „hoću li si dopustiti da mrzim vojnike koji su to napravili. To je stvarno bila laka odluka. Bio sam odvjetnik. U svom poslu prečesto sam vidio što mržnja može napraviti ljudima, i duhu i tijelu. Mržnja je upravo ubila šestero ljudi do kojih mi je bilo najviše stalo na svijetu. Tada sam odlučio da ću ostatak svoga života – bez obzira na to hoće li to biti nekoliko dana ili mnogo godina – provesti tako da volim svaku osobu s kojom se susretnem.“

Voljeti svaku osobu… to je bila snaga koja je održala čovjeka zdravim iako je bio suočen sa svakovrsnom oskudicom. To je bila Snaga koju sam prvi put susreo u bolničkoj sobi u Texasu, i malo pomalo učio sam da je prepoznam gdje god je On izabrao da kroz nekoga sjaji – bez obzira je li ljudski prijenosnik njega svjestan ili nije.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Povratak iz sutra” u izdanju biblioteke Stella Maris. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Objavljeno: 15. kolovoza 2016.

Možda vam se svidi